Filmovi koji nisu upropastili knjige

Mišljenje da niti jedan film nije dorastao svojoj originalnoj knjiškoj inačici je već toliko uvriježeno, da je dobar film nastao po knjizi pravo malo čudo. Složit ćete se, nadam se, da to zapravo uopće nema smisla. Knjiga, pogotovo ona kvalitetna i uspješna, nudi detaljno ispričanu radnju, monologe i dijaloge, te sadrži sve moguće opise – od banalnog rasporeda stvari u nekakvoj sobi do ambijenta koji prati zbivanja. Ako na ovakav način shvatimo knjigu, ona bi trebala biti bolja od bilo kakve knjige snimanja. Ipak, greške se događaju, loši filmovi nastaju, a biblio- i filmofili ostanu razočarani. Usprkos tome, postoje filmovi koji su dorasli svojim pisanim pretečama.

Sjećanja jedne gejše

Ovaj roman i film se toliko lijepo upotpunjuju da su najbolji primjer kako film ne mora biti promašaj u odnosu na polazišnu knjigu. Poveći roman djelo je američkog spisatelja Arthura Goldena, a od svog prvog izdanja 1997. godine, pokorio je svijet sa 32 prijevoda i 4 milijuna izdanih primjeraka. Film je nastao gotovo deset godina kasnije, 2005., pod redateljskom palicom Roba Marshalla, a bezpogovorno je zaslužio dobivene nagrade Oscar: za scenografiju, kostime i kameru.

Da se dobre stvari ne događaju preko noći dokaz je i ovaj roman. Golden je, između ostalog, studirao povijest i umjetnost Japana, pa ne iznenađuje mjesto radnje koje je odabrao za svoje djelo. No, vrijeme radnje, način pripovijedanja, pa i sama radnja, efektno su, ali i ugodno, iznenađujući. Pisan u prvom licu, roman prati odrastanje djevojčice Chiyo u zavodljivu, zanosnu i van svake pametni prekrasnu gejšu. Priča obuhvaća razdoblje prije Drugog svjetskog rata, sam rat, te svijet nakon rata. Time su savršeno prikazana povijesna događanja, ali i srozavanje čovjeka. Chiyo je na početku priče djevojčica neobičnih očiju kojoj je predodređeno da izraste u ljepoticu. Zbog siromaštva je prodana u kuću Majke, gdje je služila odrasle gejše, a nakon susreta s mnogo starijim, odraslim čovjekom, dobiva svoju mentoricu Mamehu i ona je školuje za gejšu. Biti gejša tada je bio statusni simbol. Osim što su bile prave ljepotice, morale su biti dobro školovane, znati svirati neki instrument, plesati, biti ugodno društvo, a ako zatreba – spavati s dannom, pokroviteljem. Uz priču o zabranjenoj ljubavi, prije svega pronalazimo pregršt kompleksnih likova koji su psihički vrsno profilirani, kao i brojna etička i moralna pitanja koja si moramo postaviti tokom čitanja romana. Sve to je nastalo nakon nebrojeno mnogo razgovora s gejšama i tri godine autorova pisanja i prepravljanja rukopisa.

Film prati radnju knjige točnim redoslijedom, bez izostavljanja i najmanje sitnice slučaju. To je ono što čitatelja kupi na prvu. Ali već sagledan u cijelosti, s odmakom vremena, ovaj je film pravo vraćanje filmskoj umjetnosti. Estetski je odrađen besprijekorno, to mu je na koncu i donijelo Oscara, vidi se sva raskoš, ali i bijeda toga vremena. Prikazane su obje strane medalje. Film je s pravom podigao puno prašine, otkrivajući i onu stranu poziva jedne gejše, kao i stavljanja na površinu brojne stvari o kojima se u javnosti ne priča. Nabijenost emocijama prati cijeli film, od prve do posljednje minute, baš kao i knjigu. Film je to koji se ne gleda jednom u životu, a knjiga se čita u jednom dahu.

