Ivan Marinović (“Živi i zdravi”): Vjerujem da komedija ima posebnu moć jer razbija otpor čim čovjeka prvi put nasmije

Prekrasan široki kadar crnogorskog akvatorija otvara film „Živi i zdravi” redatelja Ivana Marinovića – starac na barci doplovljava do morske mine zaostale iz rata, veže je za svoju brodicu, dovlači u radionu i izvlači iz nje dinamit od kojeg radi manje eksplozive za svadbu. Napetost koja se stvara zbog pogubne opasnosti koja visi nad glavom tako se sasvim neprimjetno prelijeva na cijeli film, ujedno divan i koban, ovisno o mjestu koje ste odabrali za svoje stajalište.

Ideja obitelji kakvu imamo mi na Balkanu, na mnogo je razina ograničavajuća. Za obitelji Dragane (Tihana Lazović) i Mome (Goran Slavić), sva su ta ograničenja izlazila na površinu kroz njihov proces vjenčanja. Dva dana prije svadbe Dragana odlučuje da se ipak ne želi udati. Međutim, sve je spremno: rodbina je pozvana, pokloni kupljeni, glazba plaćena, a pršuti isfetani.

Za Lesa, strogu i surovu glavu mladoženjine obitelji, nema govora o otkazivanju. Svadba se mora održati i on svoj obraz pred narodom neće tek tako izgubiti. Mladoj će ponuditi da odradi vjenčanje, a sutradan neka se raziđu, ako treba. Svom će sinu ovaj plan ipak prešutjeti. Stjerana u kut, Dragana pristaje, a Momo, i dalje zanesen romantičnom i staromodnom idejom o braku i ljubavi, nada se da će mlada ostati.

Donošenje odluka koje su više u skladu s obitelji, nego s osobnim vrijednostima, najviše košta. Marinović, kao redatelj i scenarist, gledateljima jasno iznosi takve odluke glavnih aktera koristeći humor kao sredstvo radi kojeg ih je lakše probaviti, no samo naizgled.

Uslijed socijalne situacije ili životnog standarda, sasvim je normalno da mladi žive s roditeljima čak i nakon što su odrasli. S jedne strane imamo težnju roditelja da žive neki (za njih) bolji život kroz svoju djecu, polažući pravo da su ona više njihova nego svoja, gdje se pri održavanju običaja, zbog kojih se više i ne zna zašto se prakticiraju, odraslu se djecu postavlja gotovo u marionete bez svog glasa.

S druge, likovi odrasle djece ostaju bez vlastitog “ja” zbog snažne potrebe za pripadanjem obitelji, plemenu, zajednici, i saznanja da će im se život zakomplicirati iskoče li iz okvira. Zbog pripadnosti drugoj generaciji i drugom vremenu, sin je tako debil koji puši travu, a kći uvijek nešto izmišlja i ima fiks ideje o studiranju u inozemstvu, mladoženja gubi identitet svaki put kad se pojavi pred svojim ocem, stric iz inozemstva galebari svaku mlađu ženu, kontrolirajuća majka sve drži na okupu.

Ova crnohumorna crnogorska komedija otvara mnoga pitanja, a nakon odgledanog filma u jednom zagrebačkom multipleksu, i sama sam osjetila potrebu prokomentirati neka od njih. Srećom, redatelj Ivan Marinović bio je otvoren i dostupan za ovaj razgovor.

S obzirom na to da je film bio distribuiran u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj, kako je publika reagirala? „Živi i zdravi” je sjajan primjer kako preko tuđih života istraživati sebe. Imate li dojam da smo stigli na tu razinu gdje možemo početi ozbiljno razgovarati o temama koje ste otvorili ovim filmom?

