“I živjele su sretno…?” (Scena “Gorica”): Destrukcijom bajki padaju maske idealizirane vizije sreće
I živjeli su sretno do kraja života. Nakon niza prepreka princeza i princ napokon sklapaju brak koji automatski postaje garancijom svijetle budućnosti. Da, dok ne zatvorimo knjige Charlesa Perraulta i braće Grimm ili dok iz playera ne izvadimo DVD-ove koje smo nekad davno masovno kupovali (dobra stara vremena). Bajke će uvijek biti tu da nas upoznaju sa životnim vrijednostima i prenesu moralnu pouku, no one su odraz vremena u kojemu su nastale, a danas smo ipak malo više svjesni realnosti i jasno nam je da sretni završeci ne traju do kraja života.
Institucija braka – kvarljiva roba podložna manipulaciji
Pogled na brak u suvremeno doba slobodniji je i značajno odmiče od tradicionalnih stajališta. Često počiva na anonimnosti i koristoljublju. Muško-ženski odnosi više su stvar lukavosti, petljanja i izmotavanja skrojenih u održivu vezu. U slučaju kada je ipak teško sačuvati bar naizgled skladan odnos, razvod je jedino moguće rješenje. Više o funkcioniranju suvremenoga braka, promatranog iz ženske perspektive, na kazališne daske donosi Gradsko kazalište – Scena „Gorica“ u predstavi „I živjele su sretno…?” Nine Horvat u režiji Frane Marije Vranković.
Radnja se odvija na djevojačkoj zabavi kod Trnoružice, a uzvanice su Pepeljuga, Snjeguljica te Bezimena – djevojka koju je zabunom oženio princ Male Sirene, oko koje su ostale djevojke već u startu skeptične smatrajući je patetičnom budući da brak promatra kroz ružičaste naočale. Svojim neiskvarenim stajalištima kvari zabavu ostalim djevojkama koje su opuštenije, spremne negativno komentirati muškarce i naglašavati dominaciju žene.
Isprva svaka od njih krije istinu o svome bračnom odnosu premda je jasno kakva je snaga trača te da su pikanterije iz privatnog života već poznate ostalima. Uz nekoliko čašica alkohola viška te na lepršavoj sceni s mnogobrojnim elementima raskoša i kiča, predstava počinje kopati po osjetljivim dijelovima institucije braka. Kroz neugodna, perverzna, pomalo bezobrazna pitanja, princeze potpuno skidaju masku kakvu očekujemo vidjeti u bajkama. Posrijedi su laži, prevare, igre osjećajima i manipulacija kao glavni ženski adut koji dovodi do umjetno skladnog suživota.
Princeze koje odmiču od definicije pristojnoga
Sjajna glumačka postava uspješno dočarava površni mentalni sklop 21. stoljeća. Sara Moser izvrsno utjelovljuje pomalo zbunjenu, ali perfekcionistički nastrojenu, suvremenu Trnoružicu opsjednutu fotografiranjem i društvenim mrežama, trendovima uređenja i estetikom općenito. Njezina djevojačka večer zapravo je okidač nesuglasica, a u jednoj od njih i sama pokazuje da nije toliko zagrijana za moral, već da se isključivo vodi trendovima bez puno razmišljanja smatrajući ih dovoljno provjerenima da bi bili model življenja za svakog pojedinca.
Katarina Baban u ovoj predstavi ne dolazi toliko do izražaja, premda je njezin problem razvod, što i nije zanemariva činjenica. Ona povezuje različitosti ostalih djevojaka, ne opredjeljuje se na određenu stranu, već dopušta da ju vodi razum. Kao Snjeguljici, slaba su joj točka patuljci te je jedna od najotvorenijih djevojaka kojoj je perverzija potpuno blizak pojam.
Pristojna, povučena i dobronamjerna Bezimena predmet je čuđenja, ismijavanja i neprihvaćanja. Njezin položaj unutar okvira često postaje naporan jer ne shvaća prenesena značenja sa seksualnom konotacijom niti je vična spletkarenju. Ipak, kada se napokon prepusti zabavi, Selma Mehić pokazuje da odlično gravitira između pristojnosti i bezobrazluka (a i odlično pleše).
I konačno, Mia Krajcar. U ulozi razuzdane, samouvjerene i do krajnjih granica iskrene Pepeljuge, potpuno dominira. Način na koji iznosi ironiju i sarkazam te kako održava gard vođe i žene koja savršeno zna kako upravljati muškarcima te okrenuti stvari u svoju korist, nadomješta nedostatak glazbenih ulomaka. Nositeljica je humora i onaj lik kakav bismo vjerojatno svi tu i tamo htjeli biti – bezbrižni, pesimistični, pozitivni negativac koji plijeni. Iako je i ona svjesna životnih neuspjeha, djeluje izliječeno od patetike shvaćajući koliko je sve oko nje nebitno, što joj daje na snazi.
Urušena bajkovita vizija sreće
Destrukcijom idile sadržane u bajkama, ova je predstava pokazala da je brak samo javna objava trajne veze te da je savršenstvu uvijek moguće satirično odgovoriti jer u stvarnosti nije utemeljeno. Ništa nije univerzalno, a pogotovo ne koncept trajnoga odnosa, stoga je bilo kakav oblik suživota jedna od najčešće komentiranih tema u izvedbenim umjetnostima jer im se može pristupiti iz raznih kutova. Cjelokupna mi se izvedba svidjela i smatram da ovakvi komadi, bez obzira na humor koji je tu da uglađeno predstavi osjetljivu temu, pogađaju prava mjesta i tjeraju na razmišljanje. Možda bajke i jesu model kakav bismo trebali primjenjivati u svakodnevnom životu, no brojni su nepredvidivi faktori koji će to onemogućiti. Ipak, utješno je da sreća koju one nude nije jedina prihvatljiva sreća. I da, ako ništa, uvijek ih možemo koristiti za maštanje i zavaravanje, ako to išta može pomoći.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.