“FOLKLORE” (Taylor Swift): Anti-pop album kao neočekivani poklon usred pandemije

Ljudi vole mrziti Taylor Swift. Ti isti ljudi nikad nisu poslušali ijedan njezin album u cijelosti ili pogledali tko su autori pjesama. Ona uglavnom piše sama. Za mene, ona je zmaj popularnog skladanja, mlada pop zvijezda koja je na sebe preuzela mnogo toga da drugi u industriji ne moraju.

Bez dlake je na jeziku, turneje su joj pojam, nastupi sve bolji. Kao i albumi. Politički je aktivna, progresivna, vidljiva. I Netflix specijali joj valjaju.

Ovo je prvi put da recenziram Taylor Swift, a čini se kao da sam to radio već barem pet puta, pratim ju od prvog albuma. Od blesavih nezrelih ljubavnih pjesmica napisanih kada još ništa u ljubavi ne razumiješ, kao ni ona tada vjerojatno. Preko ozbiljnih pop hitova koji ne izlaze iz glave i opasnih suradnji pa sve do zadnjeg joj albuma „folklore”, neočekivanog dodatnog smiraja nakon albuma „Lover”.

Sloboda pod novim diskografom

Kako je Taylor Swift izbacivala albume, tako sam uvijek dobivao novi najdraži. Osim kod „Red”, jer mi je „Speak Now” bio posebno blesav i drag. Izlaskom cross-over albuma, veličanstvenog „1989” ništa više nije bilo isto. Očekivanja su se promijenila, status zacementirao i dobio još više mainstream prostora.

Nakon svega navedenog, izdati album kao što je „folklore” je neočekivano, ugodno iznenađenje. Izolacija je barem nečemu poslužila. Taylor je na društvenim mrežama na večer izlaska albuma, koji je bio iznenadno izdanje, napisala da se mnogo stvari koje je planirala za ljeto 2020.-e nisu dogodile, ali nešto što nije planirala jest. Njen osmi album „folklore”. Album je drugo izdanje „slobodne” Swift pod novim diskografom (Republic), a spomenuo sam ga svojevremeno i u rubrici Mjesečna doza popa.

Spoj starog i novog zvuka

Najnoviji album, „folklore”, koji više i nije tako nov, jer je izdanje iz srpnja ove godine, zapravo je indie folk album. Neki bi rekli da je to i dalje pop zato što se radi o njoj i zbog pamtljivih melodija, ali nije. Prije anti-pop. Igra se i s alternativnim rockom, electro-folkom i chamber popom. Meni osobno to ne zvuči kao super veliki odmak od prijašnjeg joj rada, iako jest, jer ju ne povezujem nužno s velikim i blještavim brojevima jedan, već mnogo divnih akustičnih pjesama vrijednih i najzahtjevnijeg uha.

Izdanjem dominiraju milozvučne nježne pjesme na klaviru i gitari. Očekivano emotivne, ali svaki puta zrelije nego onaj prije. Energijom sanjiv, melankoličan i opušten, zvukom je polagan, mek i dojmljive, sjetne atmosfere s ponekom orkestracijom. Programirani beatovi gotovo su nečujni, iako se ponegdje pojavljuju. Tek mi se sada sinulo da album baca na njenu pjesmu Safe & Sound, napisanu za „Igre gladi”.

Neočekivane suradnje

Kada je izašla informacija da je glavni suradnik na albumu Aaron Dessner, jedan od osnivača grupe The National, pomislio sam, ako sada ne dobije dodatno priznanje publike drugih žanrova, ne znam kada će. Naravno, nekome njezinog kalibra ne treba više ničija potvrda, ali ovaj je album samo dodatni dokaz njezine umjetničke veličine. The National se čuje kroz album, ali sve je to Taylor, nikako kopija. Dessner i Swift upoznali su se 2014. na SNL-u. O iskustvo pisanja sa Swift, Dessner prepričava da je dinamika bila postojana, kontakt svakodnevan kroz 3-4 mjeseca. Prva pjesma koju su složili bila je upravo Cardigan, prvi singl s albuma. Dessner je izjavio da se nada da će toplina i humanost pjesama te njihova emocija dotaknuti publiku i da će u njima naći mir, kao i on sam.

