Izvještaj – The Bambi Molesters: Daleko od očiju, bliže Kaliforniji
Prošli tjedan smo sisačku četvorku i njihov treći album “Sonic Bullets: 13 from the Hip” postavili na sam vrh najboljih hrvatskih albuma od neovisnosti, a nakon koncerta u KSET-u već imamo priliku posumnjati u ono što to implicira. Najprije, jer nema ničega posebno hrvatskog u The Bambi Molestersima, niti u glazbi općenito. Sva je glazba jednako domaća ako se s njom osjećate kao da ste na pravom mjestu. Upravo bendovi poput TBM-a to dokazuju.
(Glazbena) kulisa
The Bambi Molesterse mnogi fanovi ne slušaju doma, već isključivo live. Unatoč zebrastom tepihu koji je strateški postavljen na stage, mislim da razlog za to nikako nije njihov performans. Da nema Lade Furlan-Zaborac na basu koja jedina gleda publiku, surf-velikani izgledali bi kao ostarjeli shoegazeri. Lada je zaista divna žena. Neodoljivo me podsjeća na Liz Phair, a kao autorica predgovora “Tajne povijesti rocka”, uvoda u ostatak moga života, već je dugo zapisana u moju knjigu heroja. Njezine reakcije na publiku bile su najviše što smo mogli dobiti od benda na vizualnoj razini.
Tijekom koncerta jedna je djevojka mojih 1,59 cm upitala vide li što se događa na pozornici. Smatrala sam beskrajno duhovitom činjenicu da je netko zaista došao gledati bend. Njihova glazba najbolje funkcionira kada tijekom koncerta odlučite raditi nešto suprotno od onoga što rade drugi. Bio to odlazak do WC-a u prepunom KSET-u, laktarenje do šanka ili paljenje pretposljednje cigarete za koju ste lagali da vam je zadnja, u tom trenutku vaš život postane film. Ako vam ne treba puno prostora, mogli ste i zaplesati. Nešto ste morali učiniti s energijom koju je bend stvorio da vas ona ne bi svladala, iza kulise.
Pun kufer surfa i ’95.
Od 1995., ni godinu dana nakon osnutka TBM-a, postalo je nemoguće zamisliti surf rock bez Tarantinovog “Paklenog šunda”. Surf je nezamisliv bez Tarantina, a TBM-i bez te prtljage. Sve bi to bilo vrlo nebitno da ne postoji nešto inherentno filmski u ovom bendu unatoč njihovoj statičnosti. Upravo zbog nje možete ih zamisliti kao bend koji svira u pozadini nekoga kluba dok se pred vama odvija radnja nepoznatog trilera. Ponovno se vraćam na ono zakulisno, jer zaista imam osjećaj da smo gledajući u bend na pozornici svi propustili dramu u pozadini.
Odjek koji stvara zvuk surf rocka u svojoj repetitivnosti i nenametljivoj izravnosti uspijeva izgraditi suptilnu napetost kao rijetko koji glazbeni žanr. No, da je itko mogao izrežirati tu večer u KSET-u, više od Quentina u toj bi ulozi voljela vidjeti Kathryn Bigelow. Ona je ’95. u “Čudnim danima” pokazala kako režirati glazbeni nastup. Od Quentina smo dobili samo puno jukeboxa i radijskih postaja.
“Inače slušam Panteru, ali i ovo je ok.”
S koncerta nitko nije izašao nezadovoljan. Zaključujem to po rečenici iz podnaslova koja se prolomila klubom tijekom pauze između pjesama. Ta kobna pauza i postoji samo za to ili bolje da je nema. U svakom slučaju, bolje je da se za vrijeme nje čuje entuzijastičan momak iz publike, nego nerazumljivo mrmljanje nekoga iz benda. The Bambi Molesters osnaženi klavijaturistom riječkog benda My Buddy Moose, saksofonistom i trubačem, uživo zaista zvuče sirovo i neumoljivo. Najvažnije od svega, slušajući ih osjetite da uživaju u vlastitom umijeću.
Njihova raspoloženost i pristupačnost navodi me na zaključak da su vrlo prizemni i svjesni da surf u gradu bez mora nikada neće stvoriti kalifornijsko ozračje. Usprkos tome, za vrijeme koncerta bili smo malo bliže Kaliforniji i ostatku svijeta. Osobito kada su TBM-i izveli obradu koju redovito sviraju na koncertima, California Sun. Oni možda jesu bend za neko bolje mjesto i bolje vrijeme, ali ovaj petak u KSET-u nije iznevjerio očekivanja.
