Izvještaj – Impulse festival (Swans i Little Annie): Bučna šamanizacija
Započelo je četvrto izdanje riječkog Impulse festivala! Jedna od značajnijih inicijativa u posljednje vrijeme u gradu koji teče, svakako je ovaj festival koji je u kratkom vremenu uspio organizirano i kvalitetno predstaviti određene umjetničke pothvate, koncerte, filmove, radionice i izložbe.
“Prijatelji, rockeri, umjetnici”
Službeni početak festivala bilo je otvorenje izložbe u Galeriji Kortil pod nazivom „Prijatelji, rockeri, umjetnici“ za koju je zaslužan Vojo Šindolić, pjesnik, prevoditelj, slikar, književni kritičar i kolekcionar. Ovo posljednje je u ovom slučaju i najbitnije jer da se nije družio s Patti Smith, Dylanom i Garciom, ovakvu vrijednu izložbu ne bi vidjeli. Tijekom desetljeća druženja skupio je slike i crteže navedenih kantautora, a kroz slike upoznajemo motive iz prirode, krajolike, autoportrete i portrete.
Neki od najzanimljivijih su svakako portreti Allena Ginsberga i Jacka Kerouaca, koje je nacrtao nobelovac Bob Dylan. Na izložbi je izloženo tridesetak slika u atmosferi koja najviše odzvanja beat generacijom, pjesmama autora slika i ponekim zanimljivostima iz života glazbenih velikana. Izložbu možete besplatno pohoditi do kraja festivala (1. travnja).
Čar glazbenih eksperimenata
Odmah iza ugla smjestio se i Pogon kulture koji je bio mjesto za glazbene nastupe Little Annie kao predizvođača te glavnih zvijezda večeri – Swans. Satnica je bila relativno točna, taman toliko da Little Annie svojih četrdeset i pet minuta performansa i glazbe iskoristi za upoznavanje s riječkom publikom koja ju je lijepo prihvatila. Ona je vrlo osebujan izvođač, možda na trenutke najsličniji Tomu Waitsu, a u svom nastupu koristila je od instrumenata samo pomoć klavijatura koje su pratile njezin glas.
Najčešće je to bio glas koji se obraćao osobno publici, kao da govori o najtamnijim mjestima New Yorka. Eksperiment je bio jedna od glavnih značajki oba večerašnja nastupa pa je Little Annie činila onu mirniju stranu za koju vam ne treba prethodno poznavanje njezina opusa kako bi ušli u ritam. Posljednja pjesma Dear John izazvala je najveći pljesak, a Annie se zahvalila publici na dolasku i slušanju. Bilo je vrijeme da si stavimo čepiće za uši.
Vrijeme za buku
Oprema, pojačala i zvučnici koji su se nalazili na pozornici već su nagovještavali razornu moć koju Swans donose sa sobom. Šesteročlani bend predvođen Michaelom Girom (vokal, gitara) započeo je repetitivno (kako drugačije!?) s The Knot. Klavijature Paula Wallfischa i lap steel gitara Normana Westberga uz bubnjeve Phila Puleoa prednjače prvih desetak minuta, da bi se ne nekoj petnaestoj ili dvadesetoj minuti pjesme u sve uključili Pravdica na basu te Westberg na jednoj i, naravno, Gira na drugoj gitari.
Tu količina buke i energije postane prevelika za prostor poput Pogona. Osjećalo se podrhtavanje, a mahnita uživljenost u nastup i gledanje što ovi rade bila je u razini gledanja leta na Mjesec. Konstantno eksperimentiranje koliko dugo ide „ludost“ noise-post-punka ogrnut mračnim ambijentom na koji nikada ne možeš biti pripremljeni, donijela je nekoliko vrhunaca već u prvih sat vremena. Njihovo jahanje iz pjesme u pjesmu rezultiralo je time da tek nakon sat i pol vremena dobiju zasluženi prvi pljesak.
Buka/galama
I to gromoglasan pljesak. Bilo je i nekoliko znatiželjnika koji očito nisu znali na što dolaze pa su nakratko izašli van i zapalili cigaretu te se nakon toga vratili na novu dozu psihodelične buke. Dok je Gira počeo počeo riff A Little God In My Hands i pjevati „pink little lamb, on a granite slab…“ to je bilo to. Tada su svi prisutni bili uvučeni u imaginarij koji vrši dekonstrukciju glazbe. Ne može se opisati riječima struja koja te vuče i vuče da gledaš kaotičnost, ali istovremenu ljepotu koja se događa na pozornici.
Gira je u nekoliko navrata izgledao kao šaman koji se obraća ljudima i uvodi ih u svijet duhova i transa koji se doživljava dok se njihovi instrumenti spoje u jedno. Religijska, postduhovna nota kod njih nije zanemariva i koketiranje s višim silama ovdje zaozbiljno možemo uzeti u obzir. Koncert je trajao dobra dva i pol sata, a nakon vađenja čepića vraćeni smo u svijet u kojem je ponovo sve po starom. Osjećaj ispraznosti i istrošenosti bio je i više nego dobar, a Impulse festival već je prvi dan pokazao zašto ga morate pohoditi. Barem jedan, od mnogo njegovih događaja.
