novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Intervju – Ognjen Glavonić: Entuzijazam je naš kapital, a Živan simbol toga

Vrijeme čitanja: 7 minute

U borbi sa sistemom i sa samim sobom, Živan Pujić Jimmy mnogo je više od pank skitare kako sam sebe ponekad naziva. Svim izgledima unatoč ne odustaje od osnivanja punk festivala kako bi ljudima iz Tomaševca koji ne mare previše za kulturu istu pokušao približiti, a pritom nešto i zaraditi. U međuvremenu je i opjevan, a zahvaljujući redatelju Ognjenu Glavoniću ovo je već drugi film o njegovu liku  i djelu. S vremenom su projekti napredovali, a festival se sada organizira u Pančevu. I dok Živan postaje urbana legenda, nije se teško poistovjetiti s njim: sanjarom koji ne pliva niz struju, već nezavidnu životnu situaciju pokušava promijeniti boreći se protiv sistema i to pomoću jedinog plemenitog oružja – umjetnosti.

Da bismo saznali tko je zapravo Živan Pujić i kako se snima film o sanjarima, razgovarali smo s redetaljem Ognjenom Glavonićem, čiji ćete film Živan pravi pank festival moći pogledati u Dokukino KIC od petka, 17.travnja.

Živan pravi pank festival konkretan je naslov Vašeg dokumentarca na temelju kojeg će neki gledatelji odmah znati da ga žele pogledati. No kada biste publiku željeli dodatno informirati, one koji ne znaju ništa o Živanu i ne mnogo o panku, kako bi glasio opis filma?

Naslov Živan pravi pank festival  sam izabrao ne bih li izbegao smišljanje sinopsisa i smeštanja filma u taj neki okvir od par rečenica i reči. Ali, ta kratka opisivanja, dopunska objašnjenja, su verovatno neizbežna. Mislim da iako naslov filma unapred opisuje radnju, u neku ruku može i udaljiti budućeg gledaoca jer, kao što ste rekli, velika većina ljudi ne zna ništa o Živanu, a mnogi ili ne poznaju, ili ne vole, pank. Mislim da ovo nije toliko film o pank muzici, koliko o Živanovom specifičnom pank stavu prema životu. Film o četiri dana života jednog sanjara, entuzijaste i njegovoj naizgled unapred izgubljenoj borbi za svoje snove i svoju strast. Koja je u njegovom slučaju – pank, hard kor i ska festival u selu Tomaševac.

Zašto baš Živan? Krije li se možda odgovor na to pitanje u činjenici da smo svi mi ponekad sanjari u borbi za bolji život unatoč sistemu i da se zapravo nije teško povezati s njegovom pričom?

Živan Pujić je moj dugogodišnji prijatelj, a tokom godina upoznavao sam ga kao pesnika, organizatora svirki i festivala, radio voditelja, frontmena pank benda, menadžera, poslastičara, uličnog prodavca novina, trgovca… On sam za sebe kaže da je tomaševački đilkoš, pank skitara, autsajder, ruralna legenda, a ja dodajem da sve te titule ne mogu obgrliti sve ono što ga čini zanimljivim, kao ni sve ono što ja rečima ne umem imenovati i objasniti. Prvi film o Živanu snimio sam 2009. godine, kratki portret, i tada još uvek nisam znao mnoge stvari i detalje njegove ljubavne, porodične i materijalne situacije. Tada sam primetio i video i da je Živan duboki i neiscrpni izvor sadržaja i priča, te da treba samo osmisliti formu, skelet, kojim će se sav taj sadržaj oblikovati, usmeriti, sklopiti.