Negdje smo došli do te razine, negdje nismo. Zaista zavisi od sredine do sredine, iako ponekad možda previše tumačim reakcije publike. Na primjer, prema tome gdje i kako se publika nasmije ili reaguje, mogu steći dojam koliko su otvoreni, distancirani ili pogođeni temom. Ono što je interesantno jeste da te reakcije rijetko prate nacionalne granice. Predivna, burna reakcija u mom rodnom Herceg Novom, gdje je film sniman, bila je vrlo slična onima na dalmatinskim festivalima što govori o potpunom razumijevanju i najsitnijih detalja priče. Međutim, stekao sam dojam da je film posebno snažno rezonovao u Zagrebu, u Tuškancu, gdje je publika djelovala opušteno i spremno da prihvati sve slojeve filma. Nasuprot tome, u Crnoj Gori su neki komentari sugerisali da „nije bilo potrebe za ovim ili onim”, što možda govori o dubljim lokalnim traumama koje je film dotakao.

Takođe, primijetio sam jednu zanimljivu generacijsku granicu, posebno kada je riječ o reakcijama ženske publike. Starije žene su mi često prilazile s osjećajem zahvalnosti, komentarišući kako su se konačno osjećale viđenim, kako je film prepoznao i artikulisao njihovu dugogodišnju bol. S druge strane, mlađa publika, posebno generacija Z, često je u otporu prema završetku filma, što mogu protumačiti kao iritaciju zbog ideološke otvorenosti, što neki vide kao konzervativizam. Dobio sam čak i pitanje od jedne mlade gledateljke: „Zašto namećete realnost?” To mi mnogo govori o tome na šta su ljudi navikli i šta očekuju kada odlaze u kino. Čini se da neki očekuju bezrezervnu potvrdu savremenih dogmi.

Važno je imati bliskost s obitelji, izliječiti sve ljutnje, osude, napetosti, i dočekati taj trenutak da svoje roditelje vidimo kao ljude koji su imali svoje nesavršene živote i koji su radili najbolje što su znali u danim uvjetima. Koliko je poziciju moći teško napustiti, a koliko možda još i teže zadobiti, pratimo kroz odnos Mome i njegovog oca Lese (Momo Pićurić). Niste bili nimalo blagonakloni prema muškim likovima kada ste ih razvijali. Sad kad je film već imao neki svoj život, mislite li da ste mogli biti blaži u kritici muškosti ili imate dojam da ste mogli otići i još dalje?

Pokušavao sam postići balans između oštrine i saosjećanja. Mislim da je sva kritika u filmu došla iz pozicije ljubavi prema tim likovima, uz namjeru da bude iskrena i duhovita. Realnost je mnogo ružnija, u realnosti isti ti problemi idu uz mnogo manje šarma i humora, u mnogo gadnijoj atmosferi. Kritika je mogla biti blaža i prema muškim i prema ženskim likovima, ali nije mogla biti ljubavnija.

Velika je opasnost s kime će se gledatelji identificirati, s kime će prolaziti kroz katarzu i emotivno proživljavati trenutak onda kada se događa. Svaki je lik duboko oštećen i sukladno svome karakteru odgovara na trenutke slamanja. Mogu li ovi likovi doista poslužiti publici kao zrcalo ili su još prilično snažne te naše slijepe pjege?

Sve zavisi od spremnosti samog gledaoca da se otvori, a vjerujem da komedija ima posebnu moć u tom smislu jer razbija otpor čim čovjeka prvi put nasmije. Smijeh djeluje kao ključ koji omogućava gledatelju da spusti gard i postane prijemčiviji za dublje poruke filma. Zanimljivo je da su mnogi muškarci kraj filma doživjeli kao happy end, a onda su zbunjeno pitali: „A zašto se ona guši na kraju?” Meni je to pitanje dovoljno — ta pukotina u njihovom razumijevanju može biti trenutak kada se nečija perspektiva počne mijenjati. Najljepši komentar koji sam dobio bio je od jednog gledaoca koji je rekao: „Ovaj film te razumije, ko god ti bio.” Mislim da to savršeno oslikava snagu filma — ne moraš se u potpunosti identificirati s likovima, ali ako te film “razumije”, on ti pruža prostor za refleksiju i promjenu.

