Izvještaj – Analena + Žen: Noć rastanaka i bosonogih bubnjara
Ova je subota, 16. rujna, u Močvari obilježena s par oproštaja i nekoliko malih počasti. Analena je odsvirala svoj vrlo vjerojatno posljednji koncert, a Žen je u SAD ispratio Tanju Minarik, majstoricu vizuala i punopravnu članicu benda. Emocija je bilo, ali mi nismo svjedočili nikakvoj posebnoj drami. Valjda to tako bude kada oproštajku neuspješno prerušiš u rođendan. Neuspješno kažem jer su svi dobili dojavu – “ovo bi mogla biti zadnja Analena”. Je li to djelo Močvarinih PR spin doktora ili najbolji mogući način da se u subotu navečer ljude istjera na ledenu kišu? Što god da je u pitanju, mislim da je uspjelo.
20 godina Analene
Analena je osnovana u jesen 1997. godine. U publici je sinoć sigurno bilo ljudi koji ih prate od ranih 2000-ih i kojima je taj koncert bio više od koncerta nezgodno uparenog s Dark Side partyjem. Oni su sreli stare prijatelje, popili koju više nego inače i uživali u “starim hitovima”. Ja nisam jedna od njih. Moja je pozicija u toj priči vrlo nezahvalna. Rođena sam ’93. i o tome kako je bilo osnovati bend u 90-ima i održati ga aktivnim kroz 20 godina znam manje nego o pionirima specijalnih filmskih efekata. Ako bi me o tome ikada i pitali, moj bi amerikanizirani um lakše reproducirao lažno znanje o tome kako je to bilo u nekoj random državi na sjeveru SAD-a, nego u Zagrebu tih godina.
Zbog toga sam ponosna na prijatelja koji je za svoj diplomski rad opisao povijest rocka u našim malim Našicama, na KSET-ovce koji su za 32. rođendan kluba napravili monografiju o njemu, ali i na one okupljene oko projekta “Močvara i priča o URK-u” koji su ove godine prikupili novac potreban za tiskanje knjige. Priča o Analeni samo je jedna od priča koje će se naći u njoj. Tada je možda i ja naučim. Jedino što u međuvremenu mogu jest odlaziti na koncerte bendova koji se sada osnivaju, a koji bi za 10 do 20 godina mogli slaviti kao jučer Analena.
Koliko god voljeli bendove koji stvaraju vremenski i prostorno udaljeni od nas, ništa nije važnije od toga da sada podržimo svoju lokalnu scenu. Pripremimo se na nostalgiju i prisjećanje. Učinimo svoju generaciju i njezine potomke ponosnima. Budimo ljudi koji su jednom bili na koncertu.
“Žene žive u pjesmi, žene žive u panku“
Nakon kratke digresije, vratimo se jučerašnjem koncertu. Kao podrška Analeni nastupio je ŽEN, još jedan od onih bendova koje vrijedi čuti uživo. Shoegaze je moja slaba točka, a kako se u glazbi ŽEN-a mogu pronaći mnogi njegovi elementi, ja sam bila fan i prije nego što sam ih zapravo čula. No kao što ja imam slabu točku, ima je i nastup i žanrovski kaos koji proizvodi ŽEN. Četvorka je instrumentalno i vizualno na razini do koje nije lako doći. Njihova mješavina post-rocka, noise popa, shoegazea i Tanjinih genijalnih vizuala gradi zvučni zid u kojem je teško ubosti dosadan trenutak. Problem nastaje kada se u priču ubace vokali.
Oni u taj lijepi kaos uvode elemente punka koji donosi više štete nego koristi. To možda i jest prvotni zadatak svake punk forme, ali ovdje se ipak ne čini namjernim. Drugi punk detalj koji mi je privukao pažnju bile su Sarine čarape, i to zbog nedavno preminulog Granta Harta. S obzirom na to da Sara Ercegović pripada rijetkoj vrsti bubnjara koji pjevaju, a pripadao im je i Grant Hart, imala sam osjećaj da je ovaj bosonogi nastup bio i prešutni tribute palom velikanu koji je prije nešto manje od tri godine stajao na Močvarinoj pozornici. Nisam primijetila da bubnjari često sviraju bosi, ali jučer je to bio jedini način.
Kada je došlo do (uvjetno rečeno) zadnjih 40 minuta koncerta i Analene, ništa u samom nastupu nije upućivalo na kraj. Analena je čista energija i jedino što se čini teže od održavanja intenziteta njihovog nastupa je čuvanje glasa Ane Franjić. Četvorka je čvrsto odradila koncert s poštenim bisom. Na kraju, jer suvišnih bilježaka nema, ostaje mi samo citiranje i parafraziranje: “This is the way it ends. With a bang!!!”. Hvala im.