Ovaj novi film je zapravo bio zamišljen kao igrani film, sa par dokumentarnih delova. Živan mi je prišao sa idejom da snimimo film o njegovom životu za koji bi on napisao scenario. Složio sam se i Živan je napisao scenosled o jednoj, njemu bitnoj, ljubavnoj epizodi. Ideja je bila da on glumi sebe dok bi se u ostalim ulogama našli školovani glumci. Tako da smo sa tom namerom ušli u nešto što je, na kraju i nakon mnogo problema, postalo ovaj dokumentarni film. Ideja je bila da se nakon snimanja Živana koji organizuje svoj festival, a što je trebalo da posluži samo kao par minuta uvoda u taj naš planirani igrani film, snimi ostatak, po Živanovom scenariju. Međutim, nakon što smo snimili ta četiri dana, taj dokumentarni deo – Živana su zadesili neki zdravstveni problemi zbog kojih sam odlučio da odustanem od daljeg snimanja, tj. tog igranog dela. Tako da je taj zamišljeni film bio mrtav. Tek nakon pola godine sam pregledao dokumentarni materijal koji smo snimili i tada sam shvatio da se tu krije neki sasvim poseban film. Iako nisam imao ideju o čemu bi taj novi film mogao da bude. I, iako nismo znali niti šta bi mogao biti početak, sredina, kraj tog filma, kao ni u kakvu formu, strukturu bih taj sadržaj mogao da ugradim, Sara Santini, montažerka, i ja, smo krenuli da sklapamo priču. Tako je novi film, Živan Pravi Pank Festival, počeo da se rađa iz pepela onog prvobitno zamišljenog. Nakon petnaest meseci montiranja materijala koji je snimljen za četiri dana – evo nas tu.

Foto: facebook.com/draft omladinski inkubator
Foto: facebook.com/draft omladinski inkubator

Možete li se i osobno povezati s tim konceptom? Nije li danas nezavisno snimanje filmova isto jedna vrsta te borbe?  Kako stoji dokumentarni film u Srbiji?

Entuzijazam je naš najveći i prečesto jedini kapital, bez kojeg ne bi bilo ovog filma, ali ni Živanovog festivala. To je, u stvari, naša priča, ali i priča filma. Živan je simbol toga. On, držeći se svoje utopije, bez dinara organizuje svoj festival uprkos udarcima sa svih strana. Uprkos tome što možda i zna da je ta borba samo odsjaj njegove opsesivnosti. Uprkos tome što mu dobar prijatelj, u filmu, kaže da je njegov entuzijazam u stvari ludilo, bolest.

Pokušao sam da razumem zašto je Živan meni, kao osoba i kao filmski lik, toliko zanimljiv i shvatio sam da, ma koliko različiti bili, imamo slične ciljeve i želje. Uostalom, proces, opsesija, strast koja je neophodna da bi jedan film nastao, u društvu i sistemu u kojem ja delujem, veoma je slična načinu na koji se Živan bori za svoj san. Mislim da su borba za te i takve snove, ma koliko nerazumni i daleki oni ponekad delovali, sav taj entuzijazam koji uložite u nešto što na kraju ostane skrajnuto, nevidljivo, problemi koje vam okruženje priredi na tom putu, prepreke i nemoć koju osećate ponekad i zbog sopstvenih ograničenja i nemogućnosti, sve su to osećanja odveć poznata svakome ko se ikada potrudio da, iz najčistijih pobuda, uradi i stvori nešto iako mu okolnosti, tj. sveukupno ‘stanje stvari’, nije išlo na ruku. A ta su osećanja bliska svakome ko je deo Živanove, ali i generacije kojoj i ja pripadam te svakom ko je odrastao, živeo i živi na prostoru na kojem eto, i mi obitavamo, trajemo, stvaramo, ili barem tako nešto pokušavamo. Mislim da je to jedini način za pravljenje ovog filma, ali i funkcionisanja u ovakvom sistemu dok u isto vreme pokušavaš da ga na neki način menjaš, oplemenjuješ.

Sa druge strane, svi ti produkti entuzijazma, se često, bezobrazno, uzimaju kao primeri neke vrste dešavanja i plana na kulturnoj sceni i toga da se, eto, ipak, kao, kultura i umetnost razvijaju, postoje i opstaju, te se, nažalost, nenamerno a opasno njima, tj. tim divljim i ni na koji način negovanim entuzijazomom, opravdava i održava ovo i ovakvo stanje.

Snimili ste i nagrađivani kratkometražni film Živan Pujić Jimmy. Je li njegova autentičnost razlog što ste se odlučili na dokumentarnu formu, u smislu da u istinitosti priče leži najsnažnija poruka filma?

