Istaknuto
16.10.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Ove srijede Nova glazba donosi sedam glazbenih noviteta za koje možete glasati do one sljedeće i pet stranih prijedloga za slušanje.

14.10.2019.

Vrijeme čitanja: 11 minute Nismo se htjeli amaterski pozabaviti memom u rekreativne svrhe, nego analizirati memski potencijal sa stručnjakinjom za verbalnu i neverbalnu komunikaciju.

Intervju

Pseća Plaža: “Mogu zamisliti da sviramo u 5 popodne jer naša mjuza i je takva”

03.07.2019. Marta LučićFoto: Marta Lučić/ Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 22 minute

Jedno tmurno, kišno popodne popraćeno snažnom grmljavinom upoznala sam na ugodnoj čašici razgovora, u lijepom stanu u centru grada, kreativni dvojac koji čini okosnicu sastava Pseća Plaža. Bilo da ih znate saYouTubea, iz svijeta umjetnosti kojom se bave, neke dobre svirke  ili nasumičnog izlaska, vrijedno je zaviriti u ovaj podugački razgovor da ih nanovo ili na prvu sreću upoznate. Pseću Plažu u punom sastavu čine Erol, Branimir (Brane), Lucijan, Matej, Leo i Marin.

U sat vremena razgovora poželjela sam se nastaviti družiti s njima, ne samo zbog opuštene atmosfere unatoč dramatičnim vremenskim prilikama, nego i njihovog pomnog načina odabira riječi, koji me skoro na trenutke odveo u pomalo psihodelične sfere u koje su se skoro zapleli naši razgovori. Erol i Brane razgovarali su o stvaranju zadnjeg albuma Povratak u lagunu br. 07”, koncertnoj publici, kreativnim zapletima i raspletima te tijeku životno-stvaralačkog procesa koji je od Dog’s Beacha doveo do onoga što jesu danas. Popratite ih i počujte, a u nastavku možete saznajte o čemu smo sve popričali te više detalja o tome što nam spremaju i što možete očekivati od njihovog nastupa na Velvet festivalu.


Možete li nam malo objasniti zašto se nazivate audio-vizualnom skupinom?

Erol: Zato što smo svi unutar tog koncepta stvaranja glazbe, ali svi sa strane radimo različite stvari. Neki se bave vizualnim stvaranjem, Brana radi skulpture, performanse, a sve je opet povezano s glazbom. Možeš nam reći više o tome Brana. Ja se isto bavim vizualnim stvaralaštvom, a momak koji je s nama svirao prije u bendu tj. pjevao, on je isto radio vizualni identitet benda. Lucijan se bavi režijom, zapravo studira, završava fakultet. Perić je bubnjar u više bendova, to je poznata stvar zapravo. Sigurno ste ga vidjeli u Portu Mortu, Peglici i Komandosu. Tako da smo krenuli zapravo s tom idejom da sve bude jako povezano audio-vizualno zato što audio dimenzija dobije nekakvu dodatnu težinu kad je vizualno dobro usmjerena. Nije onako, tipično. Radimo na tome da sve i vizualno predstavimo onako kako mi mislimo da je najbolje.

Brane: Da jer tako uz audio imaš potpunu slobodu ići bilo gdje i kad radimo glazbu, bar ja tako, imam vizualnu predodžbu stvari.

 Znači u stvaranju je već prisutna ta neka sinestezija? Vi stvarate cijeli zapravo cijeli vizualni imidž benda, od covera do spota?

Erol & Brane: Da!

Erol: I Marin, kojeg smatramo članom benda jer je u jednom trenutku bio na vokalu, a poslije se opet prebacio ponovno na vizualni dio. Zbog nedostatka vremena odlučio je da bi se samo bavio vizualnim dijelom jer se time ionako bavio cijelo vrijeme. Odlučio da mu bolje leži taj dio. Bolje nego pojedinac u izvedbenoj točki i glasovno, jer nije sto posto u tome, tako da se ponovno vratio stvaranju vizualnog identiteta benda. To se sve vidi, i povezano je. Tako zapravo on slaže ideje i za spotove kako bi sve to trebalo izgledati.

Evo kad smo se već dotakli priča iz prošlosti, možete li nam objasniti razliku između Dogs Beacha i Pseće plaže. „Zbog podržavanja domaće scene..?“ Zbog tekstova na hrvatskom?

Erol: Da, izražavanje. Kad ti na engleskom kreneš pjevati, koliko ti osjećaš to? Drago mi je pročitati da je netko drugi napisao nešto, ali na hrvatskom se mogu bolje poistovjetiti. Sad, to je jako apstraktan pojam, ali generalno samim time nemamo ništa od toga? Želim raditi nešto što mene zadovoljava, nek nama bude zabavno! Što ako na engleskom pjevam, znači li mi to da ću više tourirat vani? Ne.

Brane: Da, u stvari radiš na svojoj sceni. Baš sam nedavno razgovarao s kolegicom, ona je došla iz Francuske, sad se na poslu bavi umjetnošću, ali na engleskom i teško se baviti nekim temama koje su malo kompliciranije, a nisu na tvom materinjem jeziku. Cijeli taj sklop koji imaš… Sve te metode koje imaš, toliko stvari moraš  prevoditi i onda ostaješ na neki način zakinut. Nemaš toliki vokabular, ne možeš tako u potpunosti raditi stvari.

Koliko su vam onda uopće u tom kontekstu bitni tekstovi ili više prepoznatljivi zvuk? Jesu li oni odraz neki atmosferičnih momenata, kao nekakav zabilježen trenutak?

