“Kad su padali zidovi” (K. Vujičić): Oprez! Nostalgija u koricama!

Rođena sam 1987. godine i, iako se osamdesetih ne sjećam, oduvijek osjećam da nas veže snažna veza – genetika. Mama je slušala Fosile, Pro arte i Boney M, i nosila je bluzice po uzoru na Đurđicu Barlović, znate, one čiji rukavi su bili nonšalantno podvrnuti, i frizuru kakvu je furala Neda Ukraden u najboljim danima, onu kod koje se šiške transformiraju u ptičje gnijezdo. Uvijek je nešto crtkarala, mogla je biti i slikarica, da je sreće bilo.

Tata je bio perspektivni fudbaler u Adidas trendži i maštao je o uspješnoj karijeri u francuskom Mentonu u kojeg ga je pozivao petrinjski vojni drug Luka. Daleko su oni bili od Zvečke i Kulušića – na njihovim zabavama hit je bio Topla zima plava žena – pa je jasno zašto posjedujem ploče Fosila i Tajči, a ne Azre i EKV-a (doduše, sestra zvana uvik kontra postala je hodajući jukebox stare Juge, na opće oduševljenje našeg Messija i njegove gospođe). Međutim, legenda kaže da ih je sve nosio isti val pa se i ja, njihovo dijete ljubavi (Pozdrav, Rajko!), proglašavam dostojnom biti simpatizerom duha osamdesetih.

Oprez, nostalgija!

Zato, kad mi je poslije Božića u ruke stigla nova knjiga Kristijana Vujičića – “Kad su padali zidovi” – odmah je zasjela na vrh hrpe knjiga koje valja pročitati u 2020. godini. To je neizlječiva bolest – ta moja ljubav prema osamdesetima, i prema knjigama koje seniore podsjećaju na slatke trenutke minulih vremena, a juniorima su gorka upozorenja. Vujičić, zagrebački freelance urednik i autor pet romana na ovim je stranicama napisao pravu pravcatu odu Zagrebu kojeg su svi imali rad, i odu nekim vremenima koja nam se danas čine jednostavnijima, a koja onima koji su u njima odrastali nisu bila piece of cake.

Smješten na sam kraj osamdesetih i početak devedesetih, ovaj roman iznjedrio je lik jednog pametnog momka koji mi je fakat (tak’ se purgerski kaže, kaj ne!) prirastao k srcu – Ivana Kovačića Crnog. Ovaj mladac uživa u noćnom provodu u zagrebačkim kultnim klubovima, u rock ‘n’ rollu i filozofiji, a, dok proživljava svoja prva ljubavna iskustva i uviđa tko su mu prijatelji, brine i o roditeljima koji nestaju zatrpani nepreglednim slojevima prošlosti.

Fragmenti osamdesetih, promjene na vidiku, zagrebačke ulice kojima cesta njihovih života teče, taj bezbrižni tempo za kojim toliko čeznemo i odličan soundtrack odlična su fuzija – kao stvorena za bijeg od današnjice u kojoj tinejdžeri nemaju ni straha ni srama, u kojoj ne mogu razumjeti da se nekoć razgovor s pedagoginjom morao izbjeći, bez obzira na njene vitke noge i kratku suknju, u kojoj nitko više ne traži krajnji smisao postojanja, jer za te gluposti se nema vremena, u kojoj se osuđuju omladinske radne akcije, a mladi sa starcima na kauču gledaju Voice subotom do penzije (svoje, ne njihove!).

Generacije koje su morale odrasti danas odgajaju Petra Pana

Ne valja živjeti u prošlosti, ali potrebno ju je, poput starog prijatelja, prizvati tu i tamo, da nas sjeti da su se nekoć prijateljstva prekidala zbog drugačijih pogleda na jebenu kvazistvarnost, da su nekoć djeca grlila roditelje koji su im dugo i tiho plakali na ramenu, da ništa u životu nije sigurno ni sveto, da se nekoć moralo odrasti, a danas odgajamo generaciju kojoj je uzor Petar Pan, koja ne zna samostalno zavezati vezice, ali se smatra zrelijom od svake prethodne generacije, i koja niti ne sluti da na visokoj razini nije njena inteligencija, nego tek samopouzdanje kojeg su pošto-poto stvorili prerano ostarjeli starci koji svojoj djeci nisu htjeli ukrasti mladost, onako kako je njima ukradena.

Jastučići na ramenima ponovno su in, hitovi osamdesetih već su izreciklirani, mamini crteži skupljaju prašinu u mapi u ormaru, i na ponekom zidu, a posljednje pismo iz Mentona još stoji na dnu neke ladice u koju ga je gurnula baka, sva ustrtarena da tatu zovu u Legiju stranaca. Mamine i tatine snove progutala je ’91., ali ja ih, bar dok je ovakvih knjiga, neću zaboraviti, dapače, svim ću se silama truditi da moje snove ne zatre nedostatak ludosti, hrabrosti, slobode ili zrelosti, kako koji dan – to je najmanje što dugujem osamdesetima i onima koji su u njima stvorili mene, svoje dijete ljubavi.