Recenzija: Putovanje s maskom (“Maske”, B.Drašković)
Renesansog je čovjeka, grčkoga mislioca i njegovu sveobuhvanost odavno ubila i razapela tržišna politika, visoke specijalizacije maskiraju se interdiscipliranošću kao pojmom koji stoji kao apologija jednog obezvrijeđenog akademizma dok rijetki opstaju na nogama i pokušavaju je opravdati, dati joj značenje koje zaslužuje. Tko je zabio nož u srce „duha vremena“ i tko gleda tu bespomoćnu staricu Umjetnost kako se zadnjim snagama odguruje na svome štapu? Je li to učinila tehnologija ili medijska politika i kako u tom hladnom pogonu što stoji iza jednog i drugog i trećeg i nerazdvojivo se mije, uopće naći krivca – može li se ikoga ili išta kriviti? Oboružani smo nekom vrst nostalgije, okrećemo se „dobrim starim vremenima“ za toplinom dok je sve oko nas samo pokušaj i promašaj, kao kakvo tapkanje kojem se odmah gubi zvuk koraka.
Gledati Maske, dokumentarni film Brankice Drašković o Slobodanu Tišmi, novosadskom pjesniku, konceptualistu, nevidljivom umjetniku, rock glazbeniku, performeru i piscu koji sve svoje titule opravdava u punini njihova značenja upravo je iskustvo na razmeđu tog trenutka gdje se srlja sa stavom i nuna u bivšim ideologijama i Idejama. Tišma je to iskustvo – figura nekog minulog doba koja ni samu sebe neće pripisati sadašnjem momentu, ali je i dalje prisutan kao apologeta nekog nepristajanja, nekog tihog otpora koji poriče i drugog i samog sebe, a počiva na vječno titrajućoj želji da se postavi pitanje.
Dvijetisuće i šesnaeste godine, Slobodana Tišmu nazvali bi interdisciplinarnim umjetnikom i tako bismo pomirili njegovo široko kulturno-umjetničko djelovanje, u prijašnjim stoljećima obasipali bi ga i ljepšim, a možda i pogrdnijim nazivima – u suštini, on bi uvijek bio jedan među rijetkima (ma kako god povijest uljepšavali), a diskursne bi se razlike vremena mogle svesti na jednu jednostavnu titulu Umjetnika. Iako i sam Tišma izjavljuje da svojom primarnom vokacijom smatra književnost i spisateljsku karijeru, teško se ne oteti dojmu leksikonskog šabloniziranja čija hijerarhizacija u datom slučaju je sasvim suvišna, a što Drašković pohvalno izbjegava Maskama. Bez obzira na raznatljivost fragmenata koje posvećuje jednom specifičnom segmentu Tišmina života, granice koje stoje između njih Drašković nimalo ne podcrtava, struktura je porozna i prozračna, tek ovlaš sistematizirana da bi koliko-toliko pokušala obuhvatiti veliki raspon Tišmine ličnosti. Kao vezivno tkivo Maski redateljica tako koristi pjesme La Strade i Lune – dvaju najuspješnija Tišmina banda kojima se upisao u anale ex-yu scene, tkajući oko njih jednu priču o glazbeniku, konceptualistu i piscu koji je vrlo usko korenspodirao s progresivnim trendovima svoga vremena i u nešto zapadnijim državama.
U razgovorima sa samim Tišmom nikad nije riječ o samo jednom komadiću slagalice, kao što ga i pojedini sugovornici u filmu pokušavaju opisati i u tome se mišljenju nerijetko slože (Sabolcz Tolnai, Čeda Drča, Saša Rakezić (Aleksandar Zograf), Dejan Vučetić i dr.) Tišma je nešto poput sjenke – istovremeno duboko intiman i neuhvatljiv, ali uvijek prisutan i sveobuhvatan. I dok se zajedno s autorskim timom prešetava ulicama Novog Sada s pomalo banalnom maskom što imitira lice gejše, Tišma govori gotovo uvijek iz jednog mjesta, mjesta čovjeka koji je radio u životu ono što je duboko osjećao. Kao kakva low resolution pirandelistička figura, Tišma (čak i kad filmska ekipa pokušava to izbjeći) stupa u kontakt sa znatiželjnim prolaznicima i od njih izvlači ništa drugo doli njih samih te razotkriva situaciju onakvom kakvom jest; poput kakvog fantoma on izmiče svojim autorima, a ponajviše to upravo čini samom sebi.
Ja sam bio urednik (veoma loš) kratko, samo dve godine, kao rok muzičar objavio sam dva albuma, imam sedam objavljenih knjiga, to nije puno za jednog starca – riječi su Tišme u jednom kratkom intervjuu za blic.rs. S jedne bi se strane takav tip samorefleksivne izjave mogao pripisati skromnosti, ali to je neka tradicionalna vrlina koja nije u skladu s Tišminim modernitetom – je li bila prije kokoš ili jaje tj. je li je u pitanju sam Tišma ili uspješno redateljsko oko no, Maske su uistinu situacijski dokumentarac, nikad statičan i konstantno transformabilan, ovisno o tome koji komadić identiteta ove uistinu zanimljive persone zahvaća.
Na prvu strukturno i dokumentarno klasičan u svom biografskom žanru – sačinjen od arhivskih snimki umjetnikova djelovanja, razgovora sa samim protagonistom i drugim mu manje ili više bliskim kolegama ili pak pokloniteljima koji su u njegovom djelu pronašli inspiraciju za svoja, Maske Brankice Drašković su ispod te prividno jednostavne filmske površine mnogo više. One su jedna nikad propuštena metafora mnogostrukosti ličnosti i toga kako ta ličnost u svojim fragmentima na određenom trenutku i mjestu može, uzme li se njezin odgovarajući djelić, učiniti jednu stranicu povijesti. Jer pjesme su La Strade jedno, a Vrt kao to nešto sasvim drugo, ali su oboje bili jedna maska koju je netko jednom poželio nositi. Opresija pročišćenja do monolitnog apsolutno je odbačena ovim filmom, a umjesto toga nas vraća na ono mjesto kompletnosti persone u njezinom pluralitetu – baš kakva je i sam Tišma.
(Film možete od 17.travnja pogledati u DokuKino KIC)