Erol: Tekstovi dobivaju težinu s vremenom. Nešto što si u tom trenutku napisao, napisao si zbog nekog razloga. Teško mi je gledati na to kao da je to samo bilo koji tekst napisan na albumu. Možda nije najbolje osmišljen u početku stvaranja jer osoba koja je pisala tekstove nije tada imala neki određeni stil pisanja. Najbolji dio toga je da je uspjelo doći do toga da se napravi ovo sve, jer je to trajalo – proces je bio dug. Mislim da bilo kakav tekst, na kraju dana, ne pišeš kao da bi bio tekst (…) nego on dobiva značenje.

Brane: Riječi po defaultu prenose neku simboliku…

(prije intervjua pričali smo o slušanju albuma i nove glazbe te je li ljubav na prvo slušanje potrebna ili treba albumu dati vremena da se marinira sa slušanjem)

Erol: Kao što smo komentirali (op.A komentira priču sa slušanjem) pustiš neku pjesmu, na prvu ti neće sjest’, na drugu ćeš skužiti malo vise, a s vremenom više primjećuješ svaku riječ i zašto je tu. Ja mislim da je vrijeme potrebno. Mi, kad smo izbacili taj album, moje je mišljenje nekako, kad napraviš neki materijal mislim da je potrebno dugo vremena da on postane, ne zamijećen – tako da su to ljudi, vidjeli ,čuli, slušali – nego da on to od sebe odradi. Ti si ga pustio, i onda on ode. Sad, da l’ će oni to osjetiti, da l’ će neke ljude navesti na to…

Tako da ako tekst ne upotpunjuje možda osobu koja to sluša, onda je tu glazba. Ako glazba to ne napravi, onda je tu tekst. Tako komunicira. Mislim da je sve jednako bitno. Svako stvaranje pjesme bio je dug proces. Da, to mogu primjetit’. Čak i zapravo  mi se sviđa taj proces. Napraviš pjesmu pa je pustiš par dana, onda se opet nađemo ja i Brane pa opet to slušamo. Pa ova je malo bezveze, ovo je malo ?cringy, ovo ne valja…

 Je li Vam se ikad dogodilo da baš nekako iz prve imate tekst ili glazbu (kojom ste odmah zadovoljni – bez mijenjanja) iz prve?

Brane: Tipa s Džunglom je bilo tako, ona se baš nije mijenjala od početka.

Erol: Da, nije se mijenjao tekst. Ali ja bih opet rekao da ti od ideje teksta pa sve do konačne verzije imaš bar jedno deset, petnaest papira.

Brane: Tako je sa skicama.

Erol: Cijelo vrijeme neke skice. Čak u ovom sad trenutku dok sam stvarao sam skužio neku foru i da bi to kroz neko određeno vrijeme tek moglo napraviti taj jedan bunt papira za jedan tekst da bude pravi tekst. Ovo je sad bilo dosta onako, snovito, dječje… pristup prema tome. To se meni zapravo sviđa.

Brane: To je u stvari odlično jer je nekako iskreno. Kad prvi put probaš neke stvari ne znaš što će se dogodit’ pa sve isprobavaš

Erol: Da, a sad ja već kalkuliram. Zabavno je, lijepo je. Najbitnije mi je, osobno, da u tom cijelom procesu stvaranja uživaš. Tako je zapravo svima nama zajedno dok radimo glazbu.

Kako je tekao proces stvaranja zadnjeg albuma? (Dogs Beach vs. Pseća Plaža)

Brane: Prvo je počelo s nekim demo snimkama koje sam ja radio s glazbom jer se dogodio jedan trenutak di smo ja i ČINČ?? ostali sami od tog glazbenog dijela. Imali smo neke skice pa smo počeli od toga…

Erol: Zapravo smo, da se vratimo na ono prethodno pitanje koje dijeli 2 faze (op.a Dogs Beach i Pseću Plažu). Gdje je, recimo Dogs Beach totalno neki drugi koncept, totalno neki drugi ljudi. Totalno neka druga romansa stvaranja jer onda kad gledaš s tom prvom, mi smo imali dosta proba. Tjedno po 5 proba po 4 sata u smrdljivoj garaži na Trešnjevci (smiješak) i samo smo peglali stare materijale. Nekako se brzo to desilo, da smo se Brane i ja našli  i krenuli totalno nešto drugo – kako sam ja u toj prvoj postavi bio bubanj – on je svirao bas što i dalje svira. Dakle, bubanj i bas. Svirali smo i probavali s nekim drugim ljudima raditi i bilo je isto jako zabavno, ali nije bilo onoga točno što smo si nekako zamislili. Mi smo se skužili u mjuzi koju želimo stvorit’.

Tražili ste nove ljude za bend?

Brane: Da cijelo vrijeme je bio taj neki proces…

Erol: Užasno je teško jer bilo je jako zabavno svirat’, ali nije to ta glazba točno, ta neka jednostavnost koju smo mi htjeli. S razlogom nismo htjeli da bude samo hrpa svega, da bude prenabrijano, nego da bude puno manje toga. Minimalno sadržaja unutra, da sve dođe do izražaja u jednoj crti. Nekako mislim osobno da smo to uspjeli. Tako smo krenuli radit’, on i ja solo, on je napravio neku skicu… Tamo smo visili dosta Kod Nikše.

Brane: Da bili smo u Kramasoniku. I nakon nekih pola godine…Izišla je prvo jedna stvar, to je bila Preko sa spotom i onda smo krenuli radit’ dalje. Mislim za vrijeme cijelog procesa jedno dvadesetak pjesama.

