Izvještaj – Dimensions Festival: Intimno partijanje za dušu
Iako početak rujna većini znači povratak na radna mjesta i surovu realnost koju nam donosi jesen nakon toploga i ispunjenoga ljeta, u Istri je situacija potpuno drugačija. Ljudi puni energije, šušur i gužva su na svakome koraku, a puno rjeđe se čuje hrvatski nego engleski. Naime, tu su se posljednjih tjedana odvijali masivni festivali s kojima je nažalost samo mali dio naše populacije upoznat. Riječ je o izuzetnoj postsezoni koju donose Outlook, Dimensions i Unknown, koji su savršeno došli kao šlag na tortu svim ljubiteljima elektronskih zvukova, a posebice onima koji gaje ljubav prema underground sceni.
Trenutno nam je fokus okrenut prema jednome od njih – Dimensions festivalu, mlađem bratu Outlooka, najvećeg europskog bass festivala. Mnogi se još uvijek pitaju koji je razlog nastanka ovoga festivala, kada se na istoj lokaciji do samo dva dana prije održavao puno veći Outlook. Stvar je u tome, da su organizatori uvidjeli prebrz rast festivala, te su prepoznali potrebu i prednosti opuštenijih i pomalo sofisticiranijih žanrova, za razliku od onih “agresivnijih”.
Sam pogled na publiku oba festivala daje jasan uvid o čemu je riječ. Iako je hrpa ljudi spojila oba festivala, a uglavnom prevladavaju Britanci, prosječan posjetitelj dimenzija stariji je nekoliko godina, informiraniji je o cijeloj glazbenoj pozadini i više uživa u samoj glazbi nego u divljem partijanju. Stoga je i jasno odvajanje ovih dviju sličnih, ali ujedno i različitih grupa, zbog čega smo se nakon više od 20 tisuća ljudi na Outlooku u par dana spustili na probraniju publiku od oko 6 tisuća, čime se stvorila puno intimnija festivalska atmosfera.
Otvorenje (Nulti dan)
Prvi na rasporedu bio je koncert otvorenja u pulskom Amfiteatru, a budući da je otvorenje Outlooka na istoj lokaciji mnoge razočaralo, bili smo pomalo skeptični. No prvi pogled na Arenu i predivan zalazak sunca uz lagano dopiranje opuštajućih zvukova Portico Quarteta, rasplinuo je naše sumnje. Nakon kombinacije jazza i spore electronice, pozornicu su preuzeli Mount Kimbie od kojih mnogi očekuju veoma perspektivnu budućnost (a nakon ovoga nastupa im se i mi pridružujemo).
Za kraj početka, Bonobo nas je oduševio u suradnji s Andreyom Trianom, koja mu je pomogla kao vokal. Nažalost njegov nastup završio je već oko jedan, što je s jedne strane i dobro budući da je ostavljena velika praznina koju su se Dimenzije spremale ispuniti.
Odmah po dolasku u kamp vidi se puno veća doza profesionalnosti nego na većini festivala, posebice onih koji se održavaju na istoj lokaciji. Brojno i ažurno osoblje koje se izuzetno trudi odraditi svoj posao i izići u susret, jasno označeni putokazi pojedinih lokacija i velik broj wc-a (na putu od kampa do pozornica toy-toyi su postavljeni doslovno svakih 20 metara) samo su neke od kvaliteta koje možemo istaknuti. Možda se one nekome čine beznačajne, ali takve sitnice ipak čine jedan važan aspekt boravka u kampu.
Prvi i drugi dan
Sada slijedi upoznavanje s pojedinim stageovima i njihovim sadržajima. Nakon što smo užurbano postavili šatore i pobacali stvari u njih, zaputili smo se prema plaži i Beach Parties stageu gdje je svoj set već započeo mladi Britanac, Eliphino. Iako smo došli na polovici, njegov nastup prošaran starom vibrom housea devedesetih i modernog garage zvuka bio je pun pogodak.
Zaputili smo se prema Outside The Fort stageu gdje je Alex Nut sa svojim EGLO Recordsom bio zadužen za cjelovečernji program. Iako smo inače fanovi njegovog indie i eksperimentalnog hip hopa, ovoga puta nastup mu je bio bljedunjav, bez previše emocija. Vjerojatno se čuvao za kasniji nastup s Fatimom, ali to nismo mogli provjeriti budući da su tada svirala neka od jačih imena festivala na drugim arenama.
