Izvještaj – Follakzoid: Čileanska vizija transcendentalnosti
Izgleda da koncerti na kojima se pojavite bez ikakvih očekivanja definitivno imaju više prostora da vas oduševe nego razočaraju. Koncerti bendova koje ste slušali, aktivno slušate ili ste samo čuli daju vam prostora za glazbenu evaluaciju benda prije nego je koncert i počeo, pa tako na koncert dolazite s već otprilike formiranim mišljenjem, ostavljajući bendu premalo prostora da vas jednostavno oduševi.
Na ovom koncertu sam se pojavio upravo tako, bez očekivanja. Sve što sam znao o bendu i predgrupi saznao sam pišući najavu. Ispada da mi više nije bilo ni potrebno, jer koncert me ostavio bez riječi, barem ovaj njegov drugi dio.
Relativno mali broj ljudi se okupio u Močvari u srijedu, ali ipak dovoljan za posjet čudnog no-name benda pod imenom Follakzoid. Dobio sam dojam da je dobar dio okupljenih došao upravo zbog riječke predgrupe Leifert, no nisam uspio shvatiti radi li se o regularnoj fan bazi. Naime, koncert me poprilično zbunio, nisam mogao razaznati sviđa li mi se ono što čujem ili prema glazbi osjećam svojevrsni animozitet. Prema opisu glazbe očekivao sam nešto sasvim drugo, ali izgleda da osebujni duo spaja electro/ebm podlogu i više pankerski izričaj što se vokala tiče. Popa u ovoj glazbi nije bilo ni u tragovima. Vokalna izvedba mi se nikako nije svidjela, no glazba je na trenutke znala biti zanimljiva. Tekst pjesme Jegulja više je zvučao kao poziv u pomoć nego kao konstatacija:
„Stotinu ljubavi, ne daj se Bože. Ja sam sama.“
Sve to prati nastup u kojem karizmatična Petra Leifert izvodi svoju viziju propale electro-punk princeze, praćena klavijaturama iza kojih stoji njezina transseksualna inkarnacija, a istovremeno i član benda, Bojan Bajić. Plus još ide za to što osim koncerta Covenanta u Aquariusu nisam nikad bio na koncertu benda sličnoga žanra, a pogotovo me iznenadilo što je bend iz Hrvatske. Scena ipak živi, kakva god da bila.
Kada shvatite da je bend koji će sljedeći izaći na pozornicu iz Čilea, jednostavno ne možete znati što očekujete. Očekivanje u vašoj glavi na neki način konstantno mijenja oblik, pa ga se eventualno može opisati kao superpoziciju svih očekivanja iz trenutaka koji su dio nekog vremenskog intervala, no to bi samo kompliciralo stvari. Kada je bend napokon izašao na pozornicu zrak u Močvari bio je toliko gust od dima iz stroja za maglu da ste si ga komotno mogli nožem namazati na kruh. Tada sam dim doživio kao ravnopravni medij za transcendenciju. Iako su vizualizacije na ovom koncertu bile prilično nezanimljive, mlake i nenapadne, dim je sve to popravio na taj način da je svaka svjetlost ocrtavala nešto u prostoru. Odbljesak zrake svjetlosti koji dolazi iz lampe projektora i odbija se na metalnoj površini gitare te radi, dimom zabilježenu, vidljivu trajektoriju prije nego promatraču upadne na zadnju stranu oka uistinu je očaravajuće iskustvo. Ne bih ga opisao onostranim, već toliko bolesno ovostranim da vas jednostavno podsjeća po kojim zakonima i u kojem svemiru živite, a takve spoznaje mogu biti gotovo božanstvene. Onostranost ne postoji, samo je tvorevina mozga da objasni ono što ne razumije, iako je i ja ponekad koristim kako bih čitatelju bolje uprizorio određeni katarzični trenutak.
Imam osjećaj da sam opisao pola koncerta, a do glazbe nisam ni stigao. Bend kao najveći utjecaj navodi njemačke Krautrock legende Can. Recimo da počeci pjesama tako i zvuče, kao ljuti početak sedamdesetih, no puno se više toga može čuti. Kao da imate kombinaciju Ozric Tentacles poletne bass gitare, Isis-ovsko jako sporo ali asertivno građenje pjesama i Om-ovske spore ritmove dok je vokal gotovo neprimjetan, dalek i nemoguće je raspoznati ikakvu rečeničnu konstrukciju. Kao da čujete mumljanje s neke velike udaljenosti. Vrlo zanimljivo moram priznati, koristiti vokal kao još samo jedan dodatni instrument. Kao glavnu kariku benda moramo izdvojiti gitarista koji nakon što se pjesma potpuno izgradi, riffove odvede u beskonačne visine. Pritom ne mislim na epske solaže, već samo na logični nastavak početne teme koja preko gitare nastavlja živjeti u visokofrekventnom stanju. Upravo su takvi dijelovi ono zbog čega mislim da su četvorica prijatelja iz Santiaga napravili bend i počeli svirati o svojem zajedničkom transcendentalnom iskustvu.
Jako dobar koncert, možda bi neki to usporedili s dosadom, ali ono što se događa kada vas glazba svojom monotonošću obgrli, i kada instinktivno znate koji ton slijedi te možete predvidjeti što će se dogoditi sljedeće, ali ipak na neki način ostajete iznenađeni, to je najdivnija stvar kod ovakve glazbe. Pratite random koncerte srijedom ljudi.