Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

Evolucija žanra – Shoegaze: Britpop mu je zadao smrtonosne rane, a Amerika ga vratila u život

22.03.2017. Valentina SertićFoto: Loveless (MBV album cover)

Nakon prošlotjednog predstavljanja bluesa, jednog od najutjecajnijih žanrova u povijesti glazbe, posvetit ćemo se jednom drugom žanru glazbe za sretno nesretne. Njemu je ime shoegaze. Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat, kao i njegov žanrovski rođak noise pop. Iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Njegovo najbučnije razdoblje završilo je prije no što je Bill Gates predstavio Windows 95, ali reverb se još čuje, a svjetlo visoke temperature i dalje ulazi kroz pukotine na koži nove generacije prevarenih i obeshrabrenih. Zanima li vas kako je počela priča o predivnoj buci? Ako je odgovor da, dobrodošli na sat uvoda u shoegaze!

O čemu govorimo kad govorimo o shoegazeu?

To možemo pokazati na primjeru pjesme Alison koja se općenito smatra jednim od remek-djela žanra. Pjesma nosi ime djevojke što je, barem u načelu, karakteristika popa. No slušajući pjesmu nećete saznati puno o Alison. Tekstopisci ovoga žanra nisu Paul McCartneyji i ne prodaju priču. Iako ona postoji, jer pjesma govori o tome kako je biti zaljubljen u osobu koja nikada nije trijezna, ovdje se nudi čista atmosfera tog iskustva, a ne priča o njemu. Za razliku od nekih bučnijih, ali ne i intenzivnijih shoegaze pjesama, u ovoj tipičnoj za Slowdive dominiraju topli šumovi efekata gitarskih pedala. Tekst se s njima i glasovima Neila Halsteada i Rachel Goswell gubi u sporom tempu i melankoliji. I nikada nećete biti sigurni koliko traje pjesma.

Na sličan način o žanru progovara i naslovnica kultnog albuma “Loveless”, shoegaze kapitalaca My Bloody Valentine. Kada pažljivo pogledate, vidite da je predmet na slici električna gitara koja je, zbog iskrivljenosti nijansama ružičaste boje i dvostruke ekspozicije, gotovo neprepoznatljiva. To nije gitara koja će pratiti kantautore na prosvjedima ili nekome donijeti status boga. Nakon slušanja ovog albuma jasno vam je da se Kevin Shields (vokal i gitara) ne bavi pisanjem snažnih tekstova, ni naracijom, već gotovo isključivo zvukom, odnosno zvučnim zidom. Distorziranje zvuka gitare i njegovo uklapanje u meditativnu buku, učinilo je MBV jednim od najglasnijih bendova u povijesti glazbe. Kroz sinesteziju o žanru govori i sljedeći video spot benda Ride:

Zašto shoegazing ili shoegaze?

Kakvo veze zurenje u cipele ima s distorzijom? Ako ste i sami glazbenik, odgovor već znate. Ako niste, čitate članke koje pišu oni koji i stvaraju te čudne nazive. Ime žanru dali su, naravno, glazbeni novinari koji su opservacijskom metodom uočili alijenirani stav glazbenika ovoga pokreta. No njihova alijenacija nije bila povezana s pukom stidljivošću ili ranjivošću, već upravo s distorzijom, odnosno pedalama koje je proizvode, a nalaze se pod nogama gitarista. Iako ga neki smatraju pogrdnim nazivom za pokret (možda zato što ne zvuči moćno kao grind core ili disco), mislim da ga gejzeri itekako vole. Zanimljivo je da su žanr od ranih dana pokušavali definirati pomoću pojmova srodnih nostalgiji.

Naime, shoegaze se određivao kao pokušaj narušavanja ideje s ciljem da se postigne dublji učinak razumijevanja. Iako se taj “pokušaj” čini paradoksalnim i uzaludnim, riječ je o fenomenu koji je danas vrlo proširen, pa i unosan. Kao što su nove generacije privučene zrnatom slikom VHS-a ili pucketanjem vinila, tako su krajem 80-ih neki drugi klinci čeznuli za lo-fi umjetnošću koju je netko odbacio kao nedovoljno kvalitetnu. Već spomenuti bendovi, Slowdive, My Bloody Valentine i Ride, ujedno su i glavni predstavnici ovoga kratkovjekog žanra. Zbog toga je i priča o njemu uvelike priča o njima.