Stoga Nut ostaje kao drugo razočaranje večeri, no srećom na najvećoj pozornici The Clearing za svoj nastup spremao se jedan od osnivača Detroit Techna, Juan Atkins poznatiji kao Model 500. Njegova glazba uvijek unese dozu sreće, pa tako i ovoga puta. Nakon njega potpuno smo zaboravili na svu negativnost i okrenuli se prema ostatku večeri gdje su nas očekivale još mnoge poslastice.
Budući da smo imali kratku rupu u rasporedu odlučili smo čekirati još jedan stage, Mungo’s Arena koji je tijekom festivala zaradio posebno mjesto u našim srcima. Našu ljubav prema njemu prvi je otvorio Loefah koji nas je uistinu razdrmao svojim dub zvukom i to u samo pola sata koliko smo ga uspjeli uhvatiti. Nakon njega uslijedio je odličan set Zed Biasa i Palemana, zbog čega smo potpuno zaboravili na Ben UFO i Midland koji su svirali na ostalim pozornicama. Srećom, stigli smo na posljednjih sat vremena Dixona. Njegovi ambijentalni house zvukovi taman su sjeli u zoru i iscrpili nam zadnje atome snage.
Nakon doručka zaputili smo se prema plaži vidjeti što su nam Mr Scruff i njegova ekipa pripremili u njihovom osmosatnom Beach Takeoveru. Budući da su počeli već u podne, do kada je tek rijetko tko došao k sebi od prethodne noći, dočekao nas je prazan stage, zbog čega su Mr Scruff, Floating Points i Kelvin Brown očito odlučili laganije krenuti i pričekati više ljudi.
Uslijed toga, je nakon nekoliko sati nas dočekala prepuna plaža rasplesanih ljudi uz svestrane ritmove koje nam je ova šarena ekipa pripremila.
Odmorni, krenuli smo prema Mungo’s areni uhvatiti nastupe članova Exit recordsa, prvenstveno njihovog big bossa DBridgea. Srećom, imali smo priliku bukirati njihov sutrašnji boat party, pa nam je motivacija bila dobiti sliku o tome što nas očekuje i ubrzo produžiti dalje na Fort Arena 1 i The Clearing.
Zadovoljni viđenim žurno smo se preselili na Fort Arenu 1, gdje je duo Bicep već započeo svoj nastup. Nabrijani žestokom bass glazbom u Mungosu trebalo nam je vremena da prebacimo mindset na sleazy house/garage mladih Britanaca. No, ubrzo smo se uklopili u njihov lakši zvuk i tako opušteni skoro nismo ni primijetili kada je pozornicu preuzeo nama dragi Huxley (s kojim smo i odradili intervju koji vam uskoro donosimo).
Zbog njegovog energičnog UK i US Garage seta propustili smo po mnogima glavnu atrakciju večeri na The Clearingu, Mala in Cuba. Ali ne žalimo, jer Huxley nam je pružio izuzetan nastup. Poslije njega na stage je došao Mosca, s kojim smo planirali završiti večer i pri tome propustiti Daphnia na The Clearingu, no spletom okolnosti završili smo na stageu Outside The Fort, gdje nam je do tada nepoznati Barker pružio jedan od najboljih nastupa na cijelim dimenzijama.
Treći dan
Treći dan donio nam je boat party o kojemu smo već pisali (LINK), stoga nećemo duljiti o popodnevnu. Puni dojmova s broda, zaletili smo se do Štinjana zbog šopinga i večere nakon koje smo se zaputili prema Fort Areni 1 i Techno zvukovima iskusnoga Surgeona. Iako nismo imali posebnih očekivanja, priredio nam je set pjesama koje su nas dobro ugrijale, ako ne i pregrijale, za početak večeri. Nakon njega pult su preuzeli duo Skudge koji su nastavili u sličnome ritmu, dobro nas preznojavajući.
Kako nakon njih nismo posustali, poslije Bodikke i njegovog future bassa morali smo predahnuti da smognemo snage za Detroit Techno završnicu koju nam je pripremio Omar S na stage Outside the Fort.
