Ivan Michel Antolović: Moju inspiraciju najčešće pobuđuje negativan osjećaj
Prođete li ulicom pored Ivana Michela Antolovića (koji preferira ovo drugo ime), vjerojatno nećete biti svjesni pokraj kakve ste svestrane persone prošli. Ziher vam predstavlja mladića koji se ne može i ne želi ograničiti kategorizacijom na književnika, umjetnika ili znanstvenika. Istaknuvši se na svim tim poljima, usudili bismo ga se proglasiti predvodnikom neke mlađe, potajno priželjkivane, struje. U međuvremenu, on je s nama i vama odlučio podijeliti barem mali dio svog kozmopolitizma. Trebate li motivaciju za neko novo iskustvo ili samo preporuku za dobro ljetno štivo, u nastavku pročitajte neke od Michelovih misli koje vam je htio prenijeti svojim prvijencem „Zebnja“.
Tko je Ivan Michel Antolović? Umjetnik ili znanstvenik? Bi li se mogao odlučiti samo za jedno? Vezan za koje područje se vidiš u budućnosti i zašto?
Kad razmišljam o stvarima koje su moji bazni talent onda bi svakako rekao fizika, matematika i crtanje, tek je u zadnje vrijeme na red došlo i pisanje, a to su prvo bile pjesme. Mislim da sam zapravo i jedno i drugo te ne bih mogao bez nijednog. Svakako da se u jednom periodu života trebaš posvetiti jednoj stvari da bi to bilo kvalitetno. Zadnje dvije i pol godine sam bio više umjetnik, pa tko zna možda sljedeće dvije budem znanstvenik. Dopuštam da me vodi sudbina.
Bježiš li ti od stvarnosti u svijet umjetnosti poput lika Lukea, iz romana Zebnja?
Ne, ja sam htio pokazati stvarnost drugima. Mislim da je to bio smisao moje knjige: izraziti sebe, svoje strahove, ideje, ideale ali istodobno se narugati pojavama koje su stvarne i koje zapravo trebaju pobjeći iz stvarnosti.
Imaš li književnog uzora koji je utjecao na tvoj rad ili književno razdoblje u kojem se najbolje pronalaziš?
Volim čitati mistične romane, djela Gustava Meyrinka i Edwarda Bulwera-Lyttona. Njih smatram svojim uzorima koji se djelovali na mene dok sam stvarao svoju knjigu, osobito u zadnjem dijelu koji je više filozofski. Inače sam dosta guštao dok sam čitao Maupassanta koji je u meni izazivao baš poseban osjećaj. Imao sam i fazu pjesama koja je počela s Frederikom Begbedom i mojim buđenjem bujice riječi. Mislim da je to čak bio početak moje književne faze prije otprilike 5 godina.
Možeš se pohvaliti zavidnim obrazovanjem koje još uvijek nadograđuješ. Misliš li da je znanje dovoljno da bi postao dobar pisac. Ili je iskustvo ipak presudno?
Autorove misli su najbitnije. Upoznao sam Miru Gavrana. On je iznimna osoba i kad ga susretneš, imaš osjećaj da je u njemu tisuću svjetova. Mislim da autor mora imati jaku maštu i moć vizualizacije, takve osobe najčešće puno razmišljaju, a onda dolazi i tehnika i ono najteže s čime se susrećeš kod pisanja knjige – da inspiracija bude konstantna. Moju inspiraciju najčešće pobuđuje negativan osjećaj, u biti bijes i mržnja koje pokušavam pretvoriti u poticaj za preobraćenje u ljubav.
Iako pripadaš mlađoj generaciji pisaca, u svom djelu znaš točno o čemu govoriš gradeći ga. Jesu li osjećaji o kojima si mi sad pričao,bili poticaj i za Zebnju?
Na početku mi je jedini negativan osjećaj bila doza ironije, da se ismijem društvu, ali je to bilo dobronamjerno. Htio sam potaknuti mlade ljude da razmisle o nekim stvarima, da se probude ideali koji su jednostavniji na početku, a kasnije se preusmjere u više sfere. Prvi dio knjige je više materijalni koji se postupno sve više razvija u duhovni. Na početku sam htio pobuditi s jednostavnim stvarima, a onda pokazati čemu većina ljudi žudi.