Erol: Tolko smo izbacili. Čak i više, samo smo redali…

Brane: U jednom trenutku je došao Lucijan svirati gitaru (odnosno on se interesirao za sviranje u bendu) pa smo s njim malo počeli raditi. Onda je došao Perić i onda smo aranžmane napravili zajedno više manje.

I onda smo snimali prošle godine, prošlog ljeta. Mjesec dana u Kramasoniku i nakon toga se zapravo nismo dugo družili s njima jer smo bili zauzeti nekim drugim projektima. Tako da cijeli taj proces je bio nekih godinu, godinu i pol dana.

Erol: Da. U nekim trenutcima je dosta iscrpljujuće jer ti je već dosta. Preslušao si to tisuću puta. Pa onda nešto ne valja, nešto se zezne negdje ode u krivo pa onda opet trebaš vidjet’ kako to složit’ pa onda opet tekst… pa ovo… pa ono.

Brane: Zapadneš u te neke finese.

To često čujem od bendova, da dođu u taj neki loop… (hvatanja finesa) kad toliko puta prselušavaju snimljeno…

Brane: U svemu je tako. Nije to samo u glazbi.

Erol: Je, je. Kad zapneš za neki detalj pa počneš razrađivati jedan detalj na svim stvarima. Jedan detalj za sve.

Brane: I onda pregriješ.

Erol: Da, ti se fokusiraš na jedno, a zapravo zanemaruješ drugo.

Brane: Zato je fascinantno stvari snimati na traku. Onda ti u stvari nemaš previše editanja. Kako si snimio tako je.

Erol: Prirodno.

Brane: Možda je to neki idući korak.

Erol: Da, obavezno.

Analogno?

Erol: Dalo bi se to desiti da se sljedeći album snima na live. To bi bilo zapravo jako dobro.

Brane: Da, baš bi bilo zanimljivo. Taj neki live – jedan take i to je to.

Jeste li zadovoljni uopće reakcijama publike, kritike, ako ju uopće čitate?

Erol: Kad smo kod kritika. Volim primat’ kritike, ali moram priznat’ da nisam baš nešto oduševljen, da ne ispadnem bezobrazan. Nekako mislim da ljudi općenito na našem tržištu nisu širokokutni oko različitosti glazbe i takve glazbe. Od 70ih se primjećuje i svrstava u neki indie što god to bilo, ali mislim da kao što se tiče tog, ok mi i je sve, ali mi se nekad čini smiješno.

Brane: Pogotovo kad slušaš ono o nekom drugom bendu koji ti znaš, na čijem si koncertu bio i čitaš tu recenziju i kao… ŠTA? ŠTA? Šta ti radiš?

Erol: Ako briješ na tu vrstu glazbe i ako ideš u tom smjeru fak’t ‘rebaš imat’ muda. Stav oko toga je da znaš u kojoj literaturi se nalaziš. Moje osobno mišljenje. Ako nešto ideš kritizirat’ onda moraš znati kako je to u kontekstu takve glazbe. A što se albuma tiče, mislim da ide, ono što smo rekli na početku. Nekako mislim da album ima svoj neki kanal (teče sam od sebe). Meni je ok to kako ide. Taj period u godinu dana u današnje je vrijeme kao da je prošlo pet godina. Sad gledam, album je izišao prije, 2 mjeseca? Tri mjeseca i od tada imam osjećaj kao da je prošlo…

…Još godinu dana?

Erol: Još godinu dana! (smjehić) Nevjerojatno je. Toliko brzo ljudi prolaze kroz sve. Ja upalim YouTube i meni izađe 10 novih albuma. Kako da ti uopće popratiš i doživiš nešto (jer je to platforma?)? Mislim da fali onog momenta da ti imaš nešto u rukama, kao što je ploča. Da ti to imaš i po feelingu možeš pustit’. Malo odem u drugi plan. Ja mislim da dobro album funkcionira vani. To bi ti meni mogla reći.

Brane:: Ja sam zadovoljan s albumom, produkcijom i s materijalom kojeg smo napravili sad kad se sve malo sleglo.

Album je izišao pod labelom višemanjezauvijek. Koliko mislite da to zapravo išta znači za vas ili na sceni? Jer na YouTubeu znači /smijeh. Zbog autoplaya… ali evo ne znam.

Erol: (da mi ti nisi to rekla ja to ne bi ni znao iskreno) Što se tiče toga, znam svašta radit’ na tim whatever… kompjutera, ipadea.. Što god.

Brane:: hahha tim – whatever!

Erol: Ali ja ti to niš ne znam. Puno ljudi mi tu priča o nekim algoritmima, o ovom – onom. Nemam pojma. Možda ti Brane može reći nešto više o tome…

Možete mi reći koji vam je najdraži izvođač s autoplaya?

Erol: Pa znaš što, imam neki problem u zadnje vrijeme, malo sam se zasitio glazbe. Možda baš zbog tog autoplaya.

Brane: (uzbuđeno) Ja znam koji mi je najgori! Kokoroko! To mi je ono eej, ooo nema šanse. (pomalo ozbiljnim tonom)

Erol: Da još jednom čuješ? Ja sam to nešto viđao…

Brane: Čak ni novi album. Znači ne mogu smislit’. Nisam ni jedan album poslušao i ne želim poslušat’ samo zbog te jedne stvari.

