Izvještaj – Eagles of Death Metal: Long live rock’n’roll
UH! Teško bi bilo započeti ovaj izvještaj i sa čime drugime, nego usklikom “Uh”! I to nije onaj Uh koji čovjek kaže kada ne zna što drugo da kaže, već onaj Uh koji se govori kada čovjek jednostavno ne može sažeti sve u neki adekvatni, kraći format, nego rečenicu započinje upravo tim Uh! koji predstavlja početak jednog većeg izlaganja u kojem želi sve do potankosti upisati. Zato – UH…
Što se sve nije dogodilo sinoć u Tvornici kulture? Mislim da je to puno bolje pitanje od onog suprotnog jer da pišem o onom što se jučer nije dogodilo, bio bih siguran da nisam ništa izostavio iz izvještaja, dok ovako, vezan obavezom pisanja o onome što se doista dogodilo, siguran sam da ću izostaviti hrpu bitnih detalja i sljedeći dan ću se svako malo prisjećati koncerta pa svojeg izvještaja, izvještaja pa koncerta i svako se malo moriti s pitanjima ‘Kako se ovoga nisi sjetio?’ ili ‘Zašto ovo nisi napisao?’. Bilo kako bilo, moramo početi ispočetka, a taj početak su Austrijanci White Miles. Simpatični se duo na neki čudni način uklopio u cijelu večer. Da se razumijemo, sviraju oni rock ‘n’ roll, ali znatno drugačiji rock ‘n’ roll od onog kojeg sviraju Eagles Of Death Metal. Zato i kažem da je bilo čudno jer iako su Austrijanci odradili odličan nastup, na kraju večeri potpuno nestanu s radara. Kao da ni nisu svirali. To nije ni do njih budući da vjerujem da nitko ne bi mogao napraviti nešto čime bi se znatnije istaknuo pokraj Eaglesa, ali i zato jer možda više niti ne postoje bendovi koji sviraju pravi rock ‘n’ roll. Na nastupu White Milesa bilo je nabrijanih momenata, sporih dijelova, zanimljivih prijelaza i napornih repeticija. Doista svega pomalo. Kada se sve zbroji i oduzme, nisu me ničime osvojili što možda i duguju nastupu kao predgrupa bendu ovakvoga imena, ali također mislim da za prozivanje nečega rock ‘n’ rollom nije dovoljno svirati samo u grudnjaku niti biti toliko vidno urokan da doslovno skoro padneš sa stolca na kojem sjediš dok sviraš.
Nakon nastupa koji nije bio ni vrit ni mimo, uslijedilo je dugačko čekanje, a kada su posljednje rock zvijezde na planeti Zemlji, Eagles of Death Metal, izašle na pozornicu, sve je krenulo polako; nigdje im se nije žurilo. Kao da imaju sve vrijeme ovoga svijeta. Zato je Jesse Hughes, prije no što je ugrabio gitaru, izvadio češalj, počešljao najprije brkove, onda kosu, stavio sunčane naočale i tek tada krenuo s prvom pjesmom. Publika je već nakon što su svi otišli zapaliti cigaretu i naručiti pivo počela vidno nestrpljivo iščekivati bend, a kada su ovi napokon izašli atmosfera je postala naprosto ekstatična, što se nastavilo puna dva sata. O sinoćnjoj atmosferi vam najbolje može posvjedočiti činjenica da je bend negdje na sredini koncerta jednostavno prestao svirati, a publika je pune dvije minute samo pljeskala. Samo pljeskala i ništa više. To je ujedno bio i najemotivniji trenutak koncerta budući da se Jesse u tom trenutku rasplakao.
Ako se pitate koliko su grudnjaka ovoga puta dobili, mislim da ih je bilo četiri, a uz to su dobili i jedne gaćice. Jesse ih je sve pristojno prihvatio, pomirisao i još pristojnije slagao na bubanj. Posebno mi se svidio taj nevjerojatan osjećaj povezanosti benda s publikom koji je teško opisati ako niste bili tamo. Eagles of Death Metal realno su pripremili oko sat vremena materijala, a sa svojim zafrkancijama, uštimavanjima, mijenjanjima gitara i Jessejevim propovijedanjem između pjesama sve je prešlo i dva sata. U nekim trenucima zbilja je bilo stereotipno, kao na baptističkoj misi; pogotovo kada smo svi morali reći Amen. No, dobro. I to je pridonijelo ugođaju te osjećaju povezanosti i jedinstva. Osim nevjerojatne suradnje s publikom, Eagles of Death Metal posebni su i po toj nevjerojatnoj spontanosti. Oni su u svakom trenutku spremni za svaku situaciju koja im se može dogoditi na pozornici, odnosno čega se god sjete. Tako su završetke pojedinih pjesama svirali više puta jer im se, eto, jednostavno nije dalo završiti ili na kraju koncerta kada su solirali jedni protiv drugih. U jednom trenutku Jesse je nestao sa stagea da bi se nekoliko sekundi poslije materijalizirao na tribini među publikom gdje je onda nastavio solirati protiv drugog gitarista. Bilo je urnebesno, čudno i genijalno. Sve ono po što smo došli, a okupljeni ni nakon dva sata koncerta nisu prezali pred deranjem poznate ‘Oćemo još!’. Jučerašnji koncert nije bio koncert u klasičnom smislu te riječi; bio je to spektakl. Nastup posljednjih rock ‘n’ roll zvijezda na svijetu.
