Kultur Shock: “Kad osjetim da mi treba moj Balkan, ja ga sam sebi otpjevam”

Kada okupite Bosance, Bugare, nekoliko Amerikanaca,Japanca i Indonezijca, dobijete, u najmanju ruku, ni vic ni doskočicu, nego kulturni šok. Oni su već poznati kao Kultur Shock s velikim početnim slovima, koji je počeo  nastupati kao akustičan bend i vrlo brzo izašao iz kalupa takozvane “world music scene“. Tko god ih je slušao nije se mogao oteti dojmu da neki dijelovi njihovih tekstova ipak jesu i šaljivi i kritični i podrugujući – sve ono što (kulturno) šokira. Prije godinu i pol imali smo ih prilike slušati u Tvornici kulture, a 20. veljače Kultur Shock ponovo nastupa u Zagrebu, u Klubu Močvara, gdje će ujedno i promovirati svoj novi album “IX”. Iz Beča dolaze u Zagreb, nakon čega putuju za Rijeku, pa Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Bugarsku, Tursku i Grčku, zaokružujući time i Balkan, koji je vrlo čest motiv u njihovim pjesmama. Na Balkan rock partyju u Močvari prije njih nastupa sarajevska grupa Bezbeli Apstraklije, a kakve veze oni imaju jedni s drugima, zašto im je tako zanimljiv balkanski melos, o kapitalizmu i koječemu drugom, razgovarali smo s pjevačem Kultur Shocka, Srđanom Ginom Jevđevićem.

U jednom intervjuu simbolično si rekao za sebe da si ratni profiter. Izvukao si iz toga duhovnu korist i spojio nespojivo. Kako na to danas gledaš?

Isto tako. Nikada ne znaš šta je za šta dobro. Ne mora toliko tragičan događaj kao što je rat da se desi da to shvatimo. Eto, pođite od sebe. Koliko ste puta mislili da ćete da umrete kad vam neko slomi srce, da bi nakon relativno kratkog vremena shvatili da ta osoba uopšte nije bila vrijedna vas i da je taj, tada bolni prekid, možda nešto najbolje sto vam se moglo desiti u danoj situaciji. S ratom nije tako. Možda sam ja sazreo i postao svjesniji sebe i svijeta oko sebe, ali žrtve ostaju zauvijek i stoga se uvijek trudim da objasnim ovo svoje profiterstvo.

S obzirom na multikulturalnost vašeg sastava postoji li problem kada nekome iz benda trebaš pojasniti određenu riječ s ovih prostora koje se prožimaju kroz tesktove? Kako nekome tko ne dolazi s Balkana objasniti značenje “tamnog vilajeta”?

I da i ne. Obrazovani su to ljudi, načitani i naputovani, tako da uspijevaju razumijeti i jezike koje ne govore. Amy ima nevjerovatan talenat. Ja se mogu usuditi reći da ona već 70% razumije naš jezik. Međutim, mentalitet je nešto sto se mora objasniti. Balkanski kompleks više i niže vrijednosti u isto vrijeme. Interesantni su ti naši razgovori. Kad bi nas neko snimao bilo bi zanimljivo poslušati.

Bez obzira na energični pristup i žešće tonove punka, uvijek se provlači folk element kroz vašu glazbu. Nostalgija ili jednostavno ukorijenjen balkanski melos?

Ja više ne bježim ni od koga, a pogotovo ne od sebe. Kad osjetim da mi treba moj Balkan, ja ga sam sebi otpjevam. Isto je s izražavanjem neslaganja s autoritetima kad koristimo metal, te naših lijevih političkih stremljenja kad je punk rock sredstvo komunikacije. Sve je do komuniciranja.

Osim što se baviš muzikom radiš s osobama s mentalnom retardacijom, a i predaješ kao gostujući profesor. Nekako to nije formula kapitalizma koji kaže da se u životu bavimo jednom stvari, u tome ustrajemo biti najbolji kako bismo konkurirali na tržištu. Može li se protiv tog sistema?

