Umjetnička gerila: Ništa nije onako kakvim se čini

U subotu, 4. listopada, na podrumskoj sceni “Zvonimir Rogoz” varaždinskog HNK bit će premijerno izvedena predstava “Klasična mišolovka“, prvi kazališni projekt varaždinskog pokreta Umjetnička gerila. “Klasična mišolovka” crnohumorna je groteska nastala prema motivima drame Ručni rad J.C. Danauda, a tematski se bavi borbom protiv patrijarhalnog sistema, zlostavljanjem žena i ženama koje zbog zlostavljanja postaju zlostavljačice.

Autori predstave su varaždinska redateljica Ksenija Krčar, mladi talentirani studenti glume Nikša Eldan, Filip Eldan i Hana Kunić te studentica Muzičke akademije Lucija Hraščanec. Autori projekta su ujedno i pokretači Gerile, a uz njih je član Gerile i student glume Jurica Marčec. Djeluju nezavisno od bilo kakve institucije, a želja im je aktivno sudjelovati u kulturnom životu svoga grada. Više o predstavi “Klasična mišolovka” i svojem pokretu rekli su nam oni sami, točnije Ksenija Krčar, Hana Kunić i Lucija Hraščanec.

Tko je ili što je umjetnička gerila?

Hana: Da ti to kažemo, morali bi te ubiti.

Ksenija: Ja sam još u Osijeku razgovarala s dečkima (op.a. braća Eldan) da bi preko ljeta napravili nešto svoje, vlastiti projekt, nešto što zanima nas kao umjetnike. Imamo malo različitu poetiku i gledanje na kazalište koje ne možemo uklopiti u službeni program institucionaliziranih kazališnih kuća, jer se takvim tipom kazališta obično i bave manje skupine. HNK Varaždin npr. mora imati određeni repertoar, pokrivati širu regiju, lektire, hrvatske tekstove, ipak je nacionalno kazalište, a mi smo htjeli raditi nešto što vjerojatno ne bi ušlo u službeni program.

Još je jedna stvar bitna, a to je činjenica da smo se „sjetili“ raditi preko ljeta, pa je bilo prekasno ponuditi se nekome i ući u okvire neke institucije. Što je, s druge strane, divno, jer iako to radimo za vlastitu zabavu, umjetnički razvoj i osobnu zadovoljštinu, neovisni smo o svima i možemo si dozvoliti raditi na način na koji želimo. Radimo na temelju improvizacija, bez ikakvih autorskih prava ili predloška, radimo za sebe, nešto što nas zanima i na način na koji to nas zanima, uz uključivanje svih mogućih vještina jednog glumca ili glazbenika u predstavu. Radimo to u naše slobodno vrijeme preko ljeta, bez da ikome polažemo račune i da se pritom možemo maksimalno izraziti, bez nekih ograničenja ili zadatosti. Na taj način ne bismo mogli raditi u okviru neke institucije, jer one su po tom pitanju dosta oprezne – odnosno, ne možete im vi garantirati kako će se neka ideje kroz improvizacije razviti.

Lucija: Umjetnička gerila je jedna skupina mladih ljudi kvalificiranih za to što rade, a istovremeno je to jedno veliko ulaganje u našu budućnost. Ideja je spojiti mlade umjetnike Varaždina i okolice kako bi se mogli umjetnički izraziti i predstaviti na sceni.

Ksenija: Ja mislim da je ključna riječ sloboda – potpuna sloboda umjetničkog izražavanja. Nije stvar u tome da ti netko kaže „ne smiješ raditi tak i tak“, nego su to nekakvi nevidljivi pritisci koje svatko ima i koje netko ostavi za sobom, a drugi nosi sa sobom. Nisu to uvijek direktni pristisci, neki put su samo u tvojoj glavi.

