novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

From Another Mother: “Nije loše imati social media imidž, a mi taj imidž nemamo”

Foto: Facebook
Vrijeme čitanja: 12 minute

Na povratku iz Srbije From Another Mother je po ni-sami-nisu-sigurni-koji put stao u Osijeku. Domaćini su im i ovog puta bili Šimun i Hrvoje iz Harvo Jaya, a adresa prostor za SLAMANJE. Bilo je to 7. Slamanje po redu. Ako već ne znate, riječ je o suradnji “udruge Slama i ekipe iz Harvo Jaya, koja spaja glazbu, likovnu umjetnost i hranu u jedan zgodan kulturno raznolik društveni događaj”. Jedan dobar primjer kako graditi scenu u svom gradu:

  1. korak: osnovati bend
  2. korak: pokrenuti projekt unutar kojeg će tvoj bend moći sam sebi i dragim mu bendovima organizirati koncerte

Sljedeći korak je odgajati podmladak koji će jednog dana nastaviti tradiciju. No dok god im nije problem biti na kartama, kuhati za bend i posjetitelje te raditi na improviziranom šanku, o tome ne moraju misliti. U takvom sustavu dečki su nekad u plusu, nekad u minusu, ali uvijek im je dobro. A tako im i treba.

Mini concert report?

Ovo je primarno intervju, ali u njemu ćete pronaći malo reklamnog sadržaja, jedan recept za čili i nekoliko neumjesnih komentara. U sve to uklopit će se i mini-report s koncerta. Bilo je to jedno od bolje posjećenih Slamanja. Davangarde, dečko koji je izlagao svoje radove u prostoru, skoro je prodao nekoliko svojih umjetnina (u tome bi uspio da je ozbiljne kupce shvatio ozbiljno), a bendovi su uspjeli smočiti cijeli inventar tog divnog prostora. Komentar pjevača i gitarista grupe From Another Mother bio je:

Ovo je bilo abnormalno. Super je kad ti patike ovako izgledaju i kad je pod toliko mokar da više ne možeš da se krećeš, samo padaš. Baš je divno. Razvaljivanje.

FAM je jedan od rijetkih domaćih bendova koji sviranje uživo shvaća vrlo ozbiljno, a uspijeva ostaviti dojam da im je sve to igra. Ova je trojka stalno na putu. Uskoro im na njemačkoj etiketi Kapitän Platte izlazi novi album, “Atatoa” pa se ta, manjim stankama prekinuta, turneja nastavlja. U intervjuu koji slijedi dobit ćete bolji dojam o tome s kojom idejom momci rade i zašto, unatoč svoj fizikaliji uloženoj u bend, još uvijek trebaju uvjeravati ljude u to da znaju napraviti šou kao rijetko koji bend.

MUKE PO FROM ANOTHER MOTHER PT. 1

Intervju tek što ne počne, u privatne odaje benda svako malo upadaju fanovi koji pjevaju njihove pjesme i žele njihovu djecu (ali ne i merch), promotori lokalnih festivala, predstavnici drugih medija i trgovci čarapama. Klasičan kraj dana u životu ovih rock zvijezda. Satnica je stroga pa ne gubimo vrijeme, first things first:

Zašto je font na naslovnici novog albuma tako ružan?

(glasno negodovanje s odobravanjem!?)

Roko: To je naše pitanje!

Vlado: Ja sam napravio neku verziju i to je izgledalo skroz super.

Borna: Trebalo je biti ovako tu dolje. Trebalo je biti bolje.

Meni je fotka dobra, ali font mi smeta. Radije bi da niš’ ne piše.

Vlado: E! Trip je bio da bude samo logo tu, izgledalo je to ful suptilno, ali izdavači su rekli da oni imaju svog dizajnera. Ja nisam dizajner, ja to radim ovako i bio sam u fazonu: on će to bolje. Al’ ispao je takav krš. On je bio u tripu da je nama super da je što lošije, mi smo kao trash. Pričamo preko maila, dogovaramo se, to traje godinama i dođeš na kraj krajeva, bliži se rok, sve istječe i, rek’o, stavi šta god, samo pošalji. Nije prije bilo nešto extra, ali bilo je bolje i suptilnije, sad izgleda odvratno, ali to nas prati od početka.