Možemo li čitajući tvoj roman pronaći i neke autobiografske elemente? Predstavljaju li likovi prijatelja iz romana zapravo tvoje društvo?
Naravno. Bitno je naglasiti da ja nisam nijedan lik ali sam prisutan u svima. Jedna od najzanimljivijih stvari je da su se moji prijatelji mogli naći u likovima, iako je dosta stvari nadodano i nestvarno. Prijatelji su mi također bili i inspiracija. Bilo mi je dosta teško kreirati ono što nisam doživio i čemu nisam razmišljao. Jednostavnije mi je bilo imati matricu koju sam doživio i koju sam nadopunjavao, a u ovom romanu prijatelji su bili ta matrica.
Pričaj mi o Ethonu Morayasu. Simbolizira li on možda tvoj uzor ili težnju?
Simbolizira oboje. Ethon je onaj lik koji želim postati. Njega u sebi ima svaki čovjek, ali nam je potreban neki proces da bi ga stopostotno mogli izraziti. Često ga u tebi vide ljudi koji su ti bliski. Cilj čovjeka je da maksimizira vrijeme gdje je on postojan.
Osoba koja prvi put razgovara s tobom, poput mene sad, u kojem bi te liku najprije prepoznala?
U Lukeu. Imamo jako puno sličnosti i ljudi koji me ne poznaju dobro, mogli bi pomisliti da sam ja on, što ja ne bih htio. Iako znam da sam daleko od Ethona, nadam se da sam na tom putu.
Djelo je preporučljivo svim generacijama, ali najviše ga vidim u rukama mladih. Koja je ideja koju bi pomoću svojih misli želio prenijeti vršnjacima?
Da ne uzimaju ništa zdravo za gotovo, da je svaki trenutak filmska scena koja može biti lijepa i posebna, sve što im se događa neka proživljavaju duboko, jer će samo na taj način spoznati ljepotu koja je svuda oko nas.
Zašto si se baš odlučio za nesvakidašnju riječ Zebnja. Koje emocije ona izaziva u tebi?
Tražio sam riječ koja će opisati osjećaj koji se provlači u pozadini. Ljudi zebnju shvaćaju kao anksioznost što nije bio moj cilj. Ja sam o njoj razmišljao kao o nekom iščekivanju, pomalo plašljivosti, ali i istodobnoj radosti. Moji likovi dosta padaju i uspinju se, a zebnja je vrlo izražena upravo u padovima.
Koliko ti je vremena trebalo za Zebnju?
Godina dana čistog pisanja. Kako sam pisao u bilježnicu, trebalo mi je i neko vrijeme dok sam to sve prepisao. Uredništvo je trajalo godinu i par mjeseci i onda još neke praktične stvari.
Koliko si zadovoljan tim procesom koji na red došao nakon što si napisao djelo? Uredništvo, ilustracije, izdavaštvo? Jesi li i u tome u potpunosti sudjelovao?
Bio sam jako uključen. Valjda sam taj tip da ne volim stvari previše ostavljati drugima. Sve sam ja ilustrirao. Uredništvo je bio proces koji me bolio zbog dosta cenzure koja se na kraju pokazala kao vrlo dobar potez.
Prvijenac je tu. Možemo li očekivati još tvojih stvari? Koji su ti daljnji književni planovi?
Može se očekivati. Želim da mi nova knjiga bude u ozbiljnijem tonu, poput zadnjeg dijela Zebnje. Svakako bih želio nastaviti pisati mladim ljudima tako da ću morati ukomponirati da je za mlade, a opet dosta ozbiljno. Plan je da napišem povijest Ethona, ali kroz više generacija. Napravio bih ga kao potomka hrvatskih viteza i vojnika, časnih ljudi hrvatske povijesti poput na primjer Zrinskih. Bit će to knjiga domoljublja.
Za kraj mi u jednoj rečenici reci zašto bi se baš tvoja knjiga trebala naći na mnogim kućnim policama?
Prikazujem stvari koje su mladim ljudima zanimljive, a istodobno sam uveo neke dublje misli i malo više ideala.