Dejan Barić- autor fotografske izložbe o bezvremenosti New Yorka
Ovih dana Lisinski je u ozračju New Yorka i to zahvaljujući izložbi “New York: Gotham Expirience” fotografa Dejana Barića. Autorova želja je, kroz crno- bijelu fotografiju, hrvatskoj kulturnoj publici dočarati bezvremensku i ikonografsku vizualnost “prvog grada svijeta”. I unutar modernih okvira, New York ne gubi svoj kultni status kakav je imao u 20-im i 30-im godinama prošlog stoljeća , u vremenima kada je i Zagreb upijao kulturu i paralelno s New York-om rastao uz vizualnost i estetiku Art Decoa. Bezvremenost New Yorka, fotograf Dejan Barić prikazao je na način kako su to činili tadašnji velikani fotografije, a dok je, u to isto vrijeme, za Zagreb to činio zagrebački fotograf Teodor Tošo Dabac. Izložba od tridesetak fotografija otvorena je 16. veljače u predvorju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, neposredno prije početka Metropolitan Opera “The Met: Live in HD” novom produkcijom Rigoletta. Bit će postavljena najkraće do 5. ožujka te popratiti još nekoliko Metropolitan prijenosa te tako u izravnoj vezi s njujorškom operom, New York i virtualno i vizualno približiti posjetiteljima.
Dejan Barić poznati je hrvatski umjetnički fotograf i grafički dizajner. U dosadašnjoj karijeri sudjelovao je na mnogim skupnim i samostalnim umjetničkim izložbama te razvio suradnju s brojnim hrvatskim umjetnicima i glazbenicima među kojima su i Darko Rundek, Phantasmagoria, Let3, Mačke, Septica, rock skupina Psihomodo pop. Osim tog, kolumnist je u nekim hrvatskim medijima te IT novinar (časopisi VIDI, Klik, Graph i mnogi portali). Stalni je Photoshop predavač na fotoseminaru “Fotosofia” Damira Hoyke, a čest je predavač i na raznim drugim foto radionicama.
Nešto više o izložbi, kao i svojem umjetničkom radu, profesionalni fotograf Dejan Barić otkrio je u razgovoru za ziher.hr.
Kako i kada ste došli na ideju da fotografijom pokažete svoju kreativnost?
Mislim da se nikada nije radilo o jasnoj ideji ili nekoj promišljenoj namjeri. Fotografija je jednostavno i spontano pronašla mene. Još davno, u osnovnoj školi, odlučila me usmjeriti i obilježiti i društveno i profesionalno. Tako je i danas u mom cjelokupnom mulitimedijalnom djelovanju srž svega što radim pa mi kao školovanom fotografu neizmjerno pomaže i u videu, kao i u grafičkom i web dizajnu.
Je li se odmah u počecima razvila sklonost prema “gotičkoj” fotografiji?
“Gotička” fotografija je zapravo onaj krajnji vid fotografske slobode samoga zapisivanja svjetlom. Volim taj neki tajanstveni štih u fotografiji koji vas dodatno tjera da malo duže proučite kadrove. U modnoj fotografiji to je i više nego zahvalni motiv, samim time što moda goth supkulture ne gubi svoju draž i intrigantnost s vremenom poput konvencionalne mode koja i suviše vrlo brzo postaje zastarjela i vizualno nezanimljiva.
Koji su sve motivi zanimljivi vašem objektivu? Crno- bijela fotografija ili fotografija u boji, koja vam je draža?
Ne postoji mi draža ili manje draga fotografija ili fotografska tehnika. Važna je samo kvalitetna fotografija i krajnji ugođaj koji ona ostavlja na promatrača. O tome i ovisi hoće li fotografija biti crno bijela ili u boji. Uostalom, svaka fotografija priča tisuću riječi, ali te riječi treba znati i dobro ispričati.
Zašto baš New York? Fotografije su snimljene tijekom jednog vašeg posjeta, jeste li to imali u planu ili se ideja rodila na mjestu događaja?
Plan je postojao dugo vremena, ali se čekala prava prilika pa se pomoću par prijatelja koji su mi pomogli, plan napokon i ostvario, pošto niti put niti boravak u New Yorku nisu baš financijski lako priuštivi. Ideja mi je bila snimiti kadrove koji se asociraju na neke od meni najdražih pjesma o New Yorku. Ali fotografski je nemoguće ograničiti se, stoga se osnovna ideja izrodila u nešto puno više.
Hoyka je rekao da je ova izložba drugačija od vašeg prepoznatljivog novotehnologijskog pristupa, djeluje “starinski” bez montaže. Skriva li se u tome neka vaša poruka?