Erol: Ona… svijetleći grad. To sam vidio i to sam preslušao. Pa nemam pojma. Evo meni je drago kad u zadnje vrijeme dođe ovaj novi Mac DeMarco jer mi je on oduvijek bio dobar. Od samog početka nekog njegovog stvaranja i ideje. Od prvog albuma do danas. Ali kažem ti, nisam baš. Više sam orijentiran na neku ambijentalniju glazbu u trenutku.

Brane: Da, ja isto ne slušam baš glazbu uopće u zadnjih nekih mjesec i pol dana. Nemam potrebu uopće. Ovo je neka faza čišćenja.

Erol: Pitala si koliko utječe label?

Brane: Vjerojatno utječe, ali nisam to osjetio tako.

Erol: Kao komercijalno?

Brane: A, ne znam. Ne znam kako da to objasnim. Nije mi se ništa promijenilo. Što se tiče našeg sviranja čak ni toliko promocije.

Erol: Pod labelom u kojem je Svemirko najveći bend sigurno i doslovno i od mlađih bendova najviše je probio led s tim svim svirkama koje su odradili. Bome, svaka čast. Mislim da u tom pogledu dosta toga radi to što mnogi ljudi njih znaju kao bend koji ima taj label i puno ljudi se zapravo javlja preko njih za koncerte. Ljudi koje mi nikada nismo ni vidjeli ni čuli, a oni su možda već svirali negdje tamo. Malo intenzivnije nego ranije.

Brane: I dosta ljudi iz Srbije nam se javlja.

Erol: Da dosta. Mislim da to sve radi jedno s drugim, neka poveznica. I to je kul. Mislim da je to dobra stvar. Mi smo sad u nekoj fazi ne stizanja. Ne namjerno, nije da nemamo vremena, uvijek nađeš vremena, ali ne možemo si ipak priuštiti toliku količinu koncerata da peglamo tri mjeseca.

Znači nije neki tour na vidiku?

Brane: Ne znači da neće biti. Sad se tako poklopilo svima da ne možemo odvojiti tako dva tjedna.

Erol: Da, i žao mi je što se ovo sad sve što se dešava nije dogodilo tri godine ranije.

Brane: Dok sam još išao na Filozofski i imao vremena.

Erol: Da, kužiš. I ja sam imao više vremena.

Brane: Ali bio je i drugačiji mindset. Baš sam onda bio u tome cijelo vrijeme, a sad sam se već prešaltao na druge stvari.

(grmi u pozadini)

Erol: Da se to tad desilo, sve te neke koncerte koje smo mogli svirat’ sigurno bi samo rokali jer to je dobro za bend. Ako želiš imat’ bend. A ovako ćemo malo imat’ baby steps što je opet super, ako mene pitaš.

Brane: Sad smo se dosta ubrzali što se tiče materijala.

(pas laje)

Što se tiče materijala i svirki ubrzali smo. Mislim da je bolje sporije malo.

Foto: Facebook.com / PsecaPlaza

Čime se ovako bavite van glazbe?

Brane: Ja sam trenutno na likovnoj akademiji. Bavim se eksperimentalnim zvukom i više manje sam u tome sad zadnjih godinu dana, imam i neke izlete u video i instalacije to je većina onog što mi uzima vrijeme odnosno čemu sam se posvetio.

Erol: Ja se bavim kao što sam rekao prije, vizualnim stvaranjem i tetoviram, a slikam u biti. Ilustraciju, grafike, što god. To već radim zadnjih deset godina kao primarno, a glazba je nešto što sam radio i ranije, ali to je sve nešto bilo što god. Dječje. Sad se ovo desilo, sasvim slučajno smo krenuli svirati.

Kako? Sasvim slučajno ste krenuli svirati?

Erol: Pa prije postojanja ikakve ideje benda sam ja Branu upoznao sasvim slučajno preko prijatelja. U tom trenutku smo dosta slušali istu mjuzu i to smo ideju već skužili. Pa, ‘ajmo malo svirat’. Radili smo tu izložbu Trash Will Smash, treću godinu, zadnja. I onda smo odlučili da bi mogli imati neki audioperformans u sklopu tog cijelog ambijenta koji je pun skulptura, a i jako zabavan. Nije se tu još ništa formiralo. Bilo je dosta ljudi koji su sudjelovali u tome, ali bio je to zabavan proces. Imali smo doslovni tri probe, a nismo se ni poznavali praktički i krenuli smo peglat’ i peglali smo sto sat. Jednom prilikom nam je dolazio ovaj bend Levitation Room, zapravo je trebao doći u Zagreb i rekao sam Brani da odemo to pogledat’. I išli smo na jedan koncert, tamo sam ja slučajno u WC-u upoznao Vjerana koji organizira sa Sanjinom u Močvari. Nešto sam bez veze pričao, pijana spika. Levitation Room svira, nekako smo došli do toga da ćemo i mi svirat’. To se desilo prije nego što smo mi imali bend.

Kad se dogodi da imaš gažu prije nego što imaš bend (smijeh). Nije ni to loše, potakne te da se ubrzaš.

Brane: Praktički nam je falilo ljudi.

Erol: To je bilo onak’, tri tjedna prije koncerta. Onda je bio proces – oni koji nisu bili istomišljenici da taj projekt stvaramo kako smo zamislili, smo ih zamijenili. To je ok. U bilo kakvom trenutku. Jebiga. I onda je došao :::CINDRA? Kolega, prijatelj i krenuli smo svirati nas troje. A Marin koji je bio vizualni dio identiteta benda je došao malo kasnije. Dosta se super poklopilo da smo svi zajedno uplovili u to. Dosta easy.

Brane: I onda… život.