Hana: Tu se ja mogu nadovezati, što se tiče rada sa Ksenijom kao redateljicom. Na Akademiji sam naviknuta na to da moram raditi kako profesor/redatelj kaže, to tako i mora biti jer se mora uspostaviti disciplina, kako bismo uostalom nešto naučili ako nema discipline? Stoga mi je ovo bilo odlično iskustvo jer smo radili kao tim. Iako je Ksenija imala svoje ideje i redateljske korekcije, svatko je zapravo imao ogromnu slobodu, prostor za vlastite ideje, mogli smo reći svoje mišljenje i jedni drugima davati sugestije ili primjedbe. No, da se ne bi krivo protumačilo, i na Akademiji imamo veliki prostor za razvijanje mašte i kreativnosti, samo je ovo drugi način rada.

Ksenija: A meni se beskrajno sviđa da kad dođem s idejom imam sposobne ljude koji tu ideju znaju razraditi, koji se prime posla i krenu s probom.

Zašto ste odabrali naziv umjetnička gerila?

Ksenija: Gerila zato što radimo u ovakvim uvjetima, čak pomalo i tajnim uvjetima. Možda je to više u propagandne svrhe, ali ne isključivo. Jednostavno zato što smo mala grupica odmetnika koji rade kazalište drugačije od onog uobičajenog za varaždinsko područje.

Odmetnik zvuči jako slično kao umjetnik, haha. Zašto ne kazališna gerila?

Ksenija: Zato što se ne želimo ograničiti samo na kazalište, želja nam je raditi i druge projekte, promovirati umjetnost, ukoliko naša gerila zaživi te nam se priključe novi članovi.

Lucija: Razgovarali smo da bi svi slijedeći projekti trebali biti multimedijalni, da se ne promovira samo jedna grana umjetnosti, npr. izložbu bi popratili glazbom i slično. Želja je da se povezuju umjetnički pravci i mladi umjetnici.

Predstava je autorski projekt, ali navodite da ste inspirirani dramom Ručni rad J.C.Danauda. Kolika je povezanost predstave i dramskog predloška?

Ksenija: Uzeli smo dio priče, koji smo modificirali. Ona je u svojoj osnovi točna, taj dio, ali čisto u osnovi – postoji jedna udovica i dolazi druga žena koja traži pomoć, a treća žena smeta. Situacije smo dalje razvili na svoj način, drugačije smo napravili i likove, nisu baš takvi u komadu, malo smo ih pomaknuli. Uz to smo još dodali dio priče, koji nije postojao od početka. Ukratko rečeno, što je i osnovna misao, ništa nije onako kako se čini. Priča je sama po sebi suluda, pa smo zaključili da trebamo biti još luđi do toga.

U priču je upleteno puno feminističkih i kršćanskih motiva, čak poigravanje tim ideologijama. Na koji ste način to uključili u predstavu?

Ksenija: Mislim da se feminizam itekako nalazi u izvornom komadu. Ne direktno, već ako se komad ide naknadno iščitavati i analizirati, a pitanje koje iskače jest zašto žene idu u krajnost. Mi smo iskoristili jednu krajnost, koja nastaje zbog sveopćeg problema, a to je zlostavljanje žena. I u originalnom komadu se to svrstava pod normalno, a zašto onda žene polude zbog toga, to je druga stvar. Netko tko je stalno tlačen i tlačen i tlačen na kraju preživi, a drugi podliježe.

Lucija: Što se tiče kršćanskih motiva, to je jako povezano, kršćanska ideologija je kontradiktorna feminizmu, i to je otvoreno pokazano.

Ksenija: To dvoje je najbolja suprotnost, barem za prikazati u kazališnom smislu. Kad smo kod toga, moja ideja je bila da se sve radi u velikim kontrastima, jer onda neke stvari najviše dolaze do izražaja.

A i dosta smo se zezali na račun lažne pobožnosti. Pobožnost sama po sebi je u redu, ali mi ne govorimo o pobožnosti, nego o lažnoj pobožnosti.

Lucija: Ne bi nam bilo drago da se to protumači kao napad na vjeru, niti slučajno, to je napad na lažnu pobožnost.

