Anime-Ai: Oprez! Privlači pažnju (“Hana to Arisu: Satsujin Jiken”, S. Iwai)
Kakvo iznenađenje! Čini se da dramski anime film za mlade The Murder Case of Hana and Alice: Hana to Arisu: Satsujin Jiken (2015)¸ ujedno i animirani narativni prethodnik (engl. prequel) akcijskom filmu Hana and Alice (2004), unatoč usporenoj radnji ipak privlači pažnju gledatelja, osobito onog naklonjenog intrigantnim likovima i obratima. Radnju oba filma napisao je i režirao Shunji Iwai, japanski filmski redatelj i dobitnik nagrade za životno djelo.
Nešto posve neočekivano
Prije svega, potrebna je mala napomena: iako je ovaj film prikazan kao prequel, za pratnju radnje nije potrebno pogledati originalni film jer ovdje radnja ipak portretira novu, neobrađenu priču.
Nadalje, Hana to Arisu: Satsujin Jiken prije svega portretira likove i njihove emocije koje imaju određenu dubinu, što gledateljima omogućuje bolju povezanost s njima. Manji je naglasak stavljen na samu radnju, odnosno na misteriozno ubojstvo, dok je u središte radnje postavljeno (obnovljeno) prijateljstvo glavnih junakinja, impulzivne 14-godišnjakinje Tetsuko Arisugawe (odmila zvane Arisu/Alice) i povučene Hane Arai, koja će tijekom filma doživjeti zanimljivi obrat, jer, naravno, promjene se ne događaju ”preko noći”.
Nakon majčinog razvoda, Arisu s njome stiže u novi grad, a time i u novu školu. Međutim, od prvoga dana osjeća, a potom i saznaje, da su u njezinom razredu navodno ubijeni dječak zvan Yuda (prema Judi iz Biblije) i njegove četiri supruge… Supruge?! U toj dobi? No dobro, svakome njegovo, zar ne?
Osim spomenute misterije, Arisuina prva susjeda Hana, također se ponaša čudno – promatra je kroz prozor, a ne želi izaći iz kuće. Impulzivna po prirodi i zainteresirana za istinu, Arisu čvrsto odlučuje istražiti što se dogodilo, pritom sa sobom povlačeći ne baš oduševljenu Hanu, koja je ujedno i jedina uvjerena da je dječak Yuda ipak živ – što je možda i razlog njezinog pristanka na pokretanje istrage. Osim ovog obrata, u filmu naprosto oduševljava način na koji se kroz razne neočekivane pothvate razvija prijateljstvo Arisu i Hane, često pojačano dječjim načinom komunikacije i interakcije.
Rotoskopija u fokusu produkcije
No, da ne bi sve ostalo samo na narativnom aspektu, nije zgorega spomenuti da je u ovome filmu, kao i pri snimanju lika Golluma u trilogiji Gospodar prstenova (Lord of the Rings, P. Jackson), temeljito upotrijebljena rotoskopija, odnosno tehnika animacije vođena snimljenim pokretima stvarnih osoba i objekata, zbog čega likovi djeluju stvarnima, za razliku od tipičnih anime likova, što je, unatoč nekim svojim greškama, pravo osvježenje u moru animiranih uradaka. Razlog korištenja ove, a ne klasične tehnike animiranja anime likova, nepoznavatelju Iwainog opusa ne može biti poznat. Naime, on se proslavio upravo snimanjem ”živih akcija”, odnosno live-action filmova, te se anime kategorijom gotovo uopće nije bavio – stoga i čudi uspjeh koji je anime film Hana to Arisu: Satsujin Jiken ostvario. Nije li, za promjenu, ugodno vidjeti uvjerljivu posturu likova dok sjede pogrbljeni, stoje, kreću se, gestikuliraju?
Nadalje, zanimljivo je primijetiti i suštu suprotnost rotoskopiji – oscilacije u prikazu pozadine. Naime, neke su scene oslikane poput kakve vodenim bojama naslikane slike, dok se, primjerice, prikazi interijera i vrtova vrlo primjetno ističu bogatstvom boja i detalja.
Unatoč ovim pozitivnim aspektima, valjda spomenuti i jedan sitan ali bitan detalj koji vjerojatno neće zasmetati samo perfekcionistima – neočekivano, proizvoljno i potpuno nepotrebno zakretanje kamere za 90 stupnjeva ukoso.
Dobro, bolje, omotenashi
Svijet Arisu i Hane pun je i dobrote radi dobrote same, što je u Japanu poznatije pod nazivom omotenashi, a označava izrazitu uslužnost. Drugim riječima, Hana to Arisu: Satsujin Jiken čak i sporednim likovima daje važnu ulogu – ulogu dobronamjernih i uslužnih slučajnih prolaznika, što je posebice humoristično prikazano pred kraj filma.
Dalje, prvi dio filma orijentiran je na Arisuin character development, dok je drugi dio više usmjeren na razvoj prijateljstva Arisu i Hane. Film, zapravo, uopće ne naglašava detektivske elemente rješavanja slučaja, nego ih koristi za svojevrsnu kulisu pomoću koje se stvara osjećaj intrige i misterije, stoga je važno pri gledanju se usredotočiti na razvoj likova i njihovih međuodnosa.
Čudnovata običnost privlači
Ovaj film baš i nije primjer savršenog filmskog uratka jer mu je otvaranje nekako bezoblično i dosadno, a i sama priča djeluje nepotpuno, no ukoliko se to zanemari, sam je film vrijedan gledanja jer mu je priča ipak prošla kroz nekoliko različitih stadija – od misterioznosti s početka filma, preko humoristične ali čudne središnje radnje, pa sve do emotivnog završetka. Usto, rotoskopska tehnika ”ne sjeda” svakome lako jer se animacija može činiti umjetno realističnom. No, možda upravo takav odmak od tipičnog anime filma pridonosi Iwainom pokušaju realističnog prikazivanja života u mnogima zanimljivom Japanu.