Erol: Hah, ajme. Onda se desio život unutar benda. Ljudi su se mijenjali, svašta se tu izdešavalo.

Znači dosta vam je bitno da se s ljudima s kojima radite ipak slažete po nekakvom glazbenom feelingu?

Erol: To je to. To je bend. Skup ljudi koji ne moraju biti istomišljenici, ali bar su u nekoj crti istomišljenici koji imaju isti cilj i idu prema tome.

Brane: Da, a i nećemo tražiti od nekoga da svira note po note, nego da svatko svira po osjećaju kako treba svirat’.

Erol: Baš je playground. Možeš odsvirat’ nešto i ako feelaš nešto više od nečeg drugog, napravi to, ali da ide u sklopu…

(grmi, tutnji)

 Koja vam je najdraža stvar s “Povrataka u lagunu br. 7”?

Erol: Meni je recimo Instrumental zato što ja ne sudjelujem u njoj. Bolje mi je tamo gdje mogu druge slušat’, to mi je puno draže i ljepše i osjećam se super i ta stvar mi ima nešto posebno od ranije, od prve ideje te stvari ja sam nekako odmah vidio da…

Brane: Ti si se uhvatio, a ja sam mislio ne, neće to ipak ići to će ostati sa strane i ono baš si forsirao da ostane. Mislim da sam tu stvar završio tjedan dana prije…

Erol: Da, ono kad si imao bolovanje.

Brane: Imao bolovanje da završim album. (smijeh) Imao sam sliku cijelo vrijeme, znam što treba izać’ i ne može. Ne može. Na kraju je ostao prvi take koji sam napravio, onaj break u sredini u stvari je finalna verzija. to mi je dosta fascinantno. Nikad više nisam mogao ponoviti.

Erol: Meni zapravo ima svježinu i stvara taj neki feeling. Potpuno mi je. Tečno kad čuješ to. Baš je lijepo (i nekak’ se desi i onda nekaK’) sve iscuri…curi. Ko kad gledaš Terminator.

(kolektivni smijeh)

Erol: Znaš onaj dvojnik njegov koji curi cijelo vrijeme. Tako je i ta stvar jako eliptična i bezobrazna je, znaš. Pustiš je i ona se tu desi, čak sam primijetio u jednoj prilici dok sam slušao Radio Student da su je oni stavili u background. Dok oni pričaju, baš onaj dio (pjevuši) ti-ru-tutu se ponavlja to mi čak jako fora.

Brane: Meni je ona najvizualnija od svih. Priča kao cijela.

Jeste li razmišljali o tome da počnete neki VJ-ing raditi?

Brane: Pa, iskreno ja se bavim time, to je već dosta vremena u nekoj pripremi. Dok radimo glazbu ja već vidim taj dio, sad čekam da se to realizira. Pogotovo zato što imamo čovjeka koji radi animacije, a i ja sam isto radio s videom tako da je realno za očekivati.

Erol: Da, da. Sigurno. To je ideja za očekivati od početka bilo kakvog stvaranja toga što je jako fora. Treba zapravo jako puno vremena da se to sad vizualno složi, i svi ti spotovi koje planiramo.

Brane: Da, u planu je, ali za minutu animacije, treba puno vremena.

Erol: Marin je spot za nešto drugo tako polako radio. Meni se to sviđa u cijelom tom procesu stvaranja spota i pjesme, na nekim dijelovima pjesma se totalno povezala s vizualnim…

(GROM)

…momentom. KOJA MOĆ (op.A. komentar groma). Nekako se sve posložilo jedno s drugim kad je krenulo. I super je da je i on unutar tog cijelog stvaranja napredovao. Kad pogledaš prvi spot koji su izbacili, ovaj je sad bar 10 stepenica gore ako ne i više. I on je pomaknuo granice.

Brane: S tim da je on počeo animirati s prvim spotom u tom nekom periodu.

Erol: Zanimljiv moment gdje smo svi zaključili, ajmo sad ne radit ono nešto što smo radili ranije, ako sad krenemo tako onda ćemo uvijek raditi isto. Totano je promijenjen koncept.

Brane: Meni je fora jer je krenuo raditi na nekoj raw snimci staroj 2 mjeseca, staroj verziji. Počeo je raditi spot, pa smo mu mi poslali novu verziju, što je sve potpuno izmijenilo. Nije sad bilo ono, aha – gotova je pjesma i ide spot. Išlo je nekako tako da smo se izmjenjivali s materijalom. To je još jedna razina.

Koji bi instrument svirali da ne svirate taj koji sada svirate?

Brane: Ja sam ti sad ono baš u brasevima. Ono trombon, ne znam zašto. Ta tekstura me toliko fascinira, nemam pojma. Fin je onako. Ja gledam taj teksturalni dio, općenito u instrumentima.

Erol: Klavir. Zapravo lažem sam sebe da nemam vremena a užasno su mi žiži.

Brane: Živčani instrumenti! (Smijeh)

Erol: Žičani instrumenti. Živčani instrumenti. Živčan sam zbog toga zato što žičani instrumenti nisu bliže meni jer bi volio da mogu… Znaš kako bi dodalo jednu dodatnu točku na to što smislim dok sam doma. Samim time bi pojačao kvalitetu samog svog pjevanja i izražavanja kroz to sve. Da sam manje lijen i da primim gitaru i krenem nabadati štogod pa s vremenom to napreduje i s vremenom ja napredujem jer je meni to zabavno i onda imam dva instrumenta u jednom.