Tko je rekao da ja živim na kapitalistički način? Dapače. Kapitalizam se samo u jednoj kategoriji razlikuje od robovlasničkog sistema. Radnik više ne spava i ne jede kod vlasnika, nego sam sebi plaća hranu i spavanje. Ništa si drugo ne može priuštiti. Konkurencija na tržištu je farsa i namještaljka. Uvijek se zna ‘ko će pobjediti. Konkurencija između koga? Sigurno ne radnika.

Moj cilj je da u životu radim ono što volim, a ne da pravim pare. Ako si sretan pare će ti doći. Život je jedan i nemam srca da ga živim kao bankovni račun. Zanima me samo – ‘ko su mudraci koji daju te životne savjete i kako ljudima nije došlo iz dupeta u glavu da prestanu da ih slušaju i žive?

Identitet imigranata, hardcore sevdah, ponovna asocijacija akšama, socijalno raslojavanje, anarhija, wanna be open society… samo su neki od motiva s novog albuma “IX”. To su ipak i teme suvremenog društva. Može li muzika biti novi udžbenik povijesti?

Ma mi smo u stvari socijalni komentatori. Volio bih ja da pišemo o ljubavi i cvijeću, ali realnost je drugačija. Društvo treba podsjetnike. Mi ih dajemo nesebično. Previše je nesreće, sebičnosti i netolerantnosti da bi se ćutalo. Mora neko.

Za nešto ilustracija novog albuma pobrinuo se Berin Tuzlić, inače bubnjar u bendu Bezbeli apstraklije. Kako je došlo do suradnje?

Berin i Via Media su obradili spot za pjesmu Soldier Of Misfortune kao soundtrack za epizodu njihovog već establiranog crtanog filma. Omot za novi, a i tri zadnja albuma je radio Tihomir Tikulin, zagrebački strip umjetnik. Obojica su geniji. Ja sam stvarno sretan čovjek. Mi smo već surađivali s Via mediom na albumu “Integration” kada su nam uradili spot za pjesmu Country Mohammed. Berinov bend Bezbeli Apstraklije će nam se pridružiti na tri koncerta tokom ove turneje, u Zagrebu, Splitu i Beogradu. Jedva čekam.

Svi bježe od Balkana, ali mu se svi opet vraćaju. Što smatraš specifičnošću ovih prostora s obzirom da ih, između ostalog, provlačiš kroz svoje pjesme?

Ne možeš nikada pobjeći od onoga što jesi. Kad prođu godine to shvatiš i prestaneš da se boriš da bi postao neko drugi. Naučiš da se voliš i cijeniš sa svim manama i vrlinama koje imaš. Svaka sredina ima svojih vrlina i mana. Naša vrlina je to što smo beskrajno talentovani i osjećajni, a mana je što smo netolerantni i konzervativni. Ja živim u Seattleu jer je najliberalniji grad na svijetu, a ne zato što je u Americi. Da moram da idem i preselim se u Texas, vratio bih se u Sarajevo, jer je Sarajevo manje konzervativno od Texasa.

Balkan je neiscrpni izvor talenata, ali mi sami sebe kočimo ne vjerujući u to. Svi su nam bolji od nas samih. Svijet se ubi uvozeći naš talenat. Tko god beskompromisno ode u svijet, proslavi se svojom originalnošću i talentom, jedino mi slavimo druge prije sebe. To nam je zaostavština iz Austrougarske. To se zove balkanski kompleks. Zato svi bježimo od Balkana. Podsvjesno. U vrtoglavom uspjehu nas koči naš mentalitet sumiran u izreci “‘ko visoko leti, nisko pada“. Ta izreka je ogledalo naše zavisti i nesigurnosti. Niti jedan narod na svijetu nema ništa slično. Svima je normalno da se teži tome da ne iskačeš puno iz svoje sredine i ne dokažeš se kvalitetom svoga rada.

Na koncertima posebne ovacije uvijek, bez obzira na mjesto održavanja, izazove pjesma Zumbul koja se, nekako, smatra jednom od najkulturshockskijih pjesama. Postoji li neka background priča?

Postoji bezbroj background priča na tu temu. Sarajevo je jedna velika background priča o tome. Da nema te background priče ne bi bilo mene, tebe ni nikoga od nas.