(smijeh)

Foto: Ziher.hr

Da, meni ni prošle nisu bile nešto.

Borna: ** ***** ** *****!!!

Vlado: Ima kao neki trip, tehnički detalji, pričao je to taj lik dizajner. U principu, kad se to gleda u prodavnici vinila, onda je dobro da je prvo ime pa da ljudi znaju, neki tripovi, ne znam. Nas ne tangira to toliko.

Roko: Mi smo ti vizualno nenadareni. To je poanta. Nismo ni muzički puno nadareni, ali vizualno smo još manje.

Vlado: Al’ smo pametni. Nekad se baš bojim te pameti… Dalje.

(smijeh)

Taj je novi album bio gotov prije šest mjeseci još. Šta se događalo u međuvremenu? Zašto izdavanje toliko traje? Znam da ste našli tog njemačkog izdavača, preko benda…

Vlado: Lingua Nada.

Kako se to dogodilo? Gdje ste njih sreli?

Roko: U KSET-u gdje moja sestra organizirava koncerte.

Borna: Nina Maštruko, ZEZ festival.

Vlado: Nina Maštruko je odlična organizatorica… stvari. Taj bend baš lijepo razvaljuje. Lingua Nada je ne znam kako došla do tog festivala u KSET-u koji organizuje njegova sestra i tu smo ih popratili. Ja nisam bio na koncertu, ali sam nekako došao do njih i to mi se svidjelo. Slični su nama ili mi njima, šta god. Na fejsu im piše label, ja sam pitao tog lika je l’ nam može dati neki kontakt. On je ispao jako friendly, shout out za njega. Dao je kontakt, preporučio nas je i taj lik iz labela je poslušao i rekao da se njemu to jako sviđa i onda ide taj biznis dio cele priče. Otkad ti njima pošalješ i otkad oni krenu u izdavanje toga treba nekih 8 mjeseci da oni to sve pripreme. Meni to ništa nije jasno.

Ni meni.

Borna: I miksali smo.

Vlado: Da, al’ koji su to sve ljudi-smarači. Meni sve to izgleda jednostavno. Mislim, nije jednostavno, ali, iskreno, ako netko uloži jedan-dva dana u miks, može napravit jednu pjesmu za jedan dan. Znači, osam dana za osam pesama, imaš miks, imaš master… Al’ neću uopće da pričam, neću da pominjem imena, ni najmanje vrijedno hvale. Uvijek nas smore sve te druge stvari. Mi se stvarno potrudimo da snimimo pjesme, da snimimo to najbolje i onda se na kraju to sve oduži, izjalovi, izgubi se ta neka, zbog ljudi, jer su smarači.

Roko: Mi bi sad već trebali treći album.

Vlado: Da, imamo sad već toliko materijala i često sviramo, baš nam je to super i kad god imamo vremena, kad smo zajedno u Zagrebu, to su četiri probe tjedno. Nađemo se i dva-tri sata rokamo i drljamo.

Roko: Izgleda baš kao na svirci.

Vlado: Mala garažica, usmrdi se, bude toplo. Nama je to divno, izbacimo sve demone. Puno se tu stvori ideja i svega, ali onda kad krene taj proces snimanja, traženja studija pa natezanja za 300 miliona eura, miksevi… Smaranje.

Roko: Nije 300 miliona.

Borna: 200, 300 eura.

Nakon što izađe album koja je uloga izdavača?

Roko: Ovo što držiš u ruci. Ploče, CD-i, u to je skupo ulagat sam. Pare i trud oko toga oduzima jako puno vremena i energije.