Brane: Vidiš ja sam tu totalno suprotno. Zasićenje trenutno i od gitare i od basa. Sintetika i brasevi.

Erol: Meni je totalno suprotno.

Brane: (smije se prema Erolu) Samo da je gitarica…Ma meni je samo do sintova.

Erol: Ovako kad radim, proces stvaranja jedne pjesme. Što se tiče toga, primim kompjuter, upalim program, u kojem on (Brane) zna radit’ i ne iz zlobe, nego jer je smiješno, ja se potpuno ne mogu skoncentirrat’ da ja sad upalim Ableton i da ja sad krenem. Znam da su svi programi napravljeni da i budala može radit’ u njima. Minimalno vremena, a zapravo nije minimalno. Trebaš, evo recimo, tri cijela dana provesti s tim i da kreneš radit’. Photoshop. Ista stvar i sad, mene to toliko smara. On je meni poslao sve trake da ja to stavim u program, da si označim početak i kraj i da preko toga pjevam u loopu. I sad – ja to nikad nisam napravio, neg’ ti ja to upalim na mobitelu i onda ti ja slušam. I tak cijelo vrijeme. Grozno, jer izgubim puno vremena. Da sam ja u tehnologiji, pazi, ja se sjednem sve to pustim u loop, ja oglupim od toga. A ovak’ ja to moram poslušat’ pa me mobitel zajebe pa mi se isključi google drive…

Pa ti se više ne da?

Erol: Gubim malo koncentraciju pa mislim ništa ne valja. Pa bi otiš’o, pa mi je pun kurac pjevanja i svega. Pa onda opet prespavam i sve mi je opet zabavno. Da ja sad imam neku gitaru, on mi kaže, evo to je to, ja imam akorde i ja to prilagodim melodiju. Tako bi da mogu neki instrument, to bi bilo super. Kažem, lažem sebe da nemam vremena, a zapravo sam lijen. Ne znam gdje krenuti. Toga ima previše. To je jedan život još. Ljudi cijeli život sviraju jedan instrument, ljudi cijel život stvaraju sliku. Ja već živim dva života u jednom, di će sad još… Tu sad ovo radiš svaki dan, pa ideš na koncerte pa ovo, pa ono.

Imate li neke svirke na vidiku, što su vam planovi za dalje?

(op.A trajanje pretipkavanja ovog intervjua bio je previše dugotrajan proces, pa su u međuvremenu dečki već odsvirali Indirekt i ZenBazen, uz Braninu solo svirku u Art Parku)

Erol: Onda nakon toga imamo Hoomstock, dan prije pa onda pičimo na Velvet Festival!

Brane: S tim da mi je jako zabavno, jedva čekam te svirke jer ide cijela ekipa. Mi, Svemirko, Porto Morto i Nemanja.

Erol: Na jesen, nešto se tu kuha sa svih strana. Bilo bi glupo da blebećem, ali nešto smo planirali taj Beograd ako se sve poklopi. Jesen je naše vrijeme. Ja sam zapravo danas zaključio da je 8 navečer do 9 najkasnije, 7 do 8 idealno vrijeme.

Kad nema ljudi?

(smijeh)

Erol: Unutar koncerta, festivala, uzmimo za primjer imaš Dimensions gdje je aktualan i jak taj sintetički zvuk i ljudi stvarno to jako vole, ali recimo atmosfera koja se dešava tamo na onom Beach stageu je jako zabavna i mogu potpuno zamisliti da mi čilamo i sviramo tako u 17 popodne. Jer naša mjuza i je takva.

Brane: Da, to je tako zamišljeno tako, a ne da to bude neki disco party.

Erol: Možeš zamislit’ onako Pseću plažu, mislim meni bi to bilo u potpunosti smiješno da dođe do nekog trenutka da yeey postane nešto jače i sad kao čekamo taj bend…

Brane: I onda nešto – Čil. Nije ono za prije se napit i ono kad dođeš i sad partijana.

Erol: Ne, ne. Evo recimo imamo neki koncert recimo Art park 6 popodne svirka, mojito, zezanje. Čim je neka opuštena atmosfera, ako ljudi žele slušati, slušat će. Samo da ti bude ugodno.

Brane: Meni se čak u zadnje vrijeme malo zgadilo sve to. Rock, klupska scena, nastupi na tim nekim rock pozornicama u klubovima. Imaš tu neku šablonu koju moraš ispunit’, a ne želim biti u tome.

Erol: A i očekuje se od tebe kad ti dođeš tamo da radiš neku atmosferu. Ti kad se već probudiš ujutro ti nekako već predosjećaš kakav će biti koncert. nekako se desi da ti trebaš biti hyper. A teško je biti hyper

Brane: Lako je biti hyper ako ti radiš neku elektronsku scenu, samo po sebi već. Ja bi više volio da to u neko dogledno vrijeme više prijeđe u sjedeće koncerte to mi je u stvari neki…

Erol: Da, tu spajamo cijeli neki vizualni identitet s audiom, jer to je u neko skorije vrijeme (lupa o drveni stol šakom) da se desi taj performans. Da se sve to sklopi u jedno. Tražimo neki način kako bi to lijepo povezali.

Brane: I kako bi to tehnički izveli jer nemaš baš neki unaprijed šablone kako bi upao u to. Lako je sad dogovoriti neku svirku u nekom kafiću, klubu… Ali u ovo treba uložiti dosta vremena i novca.

Erol: Da, i puno ljudi.

Brane: Moraš puno ljudi angažirati u to, a opet kako ćeš ih platit’, takvo je stanje da…

Erol: Da festivali sami sebe otplate na neki način, a kamoli da bend… Poklanjati slike? Na koji način?