Kradljivica knjiga

Od trenutka kada je najavljeno snimanje ovoga filma, predodređen mu je uspjeh.

‘Nedvojbeno mogu biti vedra. Mogu biti blaga, brižna, bezbolna. Da ne idemo dalje od B. Samo ne tražite od mene da budem draga. Dragost nema veze sa mnom.’

Kada knjiga započinje ovakvim rečenicama, zagarantiran joj je veliki odjek u svijetu. Uzmite k tome da je to citat koji govori Smrt, pripovjedačica priče iz nacističke Njemačke o djevojčici koja je izgubila sve, da bi tada pronašla knjige, i imate Kradljivicu knjiga Markusa Zusaka.

‘To je zapravo samo priča o, između ostaloga: jednoj djevojčici, nekoliko riječi, harmonikašu, nekoliko fanatičnih Nijemaca, židovskom šakaču i poprilično mnogo krađe…’

Liesel Meminger u ulici Himmel (Nebo) nauči sve o životu i ljudima: o poštovanju, osjećaju pripadnosti, o istinskoj ljubavi. Cijela knjiga je napisana skladno, ne dajući da je se ispusti iz ruku dok ne dođete do posljednje rečenice. A onda vam je žao što je kraj.

Budući da je Kradljivica knjiga moja velika ljubav (kao i bilo koje Zusakovo djelo zapravo), imala sam visoka očekivanja za film. Možda i previsoka. Nakon prvog gledanja filma sam, priznajem, ostala blago razočarana. Radi se o izostavljenim detaljima koji su u knjizi vrlo upečatljivi. No, uz minimalnu upotrebu mozga, shvati čovjek da je neke stvari naprosto nemoguće ubaciti u film. Zbog minutaže, zbog budžeta, zbog jednostavnosti, zbog želje da ne traje poput svih Gospodara prstenova skupa. Veličina filma jest upravo u tome što su i usprkos detaljima priču i emocije u potpunosti prenijeli na filmsko platno.

Sve zbog jednog dječaka

Film iz 2002. godine snimljen po romanu Nicka Hornbyja dobio je sve bitnije nominacije: za Oscara, britanski film godine, BAFTU, Zlatni globus u čak dvije prigode. Glavnu ulogu tumači Hugh Grant, a nemali broj kritičara smatra da mu je to najbolja odigrana uloga ikad.

Will, glavni junak priče, egocentrični je, samozadovoljni i samozaljubljeni muškarac koji pikira žene kojih će se lakše moći riješiti. I baš Willa ćete pratiti kroz priču kako sazrijeva, napokon odrasta i zavoljeti tog gada. Njegov se savršeni samački život mijenja kada upozna samohranu majku i njezina sina Marcusa. Marcus je zapravo pokretač cijele priče, krojitelj radnje. Neobično dijete, inteligentno i svjesno svijeta oko sebe, koji doživi dan da pronađe majku u neuspjelom pokušaju samoubojstva – sve to uzrokovalo je neprilagodbu vršnjacima i njihovo neprihvaćanje njega. Roman je prije svega potresan, poigrat će se vašim emocijama kao Njemačka Brazilom na Svjetskom prvenstvu, ali je to jedna topla obiteljska drama, koja ulijeva nadu čak i kada ste već davno udarili dno.

Ova tri romana koja su uspješno pretvorena u filmske adaptacije samo su vrh sante. Ima ih još, ne spominjujući serijal Harry Potter i trilogije Narnia i Igre gladi, ili one pretvorene u serije poput Igre prijestolja. Zanimljivo je da su ti filmovi napravili najjednostavniju, a očito i najtežu stvar: držali se knjige. To je ono što svima prvo zapne za oko i što svima zasmeta, kada se redatelj ne drži originalne priče. Jer priča je ta koja je knjigu učinila fascinantnom, ne boja kose glavne glumice ili odijelo glavnoga glumca. Priča je nositelj emocija. Priča je učinila knjigu bestsellerom, priča će učiniti film blockbusterom.