Vlado: Idealno bi bilo kad bi bend našao dizajnera, kao bi našao nekog tko se zeza sa social media, kad bi našao izdavača. Izdavač se bavi time da ti napravi fizički te CD-e, ploče, kasete, šta već dogovorite i on to prodaje, vrši njihovu distribuciju. Onda ti treba još netko tko će se baviti marketingom, tko će da pumpa sve te objave na Facebooku, jer danas svi, bukvalno svi plaćaju objave na Fejsu, reklame na YouTubeu, zato imaju velike viewove. Ne znam zašto mi nemamo.

(smijeh)

Vlado: Mi ne plaćamo za ništa.

Roko: Mi smo dovoljno dobri.

Vlado: To je cijeli taj proces. To je baš šoubiznis, a mi smo još uvijek na tome da sviramo.

Puno svirate, a što se mene tiče, to je najbolji PR za bend.

Roko: To je problem kad negdje drugdje pokušavaš riješit svirke, a nemaš te neke poveće količine tih jebeno debilnih lajkova i viewova.

Vlado: Ti pošalješ mail ljudima, oni vide da ti imaš petnaest viewova na nekoj pesmi, bez obzira da l’ je dobra. I sad oni ak’ naprave event na Fejsu i pokažu koji bend svira, onda ljudi pogledaju. I, znaš, mi nemamo skupe spotove, imamo ove klošarske koje snimimo go proom. To ljudima ne izgleda kul. Većina nas tako funkcioniše. Nije problem doći do kontakata, stvarno se iscimamo oko toga, ali treba da klubovi sami rade PR, oni znaju te ljude i kako tamo dišu, ali ljude boli patka. Kažu ti gdje je ulaz, imaš sendvič i spavanje. Nekad dobijemo i super uslugu, kao na primjer danas, ovo je fantastika.

Jel vam se sviđa čili?

Vlado: Apsolutno!

Roko: Brutalno! Tamna čokolada i?

Tamna čokolada i tamno pivo.

Roko: Isuse Kriste, Bože dragi.


DAR ČITATELJIMA

Recept za proslavljeni čili senza carne à la Hrca (20 porcija)

Zagrije se ekstra djevičansko maslinovo ulje i stavi 4 do 8 (6) žlica kumina, par žlica ljute paprike (mađarske po mogućnosti). Za 10 minuta idu 12 glavica luka, 10 paprika. Dinstati 10 minuta. Nakon toga idu češnjak, dvije glavice i kukuruz dvije limenke. Soju (400-500g ljuspica) namočiti u vrelu vodu i ostaviti da odstoji 10 minuta. Ubaciti soju pa nakon 10 minuta dodati četiri limenke bijelog graha, četiri limenke smeđeg graha. Nakon toga šest limenki sjeckane rajčice, dosta soli, naravno, mljevenog đumbira, kurkume, sezama, sjemenki lana i još soli malo. Nešto sam izostavio. Cijelu čokoladu za kuhanje i tamno pivo. Ljutike stavljati dok ne bude na granici jestivog. Preko sat vremena laganog krčkanja. Gotovo je kad probaš malo i misliš da je gotovo.


Vlado: E, uglavnom, da. Izdavač izdaje, ne bavi se previše promocijom, tako da za svaki segment treba naći nekoga. A pored toga, cimaju se, rade lepo, k’o što bi rekli: organizovani su, jer su iz Nemačke. Ovde kod nas to sve zbrdazdolično izgleda, i bukiranje isto. Jedan klub ti bukira 100 mjeseci unaprijed, drugi festival tri dana pre i nikad ne znaš. To je kod njih sve malo smislenije. I stvarno se trude ovi u labelu oko nas, šalju nam mailove, poslali su nam CD-e i ploče.

Roko: Zato stalno sviramo po Njemačkoj. (smijeh)

Vlado: To je sad tek krenula ta priča.

Vidim da sad imate dosta datuma po Europi. Čak i nešto u Liverpoolu. Novi Marof – Liverpool. Damn!