 Već si spomenuo kako ti se na neki način gadi sve to, i pomalo se slažem s tim Kako bi na tragu toga generalno komentirali publiku koja dolazi na koncerte?

Erol: Mislim da bi sve koncertne elemente mogao pretvoriti u jedan veliki kafić gdje ljudi imaju samo cugu, da mogu unositi svoju cugu i da nekom momentu svi zajedno pričamo. To više ne postoji, ti dođeš slušati bend, pa ne mogu ni ja više otić’ poslušat’ neki bend koji me interesira jer toliko ljudi ne staje pričat’.

Brane: Najjača mi je ona scena iz kluba di kao neka djevojka priča: “Joj, nisam se oprala dva dana, baš smrdim.”

(kolektivni smijeh)

Toliko ljudi pričaju da se ja na stejđu u stvari nisam čuo koliko su ljudi pričali. Dok sviram ne čujem.

Erol: Klaustrofobija, sve sam dobio odjednom. Opralo me sve moguće što me moglo oprat’. Ta atmosfera gdje ljudi ne rade s tobom, nego se to uopće više ne doživljava…

Brane: Na svim svirkama na kojima sam bio, skoro na svim. Jedino ako imaš baš jako glasan bend i ljudi ne mogu pričat’ koliko je glasno. Ali to nije rješenje. Nećeš se ti sad nadglašavati s njima da bi izveo nešto. Mislim da trebaju doći ljudi koji žele poslušat’, koji žele čuti. Uvijek ima takvih i meni je žao takvih ljudi koji dođu po to, a dobiju u stvari…

Erol: Kajganu. I to je baš šteta, meni je iskreno draže da dođe, jebe se mene za petsto ljudi onoliko, ovoliko. Meni je draže da dođu ljudi koji stvarno žele guštat’. Nek bude 50 ljudi, ili 20 ljudi, ali da stvarno slušaju glazbu. Da osjetim i njihov feedback da su oni zadovoljni od toga.

Brane: Al, bar poslušaj.

Erol: Još više ću dat’ sebe, ako oni mene čine sretnim da ja vraćam natrag. To je ta neka kolotečina u koju upadneš s ljudima. I malo mi je to žao, jer na bilo kojem bendu, bendu koji je izvana došao, recimo za primjer – Devendra. Meni je to lijepa glazba za poslušat’ pogotovo na koncertu kad je svirao na SuperUhu, to je bilo prekrasno. Ali, to nije bilo prekrasno jer oni sviraju tako tiho i to je takva glazba, ugodna atmosfera i još su svirali u suton, ali ljudi blablabla svi. I on je 3 puta molio ljude da se stišaju. Meni je to neugodno.

Brane: Da neki ljudi u recenzijama onda pišu o tome kao joj kak’ su ovi tihi, sviraju tiho i nekako ti pokušavaju nabciti neki guilt trip jer sviraš tiše, a zašto ne bi svi šutjeli pa možeš svirati skroz tiho. Slušaj, samo otvori uši.

Erol: A i otvorena su ti vrata, ako ti se ne da slušati, nisam ja rekao da je ovo najbolji bend na svijetu. Nije tvoj vibe, idi na šank, velik je prostor, odi sa strane pit pivu na livadi, štagod. Ima mjesta. Ako dođeš stvarati atmosferu zbog toga onda ideš u kafić pjevat’ Majke na šanku. Unutar koncerta to što smo rekli, stvaranje glazbe za ljude i za nas jer na kraju mi to radimo zbog sebe, ispušni ventil. Dobra zabava. Kada postane napeto, ne valja. Znači da se ne trebamo vidjeti tri mjeseca i onda opet.

Možda za pred kraj, rekli ste da svirate na Velvetu. Jeste možda bili, kako vam se sviđa?

Erol: Ja nisam bio. Ti si bio…

Brane: Pa da, ja sam bio prošle godine, ja sam radio svjetlosne instalacije i tad sam prvi put upoznao Dinu i baš smo se sprijateljili. Super lik. Jedva čekam. Promijenili su lokaciju ove godine, baš me zanima što je pripremio zanima me kako će biti.

Eto, koncert na plaži!

Erol: Dapače, to mi je možda čak najljepše. Bio sam baš ljubomoran kad sam vidio fotke od Indirektna gdje ljudi sviraju na toj predivnoj plaži u Savudriji. To mi se činilo kao dobar koncept.

Da u rider benda napišete “plaža”… Koji vam je onda najdraži tip plaže, više pješčana, šljunčana?

Brane: Na nekom otoku, gdje si solo, gdje ima hrpa ljudi.

Erol: Jednom smo imali pješčanu plažu, a bili smo na stijenama. Ovisi o tome da l’ te netko smara ili ne. Da možeš guštat’. To je nedavno moj prijatelj dobro rekao. Stvari koje najduže možeš gledati: more, nebo i druge ljude kako rade.

(Smijeh) Druge ljude kako rade?

Erol: To je najbolji opis, ja sam umro od smijeha. To je toliko prekrasno. To je kao kad troje ljudi nose neki ormar, i ne mogu proći kroz štok i onda stalno nešto prebacuju, možeš stajati i gledati pol’ sata bez da pomogneš. Tako isto nebo, konstantno ili u more možeš samo blejat’. Sad mi je jasno da ljudi s mora imaju tu potrebu, pogotovo stariji ljudi sjede po cijeli dan na onoj plastičnoj stolici uz rivu i ono…otkopčana košulja, škemba s malim šeširićem nešto boja ovog stola…(svjetliji smeđi drveni stol?) koža neka luda. Bleje, gledaju to more.

