IN MEMORIAM: Stephen Sondheim, genij broadwayskog mjuzikla
Teško je uopće sročiti koliki je utjecaj imao Stephen Sondheim na kazališnu umjetnost 20., ali i 21. stoljeća. Rođen na Manhattanu, davne 1930. sa sedam godina krenuo je svirati klavir, a s petnaest napisao prvi mjuzikl. Kad mu je bilo deset godina, otac je ostavio njega i majku. Nakon toga, majka je u njemu pronašla svojevrsnu zamjenu za oca, koristeći ga da zadovolji svoje emocionalne i seksualne želje. Unatoč teškom odrastanju, Sondheim je bio izložen glazbi još od vrlo rane dobi te mu je upravo glazba služila kao svojevrsni alat za katarzu osjećaja.
Stvaranje genija
Obiteljski prijatelj Oscar Hammerstein II; imao je izrazito velik utjecaj na Stephenov životni put, najviše kao poticaj da slijedi njegove stope u komponiranju, pisanju tekstova i aranžmana za mjuzikle i predstave. Sondheimov prvi pokušaj pisanja mjuzikla bio je „By George” za koju je Oscar rekao da je najgora stvar koju je ikada pročitao. No, Oscar nije stao isključivo na kritici već je pomoću tih grešaka naučio Sondheima vještini pažljivog biranja svake riječi i moći pronalaska ravnoteže između govorenja premalo i previše te da pjesme moraju gurati dramski dio mjuzikla naprijed, što je zasigurno učinilo Sondheima jednim od najvećih tekstopisaca modernog mjuzikl kazališta.
Unatoč svojoj danas izrazito velikoj slavi i talentu, u ono vrijeme predstave mu nisu imale velike financijske uspjehe. Retrospektivno gledajući može se reći da je tomu razlog upravo teška prilagodba publike na nešto novo. Sondheim je bio revolucionar. Proširivao je vidike, usudio se ići u rizike i dopustiti da priča prilagodi žanr svojim potrebama bez da se naruši njegova kvaliteta. Predstavio je žanru mjuzikla nelinearno pričanje priče i kompletno promijenio standard pripovijedanja.
Revolucija kazališnog žanra
U dvadesetoj godini života napisao je tekst za danas kultno poznati „West Side Story”, mjuzikl koji je rekonstruirao glazbeno kazalište, ohrabrujući ljude da iskoriste i prihvate mnoge različite aspekte žanra, kao i uvodeći dijelove postmoderne teorije u djela. Umjesto tradicionalnog sretnog završetka i koji je vladao žanrom, „West Side Story” razbija tradiciju i donosi društveni kaos i disfunkciju te samim time otvara vrata novome tipu glazbenog kazališta koji preuzima pozornicu.
Na Broadwayu ili off-Broadway nastali su drugi glazbeni kazališni žanrovi koji odstupaju od predstava tradicionalnijeg karaktera, kao što su rock i konceptualni mjuzikli. Sadržaj takvih mjuzikala, kakvi su „Hair”, „A Chorus Line”, „Dude”, sada se bavio stvarnijim konceptima i slijedio je postmoderniji pogled na umjetnost i glazbu koji je Sondheim počeo uvoditi i u svoje predstave, kao što su „Gypsy”, „Sunday in the Park with George” i „A Little Night Music”.
Kako Robert McLaughlin u svojoj knjizi „Stephen Sondheim i reinvencija američkog mjuzikla” opisuje: „Stephen Sondheim, više od bilo kojeg drugog skladatelja, tekstopisca ili dramatičara, proširio je horizont očekivanja za glazbeno kazalište i u tom procesu ne samo da je stvorio novu vrstu mjuzikla, nego i novu vrstu publike za mjuzikle.”
Osobno u univerzalnom
Sondheim donosi novu perspektivu žanru tako što uključuje vlastiti život i postmoderne poglede, što zauzvrat donosi novu generaciju mjuzikla, čineći ga vrhunskim utjecajnim i središnjim dijelom novog stila. Izvrstan primjer toga je njegovo vjerojatno najslavnije djelo „Sweeney Todd: Demonski brijač iz Fleet Streeta” (1979.), bazirano na knjizi Hugha Wheelera koje se temelji se na scenskoj verziji viktorijanskog originala Christophera Bonda iz 1973., i mjuzikl je u kojem osobe bliske Sondheimu jasno mogu potvrditi paralele iz Sondheimovog osobnog života.
Zbog Sondheima danas postoje predstave koje umjetnicima daju priliku da naprave svoju stvarnost na pozornici, a publici daje priliku zaviriti u taj svijet i ako ona dopusti, potaknuti ih na razmišljanje te čak i ostaviti dugoročni trag.