(smijeh)

Borna: Sviramo tamo s M.O.R.T.-om i Them Moose Rushem. I s Vizeljem iz Beograda. Pet svirki zajedno imamo.

Vlado: Da, bit će to lepo. To je zapravo Bob Perišić (Baltazar Rock), jedan lik koji je iz Subotice, ali je davnih dana otišao u London. On je veliki fanatik za mjuzu i onda je jedan dobar primjer kako treba radit. Cima se, piše svoje blogove i to. Tako je smislio i taj neki mali projekat koji se zove “Beast from the east” i ide nas tri benda iz Hrvatske i jedan iz Srbije. I zajedno sviramo ta četiri, možda pet gigova. I ima nas i u Novom Marofu i u Liverpoolu. Gde god nas zovu.

Masu će puta u takvim manjim mjestima bit razvaljivanje. Tamo ljudi uživaju u svirci. Da odeš u neki veći grad, tamo su ljudi već izmoreni od svega. A opet kolika je tuga da svaki put kad sviramo idemo iz Zagreba za Osijek i između nema nigde da se svira. Mo’š u Đakovu.

Borna: Ima Vrbovec.

Bili ste u Đakovu?

Borna: Đakovo je bila best svirka ikad.

Vlado: Đakovo je bio hard rock.

Borna: Likovi sjede za šankom i samo seru.

Vlado: Da, sve je to malo čudnjikavo bilo, i razglas i to. Odradili kao i svaki. Sretni smo kad vidimo da se ljudi trude i cimaju oko toga.

Ima neki grad u kojem vam uvijek bude dobro svirat?

Jednoglasno: Subotica.

Vlado: To je skakanje po bubnjevima.

Roko: Ja se moram izmicat da me ljudi ne pogode, ozbiljno.

Vlado: Baš ono old school, rock’n’roll, punk, nerealno. Svi ispalimo toliko. Evo jučer smo svirali tamo i imali smo još dvije pjesme, a ti vidiš na ljudima da [dočarava nam njihovo teško disanje] ne mogu, crkavaju. Ode sve na jako agresivno, al’ u principu je sve friendly. Subotica je ubistvo. I Bratislava. Oni su hteli da dignu bubnjeve.

Roko: Prvo su digli Vladu, tih ukupno 15 ljudi koji su bili tamo. Onda su digli Bornu. I onda su digli mene i cili bubanj.

Vlado: Rastavili sve, popeli se na binu.

Roko: Neki random lik sjeo za bubnjeve.

Vlado: Svi su svirali bubnjeve, svi su sve svirali. Više nismo mogli da sviramo fizički, jer se sve raspalo.

Roko: Place veličine KSET-a, 15 ljudi i svi su bili s nama na stageu.

Vlado: Prvi put. Baš divno, da. Gde je još bila ludnica? Bude ono. Desi se. Samo što smarački festivali tipa Ferragosto i svi ostali ne znaju da nas zovu, napravit ćemo puno bolji show od svih ostalih. Da ne zvuči kao preseravanje, ali mi se stvarno potrudimo, jer nama je super. Mi na probama ovako, nije da je to samo na svirkama. Mi i na probama volimo da izbacimo tu energiju, samo što nam je mala garaža. Kad dobijemo lepu veliku binu, kao u Subotici na Omladinskom festivalu, onda brate, kad se razbacaš… Fantastika. Zovite nas na festivale, zovite nas na festivale.

(smijeh, Vlado privremeno napušta odaju tajni)

Neću vas još puno gnjavit. Mislim da imam još jedno ili dva-tri pitanja. Evo jedno od dva unaprijed pripremljena pitanja. Prvo je bio font. Drugo je: Kojeg člana Harvo Jaya bi izabrali da vam bude roadie?

Roko: Ja bi Šimuna, jer ima najbolju kosu.

Borna: Ja bi Marka, al’ dobro Markan je sad daleko. Ti bubnjara, ja basistu, ko bi reko.

Roko: Al’ ne zbog bubnjarstva, iako je jebeni bubnjar, nego zato što ima tako jebenu kosu.