Ne mislim da je istinost i istina nešto što je rezervisano samo za dokumentarce, niti da su likovi u dokumentarcima ”stvarniji” ili istinitiji od fiktivnih likova. Čim usmerite kameru na nešto, ili nekoga, vi lažete. Okvirom slike, odabirom kadra, vi parčate, poništavate, izmeštate stvarnost onoga što snimate, od ‘realne’ stvarnosti. Ukidate jedan kontekst i jednu istinu zarad druge, tj. konteksta i istine vašeg budućeg dela. Kada izaberete optiku, plan, šta je unutar a šta van kadra, kad god usmerite kameru ka nečemu i snimate to što želite određeni vremenski period – vi, svesno ili nesvesno, pravite selekciju i odabir onoga što je bitno, od onoga što je nebitno za budući film. Kada kamera snima, pitanje da li je to što snimate fikcija ili dokumentarac, kao i da li je to profesionalno ili amaterski, nije bitno.

Ja sam zapravo snimio samo dva dokumentarca, i oba su sa, i o, Živanu. Prvi, kratki, sam snimio kao ispit na fakultetu, a ovaj drugi je nastao kao posledica neuspeha planiranog igranog filma. Nijedan zaista nije bio plod nekog plana ili svesne odluke. Fakultet dramskih umetosti sam upisao samo sa željom i namerom da naučim da snimam igrane filmove. Ali vremenom sam shvatio da za mene nema neke bitne razlike između dokumentarnih i igranih filmova, niti u smišljanju, stvaranju istih. Naravno, postoje razlike u procesu finansiranja, veličini i broju ekipe, parama, kao i nekim načinima pristupa. Kada snimam film, bilo da je igrani ili dokumentarni,  trudim se da se oslonim i prepustim slučajnostima, da sledim osećanja i intuiciju, mnogo više no da se oslanjam na nacrte, scenario, ono unapred planirano, ono što samo treba biti – sprovedeno. Mene zanima brisanje tih granica i razlika, tj. ono što se dobija mešanjem, spajanjem planiranog i neočekivanog.

 A što se tiče poruka u filmu, voleo bih da parafraziram odgovor Džona Forda na pitanje o tome kakve poruke želi da pošalje svojim filmovima: ”Kada želim da pošaljem poruku, ja odem do pošte”.

Foto: Živa pravi punk festival
Foto: Živa pravi punk festival

Rekli ste jednom  kako je Živan mnogo više od tomaševečkog luđaka, kako ga nekad nazivaju drugi, ali i sam sebe. Dok je njegov entuzijazam nepobitan, cijela priča je istovremeno, kako ste rekli,  i pozitivna i tužna. Bori li se s vjetrenjačama pokušavajući između ostalog i zaraditi od glazbe koja je u svom temelju nekomercijalna?

Naravno, kao što kaže u jednoj sceni, Živan želi da od svog festivala ima i materijalnu korist, i duboko veruje da će, ako bude pošteno radio na tome, to kad tad i doći. Problem je što svoje propuste i greške iz prethodnih godina, u organizaciji ranijih izdanja festivala, veoma dosledno i tvrdoglavo ponavlja, uvek čudeći se kako na kraju ispadne isti rezultat. Problem je možda u tom neispravnom, čudnom, iskrivljenom ogledalu, ogledalu u kojem Živan ne vidi svoje greške, mane i ponekad opasnu zanesenost.  Ovaj film je možda neka druga vrsta okvira i ogledala, i nadam se da će kroz njega pronaći nekakvu pomoć u pristupu narednim izdanjima ovog festivala, ali i drugih koje je u međuvremenu stvorio.

Postoji li mogućnost za treći film? Možda Živanova pobjeda, obzirom da su oba filma prošla odlično, zainteresirasli ste i struku i publiku, a i njegov festival napreduje?

Naravno, moja želja je da svakih nekoliko godina snimam sa Živanom novu priču, avanturu, pa koliko izdržimo, doživimo. Za sad postoji taj nerealizovan scenario za igrani film i voleo bih da to bude sledeći deo. Siguran sam da neće biti Živanova pobjeda, jer ono što je kod njega tako privlačno su upravo ti momenti u kojima on, neočekivano, izbegne potpuni poraz. A i to je neki uspeh.

Mislim da je Živan lepo iskoristio pažnju koju je dobio filmom, za sada je već imao nekoliko uspešnih svirki i festivala. Poslednje izdanje TUP festivala je održano pre nekoliko meseci u Pančevu (preselili se iz Tomaševca i Živan, i festival) i mogu reći da je i poseta, i zarada, bila mnogo puta veća nego na izdanju koje je zabeleženo u našem filmu.

Be social

Komentari