Brane: Ne ono privremeno! To je lifestyle.

Erol: Gledaš te struje kako se mijenjaju (more) to je magično…

Brane: I onda dođu turisti i sve ti useru.

Možete još za kraj preporučiti našim čitateljima što ste zadnje dobro pogledali (film, seriju)…kao vizualni tipovi sigurno imate nekakva istančana osjetila.

Brane: Prošli tjedan smo bili na Psychedelic Cinema Orchestra, to je Hrvoje Nikšić iz Šumova (op.A Šumovi protiv valova) ugostio ljude iz Amerike, to je bilo zabavno i zanimljivo pogledati.

Ili neki koncert koji ste zadnje pogledali koji vas je oduševio.

Brane: Bome dugo nisam bio na koncertu nekom, više na performansima.

Erol: Ne kritizirati stvari oko mene, iako volim reći što mislim, što je totalno neispravno nekad. Nađem nešto što mi sve dopada i onda… Neki dan smo iz nekog zezanja djevojka i ja išli na ovo što je bilo u Laubi (op. A Femme Nouvelle) i onda to malo gledam, sebi u bradu kažem što mislim, ali svugdje nađem nešto što me zanima. A u kinematografiji zapravo su mi te 70e najviše privlačne i estetski mi najbolje odgovara ta boja, doslovno đir što sam se nedavno sjetio – Barbarella!  Jane Fonda, znači ono, prezgodna ikona u to vrijeme glumi one neke kao (pokazat ću vam teaser nakon svega ovoga-op.A jest) ima nekog anđela koji je cijelo vrijeme fura.

Brane: Joooj, daa.

Erol: Užasno volim Scifi. Oduvijek sam opčinjen time. Još kao mali sa Star Warsom. Išao sam gledati u kino i sve te neke stvari su me odvele u tom smjeru, tu sam još zapeo i za Odiseju, svi kažu da je bleeeh. Meni je to prejebeno. Cijela ta estetika toga je tako ugodna taj retrofuturizam jako je zabavno i zanimljivo. Onda ti treš filmovi kao Barbarella (koji meni osobno nije treš). Gledao sam nedavno crno bijeli film, kakvo…jao. Sve nešto s tim nekim vanzemljacima koji su prezabavni na momente od vremena 70ih do danas. Volim ja i eksperimentalne filmove, volim ta bića na različite načina. Scifi i 70-te  dosta volim tu estetiku.

Brane: Ja sam se sjetio. Znači The Way Things Go (Der Lauf der Dinge). To je od dvojca Peter Fischli i David Weiss. To ti je eksperimentalni film. Oni su u jednoj hali skupili hrpetinu smeća i napravili su u stvari skulpture. Luđački koncept. Onako, tko je to išao raditi? I recimo Zdravi ljudi za zdravu razonodu, i Jacques Tati Mon Oncle i njegov drugi film.

Erol: Ja sam više u onom Solaris.

Kako se borite protiv klimatskih promjena?

Brane: Dođe čovjek u ribarnicu, i taj mesar…što je on ribar.

Erol: Ribarenik (?!)

Brane: I pita, ‘oćete vrećicu. Kaže ne treba, ima unutra. Često sam zabrijao da se bavim tom tematikom u umjetnosti i onda sam u jednom trenutku skužio da je to dosta posh. To kao kad koristiš golotinju, može malo otići u (smjeru)… Samo da se proda…

Erol: Tu su vreće za reciklažu. (op. A pokazuje na vreće i reciklažni dio u stanu)

Brane: Imam kompost iza dvorišta, ali nisam glasan o tome kao na fejsu, ti ljudi su mi upitni.

Erol: Ne moraš nabadat’ stalno na to i biti glasan ako to radiš. Prihvatiti tu tematiku na drugi način a ne sad staviti link na fejs – evo kitovi. Pokušaj ući u neku grupu koja stvarno djeluje, a ne da se samo bolje osjećaš kad nešto objaviš na fb i sad svi komentiraju, a joj kitovi jadni kitovi. Naravno da ti je žao, i meni je žao i to je da prosto kažem, u kurcu da životinje pate zbog nemara našeg postojanja. Jedini način da stvarno kreneš u to je da kažeš ja bi htio biti dio ovoga i stvarno djelovati, a ne pričati o tome. (op. A pokazuje na reciklažni dio) Meni ovo smrdi sad tu sve, ali i dalje ću sortirat’ i to ti je cijena toga da se bolje osjećaš, a ne da ti sad pišeš o tome i sve ostale stavove koje imaš za sebe.

Kao onaj trenutak kada su svi odlučili biti vegetarijanci prije 3 godine, svi se počeli raspadat’ pa su opet počeli jesti meso. Odjebi industriju, pokušaj nabavit iz prve ruke.

Brane: Slavonac i vegetarijanac. Teško je starijim ljudima objasniti, pitaju se kako se on može najest ako ne jede meso?

Erol: Minus to da je hrana neprilagođena za ljude koji jedu i ne jedu meso. Da, vegetarijanci samo briju na globalno zatopljenje.

Brane: Teorija da su oni krivi.

Erol: I da krave prde i oštećuju ozon i zato se vegataijanci bore za krave, bit će više krava. Treba pričekati da saznamo tko je glavni krivac toga.

Brane: Krave, vegetarijanci ili svinje.

(Visited 245 times, 5 visits today)

Komentari