Borna: Zašto roadie? Ja bi za prijatelja i za osobu s kojom bi se ljubio. Ja bi uzeo Marka, evo.

Roko: Ja bi isto Šimuna, kao i za roadija, jer ima tu dobru kosu.

Borna: Marko isto ima dobru kosu za ljubljenje. Markan je moj čovjek.

(Vlado se vraća)

Kojeg člana Harvo Jaya bi ti izabrao za roadija ili za ljubljenje?

Vlado: Kako?

Borna: S kim bi se ljubio iz Harvo Jaya?

Kog bi izabrao da ti brine o gitarama?

Vlado: Hrcu.

(smijeh)

Roko: Savršeno.

Još jedno pitanje imam. U vezi novog albuma.

Vlado: Zašto je toliko sranje?

Ne.

Roko: Zašto je loš kao font?

Počela sam s fontom, ali još jedna stvar-

Borna: Još jedna stvar mi je dosadna.

-me frustira. Čemu toliko puno tagova?

Borna: Imamo samo jedan! Samo punk fusion.

Mislim na sve čega ima po Internetima. Post, prog, punk… Je l’ to neka preporuka izdavača ili?

Vlado: To su isto samo tehničke stvari, totalni debilizam. Nas to ne zanima.

Ja bi najradije da nitko nema ništa u opisu pa da se publika mora malo potrudit da to provali.

Vlado: Naravno, al’ izbukiraj ti svirku pa reci ljudima da si ti rock. I onda im polomiš sve.

Roko: Ljudi na eventima te siluju s tim da napišeš bendove koji su ti uzor što nas mrzi brutalno. I onda mi napišemo sve što nam padne na pamet.

Vlado: Ima nekih finti. Jedna aplikacija za bukiranje ti je baš tag i sad ako ti organizator traži indie, a ti nisi za indie, iako bi se poklopili žanrovski bez problema, automatski ti aplikacija ne dozvoljava. I onda stavimo sve žive tagove.

Pretpostavljaš da iza toga stoje razlozi, ali nekad stvarno mislim da je suvišno. Svaki bend teži nekom svom zvuku pa se pokopa tagovima.

Roko: Punk fusion je daleko najbolji opis. To smo svirali u Bosni na nekom rendom festivalu hipijevskom. Lik je nas pit’o kak’ bi mi opisali taj žanr i mi “Šta bi ti rekao?”, a on kaže: punk fusion. To je najbolji opis koji mi možemo smislit.

Vlado: Bude fantastično kad ljudi nakon svirke, gorimo mi, gore oni, the roof is on fire i onda bude “ovo je, brate, k’o Primus”. Baš bude eksplozije i onda ti to bude toliko upečatljivo, ostane nam to u glavi i onda se sprdamo s tim. Mislim, sprdamo u pozitivnom smislu. Pukne ta energija iz njih.

Roko: Kak su rekli u Novom Sadu, “Tko svira danas?”, “A ne znam, neki pop-punk.”

(smijeh)

Vlado: Onda to nama bude super pa stavimo i to u opis. Nama to stvarno ne igra ulogu, ali sve su to PR stvari. Ne možeš, sad lupam, doći u neki klub gdje se pušta trap i ma, e, mi smo rock.

Roko: Trap rock.

Vlado: I ti, koliko god da bežiš o toga, ipak slušaš određene žanrove.

Da.

(sjedim u majici One Directiona.)

Vlado: Pomažu donekle. Ako je rock, znaš da nije striptiz.

Borna: Ali je dosta striptiz zapravo.

(smijeh)

Ja se ipak nadam da će Internet u neko dogledno vrijeme propast i da će se sve vratit na to da bendovi sviraju i grade sliku o sebi.