Foto: fadeawayradiate.com

Kako je počeo shoegaze na velikom otoku?

Početkom se smatra EP MBV-a “You Made Me Realise” iz 1988. On je označio nešto novo u tada već dosadnom post-punku, žanru koji nije htio niti mogao umrijeti. No iako se taj EP smatra prvim shoegaze uratkom, sve je počelo malo ranije. Najstariji prethodnici žanra bili bi Velvet Underground, čiju su estetiku Jesus and Mary Chain 1985. na albumu “Psycocandy” umotali u reverb i distorziju. Velik utjecaj izvršio je i garage-rock bend Spacemen 3, koji je krajem 80-ih na albumu “The Perfect Prescription” bukom vratio psihodeliji ono što je izgubila u 70-ima. Osim njih, neizostavni su dream-poperi Cocteau Twins i njihova matična 4AD scena. Od njih je shoegaze preuzeo odsutnost i ambijentalnost vokala i uronio ih u glasnije efekte. I dok neki inzistiraju na pretapanju dream-popa, space-rocka, noise-popa i shoegazea, drugi vide jasne granice.

Pri ograničavanju posljednjeg najčešće se poseže za kontekstom, odnosno kronotopom u kojem je žanr nastao, kraj 80-ih u Velikoj Britaniji. Shoegaze se tako najčešće koristi u značenju pokreta koji je iznikao iz određene grupe post-punk bendova, a ne kao oznaka za svaki stil u kojem dominira distorzija s odjekom. Svi relevantni bendovi osnovani su krajem 80-ih, Slowdive i Chapterhouse u Readingu, The Verve u Wiganu, Pale Saints u Leedsu, Ride i Swervedriver u Oxfordu, Catherine Wheel u Great Yarmouthu, Lush u Londonu, a My Bloody Valentine u Dublinu. Slično je i s mnogo popularnijim grungeom. On se, zbog vremenske i geografske omeđenosti, ispravnije naziva Seattle soundom. Ipak, za razliku od grungea, bendovi koji su činili shoegaze pokret nisu bili toliko stilski izjednačeni. Svatko od njih u žanr je ušao na jedinstven način.

MBV i Ride

Prvi je osnovan My Bloody Valentine koji je u ranim danima stvarao pod utjecajem post-punka i goth-rocka, a onda je s otkrićem američkog noise-popa napravio zaokret i preobrazio britansku glazbenu scenu albumima “Isn’t Anything” i “Loveless”. Nakon nekoliko godina shoegazea, zbog kreativnih blokada, članovi benda su se razišli i počeli svirati s drugim bendovima. Među njima su Hope Sandoval & Warm Inventions i Primal Scream. Sometimes, klasik s “Lovelessa”, pojavio se u remasteriranoj verziji 2003. godine na soundtracku filma Lost In Translation Sofije Coppole. No kada se bend ponovno okupio 2007. i počeo raditi na albumu “m v b”, oni više nisu bili isti shoegaze band. Devedesete su donijele neke nove utjecaje, a ovi su ih inovativni glazbenici prigrlili radije nego nostalgiju.

Drugi su bili Ride, čija karijera možda najbolje otkriva sudbinu žanra. Oni su počeli kao prominentan shoegaze band, a onda su, stopivši se s britpop scenom koja je sredinom 90-ih postala vrlo popularna, raspali. Njihov album “Nowhere” nemoguće je zaobići u proučavanju žanra. Po njemu je Gregg Araki, veliki promicatelj žanra, nazvao i jedan svoj film. Novi početak bend je najavio 2014. godine. Tri godine kasnije, nakon dva desetljeća pauze, singlovima Charm Assault i Home Is A Feeling najavili su novi album. Iako pjesme energijom podsjećaju na rani Ride, singlovi su primljeni bez previše oduševljenja. No jedan se bend ipak uspio vratiti na “pravi” način. 