Čini mi se da ste kroz scenarij uspjeli prikazati likove onakvima kakvi oni jesu, s dobrim i lošim stranama. Uhvatila sam se kako sam neke likove okarakterizirala kao loše da bi već u drugom dijelu filma oni bili prikazani u nešto drugačijem svjetlu, u kojem se daje iščitati zašto se tako ponašaju i koliko je to važno za njihovo bivanje (npr. Momina majka Danica koju igra Snježana Sinovčić Šiškov). Gledajući film, određujemo se moralno i etički, a zapravo gledamo umjetničko djelo gdje se likovima događaju metamorfoze. Koliko je bilo teško odrediti granicu da stereotipiziranjem ne skliznete u kič?

Stereotipi nastaju jer su često utemeljeni na nekoj istini, ali to obično bude samo jedna, vrlo površna dimenzija stvarnosti. Moja namjera je da likove gradim tako da budu slojeviti i bogati, kako bi prikazali sve dimenzije njihovog unutrašnjeg svijeta. Važno mi je da publika vidi ne samo njihove mane, već i razloge iza njihovih postupaka, jer to ih čini ljudima, a ne karikaturama. Postavljanje granice između stereotipa i autentičnosti nije mi teško, jer te kvalitete koje koristim kao osnovu za likove prepoznajem u ljudima koje susrećem u svakodnevnom životu.

Korištenje humora mogla je biti riskantna odluka, ali u ovom filmu je vrlo uspjela. Objašnjavajući teoriju kontrole, američki psihijatar dr. William Glasser rekao je da je smijanje jedinstveno ljudsko ponašanje, iako baš i ne znamo najbolje objasniti zbog čega se smijemo. Pouka neke šale uvijek sadrži vrijednu spoznaju iskazanu na novi način i Glasser je vjerovao da se ljudi najčešće smiju kada brzim i snažnim uvidom odjednom postanu svjesni neke nove istine i/ili ako su živopisno suočeni s pogreškom u nekom uvriježenom načinu razmišljanja ili ponašanja. Meni se dogodilo ovo drugo i nakon odgledanog filma imala sam snažnu potrebu prošetati u tišini kako bi mi se slegli dojmovi. Voljela bih da ovaj film izazove neku vrstu katarze i kod drugih gledatelja, ali ne mogu se othrvati osjećaju da su to samo pirove pobjede. I dalje su prisutne anksioznosti, naslijeđene transgeneracijske traume i uloge koje se moraju ispuniti u svakodnevnom životu. Potreba za pripadnošću i dalje pobjeđuje potrebu za samoaktualizacijom. Čime ste se vodili kad se birali humor kao jezik ovog filma?

Vi ste idealan gledalac prema opisu svog doživljaja, i to me jako raduje jer govori da film rezonuje onako kako sam se nadao. Slažem se s vašim osjećajem da su to ponekad “pirove pobjede”, jer, iako se kroz humor otvaraju uvidi, anksioznosti i transgeneracijske traume ostaju duboko ukorijenjene. Ali, vjerujem da nekoliko kvalitetnih umjetničkih djela može napraviti čudo u životu pojedinca, posebno kod mlađih gledalaca koji su još u formativnoj fazi. Takva djela mogu inicirati rast, inspiraciju i promjenu svijesti.

Što se tiče konflikta između pripadnosti i samoaktualizacije, to je zaista veliki izazov za nas koji dolazimo iz manjih sredina, a posebno za moju generaciju i mlađe. Adam Curtis je u svojim dokumentarcima izvrsno obradio temu individualizma kao ideologije, i mislim da nismo do kraja svjesni koliko smo postali dogmatični u svojim stavovima.

Za mene je samoaktualizacija bila apsolutna misija u životu, ali sam s vremenom shvatio da je taj put doveo do mog udaljavanja od zajednica kojima pripadam. Potreba za pripadnošću zavičaju nije nestala, samo je postala bolnija jer je izvjesno da nema povratka u prvobitno stanje. To jeste srž filma „Živi i zdravi” — ta nepomirljivost između dvije krajnosti. Neki ljudi su potpuno vezani za prostor i nasljeđe svojih predaka jer nikada nisu probili opnu koja ih je na početku života formirala, dok su drugi osuđeni na unutarnji nemir zbog težnje za samoaktualizacijom, a ako ostanu u sredini iz koje su potekli, osjećaju se vječno zarobljeni. Ne znam da li postoji izlaz iz tog konflikta, čini mi se da je što se moje generacije tiče – rvanje sa sumnjama u vlastite odluke neizbježno.