Čertvrti dan
Posljednji dan planirali smo provesti kombinirajući hrvatske snage na The Courtyardu s ekipom iz Three Chairsa na Outside The Fort te na kraju poslušati što je Petar Dundov spremio na The Clearingu. Nažalost kiša nam je pokvarila planove, pa smo uglavnom vrijeme proveli na The Courtyardu gdje se relativno lako moglo skloniti od kiše u obližnji The Dungeon i Noah’s Ballrom. Iako je ljudi na hrvatskim DJ-ima bilo znatno manje nego na ostalim stageovima, po našem mišljenju dečki su odradili zaista kvalitetan posao. Od njih bismo izdvojili Pytzeka & Mislava te Homeboya koji je uslijedio i odradio jedan od boljih setova na cijelom festivalu (uskoro ćete moći pročitati i naš kratki intervju s njim poslije nastupa).
Kao što smo već rekli, kiša je bila veliki faktor posljednjega dana – zbog nje je Dundov stigao odsvirati samo nekoloko pjesama prije nego što su ga prekinuli i zatvorili The Clearing. Tužni, prebacili smo se u The Moat, u nadi da ćemo imati više sreće s Ben Klockom. Sreća nas je itekako pomazila – ne samo da ga nisu prekinuli, već smo bili izuzetno oduševljeni s njegovim zvukom koji je savršeno odgovarao okruženju Soundsystem The Moat stagea.
Dobre strane festivala
Kada smo već krenuli o dobrim stranama festivala, možemo se odmah osvrnuti na njihov glavni adut, Soundsystem koji je skoro pa savršen – od raspodjele zvučnika pa do kvalitete zvuka nemamo zamjerki. Osam “noćnih” pozornica i dva beach stagea konstantno su nas mamila da se pridružimo okupljenoj ekipi. Jedino što nas je znalo zasmetati jest ponekad prejak bassline na nekim pjesmama koje nisu za njega predviđene na pozornici Fort Arena 1, te preklapanje glazbe s Beach Parties i Pacino’s Beach bar pozornica.
Osim što raspolažu vrlo kvalitetnom opremom, organizatori znaju od nje izvući najbolje – tako umjesto naslagivanja hrpe zvučnika na pozornicu, čime ljudi u prvim redovima gube uši, a u zadnjim redovima se dosađuju, ovdje su zvučnici bili taktično raspodijeljeni na razmaknute lokacije, čime se pojavljuje samo lagani prijelaz u jačini među redovima, taman toliki da nas namami malo bliže, ali ne toliko da nas “sama blizina ponovno udalji”.
Pohvale zaslužuju i zbog činjenice da se na svim pozornicama (osim najveće The Clearing) kontrolirano puštao određen broj ljudi. Iako zbog toga nastaju poveći redovi, ljudi u pojedinim “arenama” ne moraju trpjeti nesnošljivo naguravanje, već komotno uživati bez ikakvih smetnji.
Naravno tu nastaje problem da ljudi izgube i više od pola sata da bi ušli na pojedini stage, stoga se morao napraviti dobar plan kako bismo stigli na sve posebne izvođače koje smo htjeli poslušati.
LOKACIJA/ STAGEOVI
Ako netko još uvijek nije posjetio Utvrdu Puna Christo ili neki od festivala i partija koji se održavaju na toj lokaciji, krajnje je vrijeme da to učini. Stara Austro-Ugarska utvrda ponovno je zaživjela u zadnjih par godina te je momentalno među top destinacijama svih organizatora. Zbog svoje blage izoliranosti te istovremeno blizine Pule i njenog aerodroma, idealan je spoj mjesta koje će se svidjeti ljubiteljima modernih i ruralnih smještaja.
Osim dobre lokacije, kompleks pruža jedinstven osjećaj partijanja pod zvijezdama, koji u kombinaciji s ozvučenjem, lineupom Dimenzija i glomaznim zidinama izaziva predivne akustične i vizualne podražaje.
Da ukratko rezimiramo, smatramo da je Dimensions festival jedan od najboljih festivala u regiji, ako ne i šire, stoga bi svi ljubitelji House/Techno/Garage žanrova i njihovih podžanrova trebali već sada bukirati svoju kartu za sljedeću sezonu, kada nas ponovno očekuje nova avantura u utvrdi Punta Christo. Budući da svake godine organizatori pripreme nešto novo, ne sumnjamo da će nas i tada dočekati ideje koje obaraju s nogu, baš poput ovogodišnjih Dimenzija.