Slowdive, Slowdive

Slowdive je osnovan godinu dana nakon prvog LP-ja My Bloody Valentine. Kad su 1990. prvi put potpisali ugovor s izdavačkom kućom, prosjek godina članova benda bio je 19. Petorka se vrlo brzo ubacila na scenu koju su pokrenuli MBV i zapečatila svoj položaj na njoj dvama albumima, “Souvlaki” i “Pygmalion”. Kada su, kao i nekoliko drugih shoegaze bendova, 1995. izgubili ugovore, Halstead, Goswell i McCutcheon osnovali su novi bend – Mojave 3. Bio je to posve novi bend u čijoj je glazbi noise zamijenio folk. Trojka je s njim objavila pet albuma, a onda su se 2014. vratili kao Slowdive. 22. siječnja objavili su Star Rover, svoj prvi singl nakon 22 godine te ujedno i najavu za novi album. Star Rover jasno je poručio da se bend vraća s punim paketom pedala, kao da je 1995. bila jučer.

Najpopularnija teorija, koja objašnjava zašto su Slowdive i drugi shoegaze bendovi sredinom 90-ih izgubili ugovore s izdavačkim kućama i prestali gejzati, je ona o grungeu i britpopu. Mnogi propast shoegazea pripisuju porastu popularnosti grungea u Sjedinjenim Američkim Državama i britpopa u Velikoj Britaniji. Shoegaze se nije mogao mjeriti s njihovom utrživošću. Rijetko koju scenu je kapitalizam uspio tako lako izbrisati. Gotovo svi bendovi žanra su se raspali ’95. ili ’96., a puno tih bendova taj je isti kapitalizam vratio 2014. My Bloody Valentine su možda izašli kao moralni pobjednici iz tog nereda, ali Slowdive je ostao predziđe shoegazea. Možemo li se složiti da priča o velikoj trojci ipak ostaje priča o žanru kojeg su se ’95. svi odrekli? 

Foto: Silvania/Youtube

Tko je čuvao duh shoegazea?

Možda nije slučajno da je Sofija Coppola upotrijebila Sometimes u filmu Lost In Translation, čija se radnja odvija u Tokiju. Upravo nova japanska shoegaze ili, kako se danas naziva njegov nasljednik, nu gaze scena pokazuje najsnažniji potencijal. No, osim u Japanu, bendovi koji eksperimentiraju sa zvukovima i distorzijom osnivaju se i raspadaju svakodnevno diljem svijeta. U skladu s današnjim trendovima, nu gaze povlači utjecaje elektronske glazbe te tako proširuje područje eksperimenta. Fanovi žanra ne smatraju da mu se ikada izgubio trag. Možda tek zametnuo. Iz novije generacije bendova koji su nastali nakon ’95. izdvajaju se Autolux, Jesu, Blonde Redhead, Bardo Pond, M83, Asobi Seksu, A Place to Bury Strangers i Deerhunter.

Andy Bell iz Ridea, koji je karijeru nastavio kao basist Oasisa, u nedavnom intervjuu rekao je da se zadnjih 20 godina osjećao kao da nikome nije stalo do Ridea i shoegazea. Rekao je da sve zasluge za ponovno okupljanje benda daje Amerikancima koji su prepoznali vrijednost onoga što su Britanci 90-ih odbacili. Eto, britpop je ubio shoegaze, a Amerika made him great again. Naravno, stil kakav su njegovali navedeni izvođači nikada nije umro, ali pokret je rapidno podlegao ranama. Na našu sreću, živimo u vremenu kada je vrlo vjerojatno da će bar neki čitatelji ovoga članka veliki Slowdive ili Lush vidjeti i uživo. Što više možemo tražiti?

Nakon hrpe informacija i poneke činjenice, ostaje glazba; paradoks i proturječje, prijateljstvo punka i progresivnog rocka, ideja razbijena da bi se produbilo razumijevanje, melodična buka, pop za koji vam trebaju čepići za uši, psihodelična trezvenost i tiho bujanje kaosa koje će jednoga dana puštati na radijima usamljenim astronautima u svemiru. Vidimo se u eteru. Class dismissed!

Komentari