Nema tu nekakve posebne poruke. Općenito, nikada ne dopuštam da me određen pristup ili određena tehnika umjetnički sputava. Kroz grafički dizajn sam upoznat s apsolutno svim blagodatima Photoshopa, ali sam ipak fotografijama za ovu izložbu htio priuštiti neki ozbiljniji bezvremenski štih. Na neki način možda se i prisjetiti svojih početaka, samostalnog razvijanja crno bijelih fotografija u dobu davno prije globalne digitalizacije, a bez koje danas više ne možemo.
Rekli ste da je cilj ove izložbe prisjećanje vremena u kojem je i Zagreb paralelno kao i New York rastao uz vizualnost i estetiku Art Decoa. Koliko se ustvari Zagreb mogao uspoređivati s New Yorkom u tim 20-tima, 30-tima, a koliko se može sada? I kako mi to možemo doživjeti kroz vaše fotografije?
Zagreb je u tim godinama između dva rata bio uistinu vezan sa Sjedinjenim Američkim Državama, ali i prvenstveno s New Yorkom. I to ne tek emigracijski, već i kulturološki. Cijeli stil Art Decoa mogao se osjetiti u Zagrebu koji je napokon prestajao biti tek malena kopija Beča, već je razvijao vlastiti stil i svijest i počinjao živjeti općenitu globalnu kulturu koju je New York odašiljao. Stoga nas ne trebaju čuditi gostovanja slavnih jazz glazbenika, ali i postojanje MGM-ova ureda za koji je radio i naš slavni fotograf Teodor Tošo Dabac, bez kojega zasigurno niti ne bismo tako dobro poznavali Zagreb.
Postoji li od tih tridesetak fotografija neka na koju ste posebno ponosni, koju biste po nečem izdvojili?
Fotografija ima zapravo dvjestotinjak i zamišljene su kao knjiga fotografija koja se dijeli na tri cjeline: New York danju, New York noću i Ljudi New Yorka. Financijska situacija odgodila je tu ideju dok se ne pronađe neki ozbiljniji zainteresirani izdavač, a iz istog razloga je i izložba u Lisinskom ograničena na tek izbor od tridesetak fotografija. Međutim svaka od tih fotografija priča svoju priču. Meni osobno neke su više, a neka možda malo manje osobno intrigantne, ovisno o onome što predstavljaju, kako su snimljene i što predstavljaju meni osobno. Iz cijelog tog zbira bio mi je gotovo nemogući zadatak izdvojiti samo trideset, tako da bi još neko daljnje ograničavanje u izboru očito bilo još bolnije. Nekako mi se čini da je jednostavnije snimiti nove, nego odabrati tek samo par “najdražih”. Međutim ove odabrane za Lisinski zamišljene su kao one koje bi mogle biti dekoracijski najzanimljivije, pošto je izložba prodajna, a cijela galerija od pedesetak fotografija može se vidjeti i na www.dominionart.com/nyc.
Jeste li bili vođeni nekim uzorima iz svijeta umjetničke fotografije?
Općenito na ovoj seriji uzori su mi bili oni pravi stari majstori kojima i cijela serija odaje počast. Počevši od Toše Dabca pa do Andreasa Feiningera, Lewis Hina i drugih velikana fotografije. Cjelokupna ideja je bila postići tu nenametljivost dokumentarističkog pristupa i grafičku jednostavnost i određenu bezvremenost. Naravno cilj je bio da fotografije budu i intrigantne i dekorativne, ali da se može pročitati na njima i određen humor, ali da pri tome ne otkrivaju točan dojam kada su snimljene. Ipak je New York svojevrstan bezvremenski metropolis.
Kakvi su vam planovi nakon ove izložbe?
Mislim da ne postoji jednostavan odgovor na ovakvo pitanje. Realizacija ove izložbe uz ozbiljan nedostatak interesa sponzora i financijske potpore odužila se na razdoblje od preko dvije godine. A kada su financije glavna prepreka za realizaciju složenijih projekata, teško je išta sa sigurnošću planirati. Siguran sam tek u činjenicu da svakako neću prestati fotografirati, a volio bih nastaviti s ovom pričom. Ne samo o New Yorku, već prikazati jednu veću seriju koja okuplja više gradova koji su u nekom svom vremenskom razdoblju bili centri globalne moći i utjecali na našu kulturu kao i svijet koji danas poznajemo. Neke od tih fotografija već strpljivo čekaju spremljene u računalu, a neke tek čekaju da se snime. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.