Već pomalo tradicionalno, desna ruka Taylor bio je Jack Antonoff (fun., Bleachers, Lorde, Lana Del Rey) koji je radio s njom na zadnja četiri albuma. Ta prirodna im glazbena kemija još je nepresušna, mikro tim je opet oborio.

Faktor iznenađenja i jedina vokalna suradnja na albumu pripali su Justinu Vernonu (Bon Iver) na divnoj Exile. Pojavljuje se i William Bowery što je, prema špekulacijama medija, možda pseudonim za dečka, engleskog glumca Joea Alwyna. Betty je jedina pjesma na kojoj su radili i Antonoff i Dessner. Članovi benda The National isto su igrali ulogu u komadićima nekih pjesama. Prema Dessneru, Republic nije znao za album do prije nekoliko sati prije izdavanja.

Novo poglavlje skladateljske Swift magije

„folklore” je zreliji Swift album, bez puno drame, lekcija bivšima i slično. Sama Taylor za pjesme kažu da su dolazile kao „struja svijesti”, prelazeći preko tema poput introspekcije i bijega. Sve je nekako kao da si na praznicima, bez težine, bez briga, prepuno priznanja i priča. Istovremeno oslobađajuće, lijepo i tužno. Prema njenim riječima, album je nastao kao skup slika, sitnica poput disko kugle na plesnom podiju, konca i povezivanja istog sa spajanjem sa sudbinom, boce whiskeya, ljuljačke na drvetu iz djetinjstva… Sve te slike potaknule su znatiželju, kreativnost.

Definicija riječi folklore je „kulturna baština naroda sačuvana u mitovima, usmenoj književnosti, običajima, nošnjama, rukotvorinama, muzici i likovnom izražavanju u okviru kojih pojedinac stvaralac ob. ostaje nepoznat” (hjp.znanje.hr). Stvaranjem albuma nastali su likovi, različite perspektive i konačno, svjesno ili nesvjesno, priče o njoj samoj i ljudima koje (ni)je upoznala. S vremena na vrijeme pjesme su pisane iz tuđe perspektive, što dodatno komplicira, ali zapravo obogaćuje stvar.

Kao i obično, album je prepun dojmljivih stihova vrijednih citiranja, ali ne bih punio tekst time. Barem u popularnoj glazbi nitko to ne radi kao Taylor Swift. Njezina sposobnost da pretoči emocije u glazbu i riječi je nevjerojatna, uvijek i iznova originalna, narativna, potpuna. Nema straha, nema suzdržavanja, samo iskrenost i cjelovit prijenos.

Biti vjeran sebi je novi trend

Cardigan, folk, soft rock balada prvi je singl s „folklora”. I kao da nije singl. Broj jedan, kao da je otpjevan u spavaćoj sobi samo za nju samu. To je njena moć, iz jedne dimenzije u drugu. Spominjao sam slike, tako je ova pjesma nastala kao jedna od vizija, u ovo slučaju džempera koji i godinama nakon nekog događaja „ima miris” gubitka. Za Betty, iz čije perspektive Taylor pjeva, predstavlja fizički moment veze za kojom čezne. Zanimljivo je da je tijekom snimanja spota za Cardigan Swift imala slušalicu i pomicala usne prema pjesmi kako bi umanjila rizik da ikakva audio snimka izađe sa seta.

