Recenzija – “Honest Life” (Courtney Marie Andrews): Joan Baez naše generacije
Courtney Marie Andrews dvadesetpetogodišnjakinja je koja nas sanjivo gleda s retro naslovnice svog najnovijeg albuma “Honest Life”. Zaista izgleda iskreno s minimalnom dozom šminke koju čini tamniji karmin na usnama. Nedavno mi je prijateljica rekla kako je vodila zaista ozbiljne i zrele razgovore sa svojim vršnjakom – to je postala rijetkost, kaže. 25 im je godina, također.
I tako život postaje glazba, i život slušamo s radija, i život je danas nešto poput ”I’m all ’bout that bass, ’bout that bass / Yeah it’s pretty clear, I ain’t no size two / But I can shake it, shake it like I’m supposed to do…” (dodatni info: Meghan Trainor ima 22 godine i koautorica je svog megapopularnog hita). Dvadesetpetogodišnjaci danas trebaju biti samosvjesni mladi ljudi spremni da zagrle život i od njega pokupe limunadu, a ne da se hvataju u koštac s njim i beru limune. Tko nas danas uvjerava da smo (pre)mladi, neiskusni i nesposobni?
Sloboda kao vječna inspiracija
Glazbeni urednici rijetko će nas iznenaditi bisernim albumom kao što je ovaj “Honest Life”, no Courtney Marie na njemu zvuči vrlo odraslo i samosvjesno. Meni je to puno draže od serviranog neiskrenog bubblegum popa na najslušanijoj radijskoj stanici. U pjesmi koja otvara album Rookie Dreaming Andrews koristi male tajne velikih majstora, u stihove ubacuje gradove koji su joj daleki i koji je fasciniraju, pjeva o slobodi koja je bila vječna inspiracija velikim kantautorima s cvijećem u kosi i na reveru, no završava realnom slikom današnjih 25-godišnjaka, ili kad u Not the End pjeva o zadnjim trzajima veze. Rado bih da mi može pjevati kao svojoj prijateljici Irene, da volim sve i da ništa ne radim samo s pola srca, da me ohrabri kako mogu sve što zamislim.
How Quickly Your Heart Mends aktualni je singl i meni najdraža pjesma s albuma. Slušajući tekst, cijelu radnju odmah smještate u neki klasični dixie country bar poput onog u kojem je radio lik Nore Jones u filmu ”My Blueberry Nights”. Stihovi mi se čine jednostavni, no tako su lijepo upakirani da ne zvuče banalno, barem iz moje ženske perspektive.
‘All I’ve ever asked for is a way to understand / All of life’s lessons the best that I can / How to be honest / How to be wise / And how to be a good friend / Some things take a lifetime to fully understand.’ stihovi su koji čine dio naslovne pjesme albuma i ocrtavaju ideal kojem Andrews teži na ovom albumu unatoč svojim lutanjima, životu na cesti. Only In My Mind najjača je pjesma s ovog albuma koja sadrži predivne slike i koja je uhvatila najviše iskrenosti. Naraciju i razvoj priče uz klavir dodatno pojačavaju gudački instrumenti koji zapravo čine grandiozni završetak ove glazbene priče.
Ne zadugo ispod radara
Da slučajno niste pročitali ovaj tekst, slušajući je kako pjeva vjerojatno biste ju bez ikakve iznimke smjestili u društvo Joan Baez, Joni Mitchell, Carole King, Emmylou Harris i ostalih velikih žena. Sada kad znate da je preživjela samo četvrt stoljeća, vjerojatno se nadate da će izrasti u jednog velikog kantautora ako nastavi ovako razvijati svoj glazbeni rukopis.
U novom Uncut magazinu Ryan Adams ju je pohvalio kao fantastičnu kantautoricu, jednog novog izvođača koji je možda još uvijek ispod radara, no ne zadugo. Voljela bih reći kako poznajem njen rad, navodno je objavila tri albuma, no tek se jučer probila do mog radija, do moje playliste, i tu će još dugo ostati. Zrnata naslovnica ovog albuma dočarala je svu nepokolebljivu iskrenost glazbe, autentičan odraz Courtney Marie Andrews i njenog ‘drugačijeg’ pristupa umjetnosti. Baš je snimila jedan lijepi album za ovo vrijeme kada ljeto klizi kroz prste, a Teta Jesen naveliko boji drveće u svoju najdražu boju.