Ksenija: Na ljude koji npr. uredno odlaze u crkvu, a istovremeno neprestano tračaju, ogovaraju i šire zlobu. To je kritika vjerskom licemjerju, to mene smeta. Dosta toga je u predstavi, ne da bi se ismijalo, nego da bi se tome smijalo. Mislim da bi se u današnje vrijeme morali moći nekim stvarima slobodno smijati, a ako nas netko zbog toga napadne, to je njihov problem.

Scenografije nemate, što dodatno pojačava činjenicu da je oslonac cijele predstave glumačka izvedba. Ne samo glumačka, nego vi i pjevate, plešete i svirate.

Ksenija: Tako je, tako je cijela predstava od početka rađena i zamišljena, naglasak je na tome što mi sami, kao umjetnici, možemo pružiti.

Ovako uostalom ta „gerila“ dolazi do punog značaja. Ako je u vojnom rječniku gerila skupina koja ratuje na svom teritoriju, u tzv. prirodnim uvjetima, onda je za vas vaše „borilište“ upravo ta scena, koja je ogoljena i ništa ne kamuflira.

Ksenija: Tako je, nema ništa. Početak predstave zapravo počinje prije službenog početka jer su glumci među publikom. Komunikacija je otvorena, ništa nije skriveno. Oni su cijelo vrijeme na sceni, njih se vidi dok sviraju. Ništa nije psihološki podloženo, jer onda ulazimo u veliku tragediju, s obzirom na temu. Od početka smo izbjegavali psihologiju likova. Baš zbog toga mi dopuštamo ljudima da se na ulazu naviknu na prisutnost glumaca, da zaborave na konvenciju kazališnog gledanja – ako ja sjedim sa strane, nemoj mene gledati, gledaj što se tu događa. A događaju se transformacije, doslovno u sekundi i u 20 centimetara.

Transformacije su velike i jako smo puno na tome radili, ali pritom su počela iskakati motivacijska pitanja „zašto ja kao lik to radim“, no mi radimo teatar apsurda i psihologiju likova smo sasjekli u korijenu jer bi to povlačilo drugačiju igru, a ova tema, tako igrana, bila bi jeziva. Mi to ne želimo, želimo preko smijeha, groteske i crnog humora natjerati ljude da se zamisle. Mislim, situacija je u društvu ionako jezovita, pa zašto ljude na to tjerati u kazalištu? Zato se mi trudimo raditi angažirano kazalište, ali na jedan prohodan način, da ljude ne deprimiramo i da poslije ne umru. Uostalom, ako netko proživi nešto tako jezivo u kazalištu, htjet će to zaboravit, a ne promislit o tome, angažirat se i zauzet neki svoj stav.

Što se tiče glazbe, ona je sva originalna, skladana za predstavu. Jesi li radila glazbu nakon što bi pogledala određenu scenu pa prilagodila glazbu atmosferi?

Lucija: Da. Glazba se radila prema tome što bi s tom glazbom htjeli postići u određenoj sceni. Ona je takva i zbog ograničenja instrumenata koji se koriste, dakle ne koriste se snimke, već će se glazba izvoditi uživo uz svaku izvedbu predstave. Kad imam slobodnog glumca koristim ga da svira sa mnom, inače sviram sama. Glazba je rađena da bude kontrastna od radnje, svrha je da naglasi apsurd situacije, a ne da podcrta radnju. Nije meni želja da istaknem glazbu, nego da naglasim apsurd radnje. Kao što smo već rekli, cijela je predstavama rađena u kontrastima.

Ksenija: Meni je divno da se nisi stilski ograničavala, tako u svemu imamo svega.