The Last Great American Dynasty, fini satirični indie pop komad s nešto klasične instrumentacije, priča je o Rebekah Harkness, Amerikanki koju je javnost mrzila zbog neutemeljenih sumnji da je odgovorna za smrt svog muža, nasljednika Standard Oila. Taylor mržnju koju je dobivala Harkness, uspoređuje s onom mainstream medija usmjerenoj prema samoj sebi. Neke stvari ipak ostaju, ovo je neki blaži oblik energije s albuma „Reputation”. Ništa nije slučajno, naravno. Harkness je živjela u sadašnjem ljetnikovcu Taylor Swift.

Spomenuta Exile, jedna je od favorita s albuma. Vernon i Swift nisu spoj koji smo zamišljali ili željeli, ali je izuzetan. Njezina izvedba je nježna i milozvučna, a njegov bariton dubok i jak. S tekstom postižu dojam kakve rasprave dvoje bivših ljubavnika. Seven je još jedna o bijegu, a vodi kroz uspomenu Swift na queer prijatelja/icu iz djetinjstva. Slijedi August, možda najviše pamtljiva s albuma – ljetna himna o prolaznosti i ljubavi koju želiš sačuvati i štititi.

Igra referencama

Na This Is My Trying Taylor se referira na alkoholizam, a na Illicit Affairs na preljub. Poslije stiže Invisible String. Slatka, akustična gitara i njezina narativnost još jednom pobjeđuju. Mad Woman je priča o seksizmu i osuđivanju žena ako izraze svoj gnjev. Swift se referira na progone vještica i preuzima sarkastični ton u izvedbi. Epiphany je ambijentalan broj koji je posvećen zdravstvenim djelatnicima u doba pandemije u znak zahvale. „Holds your hand through plastic now”, samo je jedan od naznaka cilja. Glas joj je anđeoski, možda malo umoran, ali smjeran.

Harmonika se ubacuje na Betty, nastavku pjesme Cardigan, ali iz perspektive Jamesa, koji se ovdje ispričava Betty. Fora je kako sve izgleda kao da se Swift nekome ispričava, dok se ne uđe dublje u stvar. Taylor je izvela ovu pjesmu na ovogodišnjim ACM nagradama i to je, u principu, najdosadnija stvar na albumu. Bližimo se kraju uz Peace, pjesmi o posljedicama slave na njenu vezu, a na njoj je vokal snimljen u jednom komadu. Zadnja, Hoax, piano balada, privodi kraju najposebniji album Taylor Swift žalosnom tonu, ali s dozom nade.

Sabrani dojmovi i bezbroj slušanja

Je li ovo njen najbolji album, teško je reći, ali da je po mnogo čemu svježiji, bogatiji, konkretniji i zreliji od prethodnih – jest. S druge strane, opet je jednostavan i miran. Pjesme koje se čine otegnutima ili monotonima u nekom će trenutku pokazati zašto su se tek samo činile takvima. Ono što mogu priznati, isto kao i na zadnjem albumu, jest da bi se pokoja pjesma dala izbaciti, čisto da fokus ostane jači.

„folklore” se posvećuje detaljima, ne hitovima. Iskrenosti i empatiji, bez potrebe za šokiranjem. Osjeti se da je uživala stvarati nešto drugačije od prošlih izdanja. Kontemplativno, poletno, početak nečeg novog za Swift, nadam se, a album predstavlja i dodir s novom estetikom.

Za kraj, malo o manje bitnom – brojkama. „folklore” je u cijelom svijetu odvalio 2 milijuna kopija samo u prvom tjednu. To je njezin sedmi album koji je debitirao na broju jedan u SAD-u. Tamo je proveo čak osam tjedana što ga čini albumom s najviše provedeni tjedana na broju jedan još od 2017.

Nakon svih tih uspjeha u karijeri, Taylor Swift i dalje dostavlja fanovima i svijetu kvalitetne albume, rekao bih da nema konkurenciju i daje na znanje da ne misli posustati. Ako tako ostane, ja sretan. Preporuka za slušanje, kasni večernji sati i samoća. Uživajte.