Vlado: Ljudi previše vremena provode na Internetu i stvarno treba stvoriti neku sliku tamo da ljudi preko toga shvate. Ne kažem da je đaba što ti ideš okolo i sviraš, ali ljudi dođu sada na svirku i bude im fantastično. Onda dođu doma ili u busu vide toliko novih bendova. Mozak ti eksplodira i zaboraviš. Nije loše imati neki imidž, a mi taj imidž nemamo.

Mislite da vam odmaže pjevanje na engleskom? Čujemo to često od ljudi, taj radikalan, strog stav da se samo na materinjem jeziku može biti iskren.

Vlado: To je ograničavanje.

Roko: Mene fascinira kako Repetitor uspijeva duž i širom Europe, a ljudi ne kuže kurca, lirički.

Vlado: Ima dosta tu i dijaspore, ali i energija, to se oseti.

Zašto vi pišete i pjevate isključivo na engleskom?

Vlado: Nekako mi je prirodnije. Ne znam da l’ smo ikad čuli ovakvu vrstu mjuze na našem jeziku. Načelno su žanrovi koje slušamo ta neka američka ili britanska scena. Ali slušam i obožavam masu domaćih bendova. Ima neku specijalnu dubinu kad je tekst na našem, ali mi je to toliko ograničavanje. Šta ću da živim samo u Hrvatskoj ili Srbiji, da se ne krećem.

Roko: Par puta sam pokušao nešto napisati na hrvatskom. Ja sam se naježio od cringeanja. Kad pjevam na engleskom mogu imati bar tu neku minimalnu…

Distancu?

Roko: Da, distancu od toga.

Onda ima nešto u toj teoriji da si na svom prvom jeziku iskreniji. Tu nema emocionalne distance.

Roko: Ono u čemu najviše uživam što se tiče hrvatskog jezika je trap, sprdačina, Dječaci, Vojko i taj đir. To mi ne bi imalo smisla da oni to pokušavaju na engleskom. Bilo bi to ruganje sa samim sobom, što oni već rade, al na hrvatskom. Ne mogu sebe ozbiljno shvatiti na hrvatskom. Na engleskom mi je lakše. Plus, on je Srbendara, a ja sam Hrvat’na pa bi to bilo…

Vlado: Da, to bi isto bila smijurija. Ja, bez obzira na to što živim deset godina u Zagrebu, još uvijek pričam o ovako kako pričam. On isto priča k’o Tovar iako je u Zagrebu, tako da smo se našli, miks niđe veze. Ali stvarno nam nikad nije bila namjera da se ograničavamo u bilo kom smislu, pa tako i s tekstovima. Hrvatski zvuči autentično, živiš tu, najviše slušaš taj jezik pa automatski i razumiješ tekstove. Kad je na engleskom, nisi siguran. Zavisi od tvog nivoa engleskog. Začudila bi se koliko ljudi ne znaju engleski i to je tuga. Jebigica.

Tim ljudima neće biti jasna ni referenca u imenu benda. Šteta. Mislim da sam vas dosta smorila.

Borna: Baš si za kurac.

To će biti dobar naslov.

U žaru post-certa na pamet mi je pala ideja da From Another Mother usporedim sa Sky Colom. Čak i sada, kada mislim o tome, mislim da je to primjereno. Back story za tu usporedbu je jedna anegdota iz mog života koja je mom tati pružila izliku za kupovanje jeftinije Sky Cole umjesto original Coca-Cole koju već godinama kupujemo isključivo kad sestra i njezin muž, prema starom vjerovanju veliki fan Coca-Cole, dolaze u goste. U toj anegdoti moj je tata od pravog Amerikanca čuo da je Sky Cola zapravo bolja, jer koristi pravi šećer, a ne glukozno-fruktozni sirup. Da skratim, From Another Mother je domaćoj publici ponekad malo dalek, jer zvuči kao američki bend, a istovremeno ima taj izvorni okus kakvog se ponekad i Amerika zaželi. Možda je far-fetched, ali mogli bi razmisliti o tome dok lutate po Deezerima ovog svijeta ne znajući gdje stati i odmoriti. Novi album FAM-a je iza ugla.

Be social

Komentari