Navikli smo gledati plitke komedije, a ovo je nešto sasvim drugo. Film se može gledati na više razina i zadire duboko u intimu pa zato i ostavlja opor okus. Jedna od pamtljivijih scena je ona kada kum Zdravko (Goran Bogdan) osnažuje mladoženju (Goran Slavić) i vježba s njim postavljanje pitanja „Đe je problem?”. Na prvu je smiješno koliko se ustrašeni mladoženja ne može osokoliti, no postavljamo li dovoljno ovo pitanje i u našim svakodnevnim životima? Imam dojam da je puno raširenija uloga žrtve od potrage za boljim i kvalitetnijim životom. S druge strane, očito je da smo u vremenu gdje trebamo više pozornosti za neke normalnije i ozbiljnije razgovore pa onda pucaju prijateljstva, brakovi i obiteljske veze zbog nemogućnosti jasnog artikuliranja. U ovom filmu mladenci prvi put iskreno razgovaraju tek na svadbi.

Nagledao sam se i plitkih komedija i plitkog arthousa, i mislim da nema ništa gore od toga kada nam se prodaje jeftina didaktičnost kao umjetnost.

Ono što mi je najzabavnije u ovom filmu jeste da sva patnja ne dolazi izvana, kao neka zla sila, već su likovi sami izgradili svoju nesreću. Oni su sami sebe učinili žrtvama, i to je razlog zašto je film komedija. Njihove opsesije i slabosti su izvor njihove patnje, ali kroz to patos dobija i element humora.

Ono što je važno i u komediji i u svakom filmu je kreiranje dramske tenzije, mislim da smo tu uradili dobar posao. Emocije koje publika doživi kroz ovaj film ne dolaze iz krvavih, šokantnih događaja, već iz dubinskog poniranja u likove. Moj dragi prijatelj, Vinko Brešan mi stalno pominje Čehova kada mi komentariše moj rad, za „Žive i zdrave” mi je opet rekao da vidi tužne likove koji su smiješni u svojoj tuzi. To je i suština: likovi su tragični, ali njihov način nošenja s tom tugom, i način na koji stvaraju svoje probleme, donosi taj komični element koji razbija patetiku.

Predstavljajući ovaj film, Goran Bogdan je izjavio kako tradicija nikad nije problem, već njeno iščitavanje. Kad ste istraživali svadbene običaje, koje ste smatrali najbizarnijim? Jeste li imali problem oko izbora što staviti u film?

Dok sam istraživao svadbene običaje, uhvatio sam se nekih tipičnih, arhaičnih pravila specifičnih za Boku Kotorsku. Gledao sam šta će, na nivou radnje, najviše doprinijeti produbljivanju odnosa i likova, a ne samo biti dekor. Međutim, ništa u cijelom tom folkloru nije bizarnije od govora koji se drže na svadbama. Ljudi, iz najbolje namjere i najdubljih emocija, često izgovaraju strašne, mizogine gluposti koje su toliko apsurdne da ih jedino možeš tretirati kao komediju.

Nadam se da sam bar jednog budućeg oca, koji će držati govor na svadbi svoje kćerke, osujetio da izgovara toksične i prevaziđene fraze.

