Izvještaj: Bljesak elektronike, ljubavi i šljokica na otvaranju završnog The Garden Festivala
Ove se bogate festivalske 2015. poklopilo da je moj prvi veliki elektronski festival – The Garden Festival. Oko cijele emocije uzbuđenja digla se velika prašina puna upitnika kako pisati o istoj glazbi, a da se što vjerodostojnije uspije opisati zbir tih osjećaja koji te preplavi. No, da krenem od početka. Sami bijeg od užarenog zagrebačkog asfalta za jednu nevjerojatnu noć u Tisnom (glavna festivalska lokacija gdje se nalaze Main i Beach Stage, a gdje party brod Argonaughty čeka uzavrele partijanere) činio se suludim. Obmanuta kršovitim krajolikom, na 30 vrelih smo se probijali do mora da bi nekih 7km od magistrale pronašli pravu malu intimnu party oazu The Garden Tisno. Znate ono kako se kaže, „intimna, prijateljska atmosfera“.
Ne, ne radi se o ispraznim PR epitetima, uistinu je tako od samog početka. Nasmiješene face Gardenovaca, akreditacije s imenima, kao da smo dio crew-a i iskrena lica puna želje za našom dobrom zabavom i uživanjem. Požalila sam odmah što ostajemo samo jedan dan, tako kratko. No, to su najćešće žrtve kad si novinar neprofitnog portala i faks ti visi za vratom.
Spustili smo se do plaže na kupanac dok su nas, uz nama preskupih 30 kn za 0,5l točenog (Britancima prava vacation bagatela) hladili lagani chill deep zvukovi za plažu. Sve je teklo vrlo opušteno, bez fiksog timeline-a i tom se nitko nije protivio. Ekipa nas je već pri drugom susretu pozdravljala kao da su iz susjednog šatora. Valjda je to dio festivalskog bondinga onih sretnika koji su tu došli pošteno ispartijati tjedan. Dok su u hladu fizikalci pripremali Main Stage, a zadnji redom zgodni kupači na beach style dodavali festivalski šmek (potrebno za naglasiti u zadnjem kriku festivalsko-modnog izričaja) i šljokice- na Beach Stage stiže Young Marco. Time je ujedno i otvoren jubilarni, deseti (nažalost i zadnji) The Garden Festival Tisno. Međutim, njega će već sljedeće godine zamijeniti Love International, za koji su nam uz podijeljene festivalske vizitke, objašnjavali kako je to ista priča pod drugim imenom. Bilo kako bilo, predivni Beach Stage lagano se punio ljudima dok je more hrabro upijalo kombinaciju boja zalaska sunca i predivne prirode koja je okružila Garden uvalicu. Sve se ispočetka činilo kao produžetak zabave na plaži koja traje od pet popodne. Uskoro smo se uvjerili da ipak nije tako, kada su svjetla obasjala disko kuglu uz ovacije publike, a morska površina se pretvorila u magični rejverski ‘densflor’. Međutim valja naglasiti da se na trenutke zbog razuzdanih, pomamljenih Britanaca festival činio kao neka srednjoškolska ekskurzija gdje su grupice ljudi zajedno loše plesali van ritma vođeni činjenicom da glazbu pušta ‘njihov čovjek’, pri tom izuzetno sretni što nisu doma i jer vide more.
Mladi Marco nam je servirao meke pomalo nezahtjevne numere s mirisom retra iz 80ih/90ih (u miksu se našla i Sade s njenim Sweetest Taboo). Pred kraj uz neke ritmički naglašenije ‘afričke’ dijelove, koji su zapravo poslužili kao podloga za nastavak odličnog Ben UFO-a. Ben mi se više svidio jer je s chilla okrenuo na plesniju (op.a čitaj: masniju) glazbu, a čini se da je to bilo upravo ono čemu se i publika nadala. Na trenutke je zvučao kao Daphni, iako u nekoj egzotičnijoj verziji, neočekivano od onog njegovog minimala, preslušavanog na Boiler room setovima u skladu zagrijavanja za garden. Negdje oko 23 sata, mladoliki Britanac okrenuo je kormilo svog Pioneerca na mješavinu electrofunka i tehna, a beatovi su uspješno zahuktali atmosferu za nadolazeći veliki događaj u Barbarella’s Discotequeu u Pirovcu. Tamo nas je (nakon skoro pola sata zakašnjelog autobusa) dočekala glavna atrakcija prve večeri – Bonobo. Čovjek zbog kojeg smo najviše bili potaknuti potegnuti do juga da osjetimo tu ljubav i razumijemo što znače DJ setovi elektronskih velikana (i zašto nema smisla samo panično očajavati za tim što ovaj put nije live act!)
Bonobo iliti kako se zaljubiti u DJ set
Uistinu, čovjek pod pravim imenom Simon Green upriličio je u divnoj Barbarelli živu elektronsku ljubav jednog DJ seta. Tim velikim “Bang”-om službeno je otvorena i Barbarella, veliko prostranstvo obrgljeno ogromnom disko kuglom, izvrsnim zvukom, mnoštvom lasera i svjetla uperenih u partijanere. Vožnja do tamo činila se predugom i koštala me generalizirajuće stereotipne spoznaje o Britanskim posjetiteljima koje se neću još dugo riješiti. Svakako, sve što mogu reći je da ti ljudi zaista nisu tu došli zbog velikih imena elektronske scene i njihovih izvrsno pripremljenih setova i predanosti glazbi. To je malo tužno, uz čast iznimkama.
Međutim za sve one u kojima je ostalo malo žara, primili su Bonoboa i njegov set s puno energije i ljubavi dok je ovaj ležerno iza pulta miješao prava čudesa. Prepoznatljivo za njegov izričaj, započeo je nježno, meko i mistično s puno raznih mikrozvukova koji vode kroz set kao nit poveznica o kojoj se god kombinaciji u tom trenutku radilo. Negdje pri početku dvosatnog seta razveselio je prisutne slavnim Cirrusom da malo zagolica ljetnu maštu prisutnih. Ipak, ne iznenađuje da je Cirrus bio jedan od možda tek tri stvari njegovog autorskog opusa. U toj kolekciji se našla i izvrsna We Could Forever. Iako je teško izdvajati nešto iz ove cjelovite ljepote emocija kojom je set uokvirio stanja uma prisutnih, ono što me najviše ugodno iznenadilo je jedna svježa izvrsno umiksana nova pjesma koju je Bonobo odabrao pred kraj seta. Radi se o prpošnom elektronskom novitetu Tame Impale, Let it Happen. Ja sam možda bila ta koja je skiknula i dizala ruke nebesima da me blagoslove milinom koja me obuzela, međutim ljudi okolo (‘parti’ Britanci, jelte) nisu baš razumijeli i nastavili se generički đuskat ili pijano doticati pod. Dok je sve što je trebalo zapravo bilo otvoriti srce ovom divnom setu, još divnijem izvođaču i najboljem zvuku koji je obuhvatio svaki detalj u potpunom sound surround doživljaju.
Magično Barbarella iskustvo u Pirovcu zaključio je Adam Regan s dugim zanimljivim ali za pozorno slušanje već pomalo zahtjevnim seansama na tragu težeg deepa. Iako set uspijeva održavati konzistentan flow, nema baš zanimljivih detalja kojima bi se posebno posvetilo. Možda samo nisam sklona tim završnim upiljenim setovima za kraj. No, ono sve što sam ponijela doma od The Garden Festivala je neopisivo puno sreće i pozitivne energije uz novi pogled na elektronsku glazbu te ono najvažnije – Tisno, vidimo se opet!