Lucija: Meni je ovaj projekt odličan zato što svakom od nas daje otvorena vrata da pokažemo sve naše mogućnosti. Meni nije jednostavno napisati glazbu u toliko žanrova. Odlična je stvar da nam je upravo ovo prvi projekt, da se pokažemo kao ozbiljna skupina umjetnika. Od svakog od nas se očekuje u potpunosti profesionalan pristup, a i to želimo poručiti svima oko nas. Ljudi su prebanalno počeli shvaćati svoje poslove, svima je sve teško, ili im je svejedno, a u umjetnosti nikad ne smije biti svejedno. Želimo potaknuti nove snage da se na zajebavaju, nego da rade.

Ksenija: Mi se bavimo umjetnošću, ali to nije igra – to je naš posao, to radimo za život. Jedni smo od maloodabranih na svijetu koji smo dobili mogućnost, talent i obrazovanje da se time bavimo kao poslom. To možda duševno više ispunjava od nekih drugih poslova, ali to je ipak posao koji se mora raditi i htjela bih da ljudi to prepoznaju. Ako ostanemo na probi do ponoći, to nije zato jer sam ja forsirala, već su se otvorile neke ideje koje bi bilo glupo, s obzirom na proces rada, ostaviti za drugi dan. To je zapravo posao bez radnog vremena. Ja dok dođem doma i kuham ručak ili pišem zadaću sa sinom, ideje mi se i dalje roje u glavi i moram ih zapisati, ne mogu se jednostavno isključiti. Ali ne mogu shvatiti ljude koji se nazivaju umjetnicima, a ne rade.

Lucija: Slična je situacija kad meni netko dođe nakon svirke i kaže „kak si super odsvirala“  i slične stvari. Onda im ja odgovorim da naravno da sam super odsvirala jer je to moj posao i ja se za to obrazujem. Kad ja dođem na scenu, ja to moram odraditi fenomenalno, jer je to moj posao. A da ne spominjem koliko radnog vremena uložim na probama. Talent zapravo nije uopće garancija kvalitetne izvedbe. Pomaže, ali puno više treba raditi.

Ručni rad si trebala raditi prošle sezone u okviru HNK Varaždin, ali predstava nikad nije bila realizirana. Sada radiš tekst u gerilnim uvjetima.

Ksenija: Da ne bi bilo, nisam ja pokrenula gerilu kako bih mogla napraviti taj tekst, to nije bio moj ultimatum. No, mene je tekst jako zaintrigirao i nisam ga željela samo tako pustiti. Donijela sam ga na probu i bilo mi je divno što su se i oni uhvatili teksta i teme, i što smo zadržali princip apsurdnosti. Tada ga nisam mogla napraviti jer nisam imala uvjete, i sada mi je drago što ga nisam napravila u onim uvjetima, jer se tek sada mogu u potpunosti izraziti.

Kako je tebi bilo raditi na prvoj predstavi izvan okvira Akademije?

Hana: Jako mi je drago što ovako rano mogu sudjelovati u jednom profesionalnom projektu. Ovo mi je svojevrsni nastavak Akademije, puno sam toga sada naučila, i od Ksenije, i od dečki, a istovremeno dobila priliku znanje s prvih dviju godina Akademije pretočiti u praksu.

Puno je skrivenih poruka u predstavi.

Ksenija: Ima, zato želimo da nas se više puta gleda. Unutar svakog lika je više mini transformacija koje nisu nimalo slučajne ili nasumično pobacane, već je sve jako osmišljeno. I fore koje su unutra nisu tamo čisto radi fore, sve imaju svoje zašto. Ima dosta toga unutra, puno je slojeva. Neke su stvari namjerno unutra za veće poznavatelje drame, mi ipak ozbiljno promišljamo kazalište. Mogli bi se našaliti da ima za svakoga ponešto. Uostalom, imamo o čemu raspravljati poslije predstave. Ako nas se upita za bilo što, mi možemo reći zašto. A ako nam netko kaže da to nije gledljivo, super, imamo o čemu razmišljati, i mi trebamo povratne informacije.

Pozivamo vas sve da dođete na premijeru predstave “Klasična mišolovka” Umjetničke gerile u subotu, 4. listopada, u podrumsku scenu “Zvonimir Rogoz” varaždinskog HNK!