Glumačka postava je sjajna! Naravno, poznati su mi otprije Tihana Lazović, Goran Bogdan i Snježana Sinovčić Šiškov, ali posebno me dojmio Momo Pićurić koji je utjelovio glavu obitelji i svu težinu koja se nameće muškarcima. Goran Slavić kao mladoženja pola filma provede u živčanom slomu, Dragana Dabović kao kuma Mila odbacuje prijateljsku lojalnost kako se ne bi suočila sa svojom usamljenošću. Nikola Ristanovski je stric šarlatan, Mirjana Joković kao mladina majka više pazi na običaje nego na svoje dijete, dok je otac, Dejan Đonović izgubljen u prostoru i vremenu pokušavajući biti glava svoje obitelji. Čime ste se vodili kada ste birali ekipu za ovaj film?

Kada sam pravio podjelu, neki su glumci došli kroz kasting, ali za neke uloge sam računao na određene glumce. Kada upoznam talentovanog glumca, uživam u kreiranju zadataka koje znam da će moći briljantno izvesti.

Svakako je u procesu važno mnogo toga – od talenta i arhetipske fizionomije do načina na koji se ansambl uklapa, ali iznad svega su ljudski kvaliteti i odnos prema projektu. Bilo je privilegija raditi s Tihanom, Goranom, Snježanom i cijelim ansamblom. Uživali smo u saradnji i bili smo svjesni te privilegije da zajedno dijelimo ovo stvaralačko iskustvo.

„Živi i zdravi” je osvojio nagradu “Krzysztof Kieslowski” za najbolji scenarij na Script East radionici u Cannesu još 2019. godine. Kako se i kad se uopće rodila ideja za ovaj film? U međuvremenu je bila i pandemija koja je isto utjecala na objavu filma. Usredotočenost i posvećenost jednom projektu kao što je to film, na njegovo pisanje i produkciju, sigurno varira u entuzijazmu nakon što se dogode ovakvi poticaji (nagrade) ili udarci (komplikacije na koje možete ili ne možete utjecati). Javlja li se potreba da radite nešto sasvim drugo kad ste usred projekta?

Ideja za ovaj film rodila se u trenutku kada sam imao 33 godine i razmišljao o braku, porodici i pravcu u kojem želim da ide moj život. U tom unutarnjem trvenju, prepoznao sam da postoji mnogo pitanja i nesigurnosti, što je dovelo do potrebe da istražim sve te teme.

Ta potreba se preklopila s nizom anegdota i incidenata iz porodične povijesti, čime se sve kristalizovalo u priču. Mislim da svaka generacija treba ponovo revidirati određene teme, a kada smo sa producentkinjom Marijom Stojanović počeli predstavljati projekt, ispostavilo se da priča snažno rezonuje i s ljudima u inostranstvu. Duh vremena stvorio je mnoge prepreke i dileme u odlukama koje su kroz povijest bile valjda jednostavnije.

Pandemija je svakako produžila period razvoja, finansiranja i priprema, ali tokom tog vremena pisao sam i nekoliko drugih projekata koji su uzbudljivi na različite načine. Ipak, mnogo važnije od toga je što sam u istom tom periodu postao otac jedne djevojčice, što je donijelo nove spoznaje i iskustva koja se dobijaju samo s dolaskom ženskog djeteta.

I posljednje, što sada radite i što možemo sljedeće očekivati?

Trenutno režiram humorističku seriju „Hotel***” u Beogradu, u kojoj glavnu ulogu igra Nikola Ðuričko, koji je za mene zaista legendaran glumac, i ovih dana baš uživamo u procesu sa čitavim ansamblom koji je prepun talenta. Ovo je prvi put da radim sitkom, i pogotovo projekat koji nisam isključivo sam pisao; serija je razvijena u saradnji sa Zoranom Lisincem, Jelenom Wolf i Subplot produkcijom. Uskočio sam i u scenaristički deo posla zajedno sa Majom Pelević. Ovaj projekat predstavlja potpuno novi izazov za mene, kako zanatski zbog brzine snimanja, tako i žanrovski, jer se radi o mnogo čistijoj komediji. Međutim, već sada mi se čini da će opet biti mnogo likova koji su smiješni u svojim patnjama.

Pored toga, radim na svom trećem autorskom projektu pod nazivom „Prosvjetni radnik”, koji je zamišljen kao nešto sasvim drugačije, s mnogo crnjim humorom.