novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – Swans: Predugi i suptilno podvaljeni Drone spektakl

facebook.com
Vrijeme čitanja: 3 minute
facebook.com
facebook.com

Usred otkazivanja svih daljnjih evenata u klubu Žedno uho, kako bi Picassove črčkarije bile sigurnije od posla ljudi u državnim firmama, u nekoj tajnosti, pripremio se novi plan Žednog uha koji je preseljen u Kino Grič i Europu, KSET, Teatar &TD i Pogon Jedinstvo. Upravo je u ovom zadnjem prostoru nastupio trenutno popularan američki post-punk bend Swans.

Zahvaljujući jako dobro prihvaćenom prošlogodišnjem albumu, „The Seer“, bend proživljava svojevrsno uskrsnuće. Michael Gira (nije Gera) ponovo je okupio bend 2010. godine, ali bez pjevačice Jarboe koja je dalje nastavila solo (i prilično joj dobro ide). Ovo im je bio treći nastup u Hrvatskoj, 2011. su nastupili na istom mjestu, a prošle godine su svirali na festivalu Terraneo. Iako su startali kao plodovi njujorške No wave scene, kroz godine postojanja pozabavili su se i iskušali u previše rock i punk-related žanrova.

Ovaj zagrebački nastup okupio je popriličan broj ljudi. Ne govorimo o tisućama i tisućama posjetitelja, ali srednje veliki Pogon Jedinstvo je bio ugodno popunjen. Čak bih rekao homogeno. Naime, nije bilo pretežito guste raspodjele publike ispred pozornice, jer ipak to nije jedan od koncerata gdje se ljudi guraju naprijed već nađu najugodnije mjesto za stajanje i uživaju u predstavljenom. I tako je, s nekih 15-20 minuta kašnjenja, koncert i započeo. Teško je reći da se nešto i čulo jer je bend nekih 10 minuta svirao uvod u prvu pjesmu. Čuli su se nekakvi zvukovi, ne znam ni sam čime proizvedeni. Nasuprot neprimjetnom instrumentu je šesti član benda, inače vrlo prepoznatljiv po nagom i dlakavom torzu, okružen brdom instrumenata. Slušali smo gudanje po vibrafonu (vjerojatno električnom), a kasnije tijekom koncerta osebujni je kentaur svirao violinu, klarinet, trombon, nabijao po polovičnom setu bubnjeva (s većim naglaskom na činele), a mislim da je i udarao po cimbalu. Smatram da zbog njega Swansi uživo zvuče toliko zanimljivo.

Post-punk? Ne bih rekao
Post-punk? Ne bih rekao. Možda su nekad svirali glazbu koja je imala nekakve veze s punkom, no danas to nije slučaj. Drone je prvo što mi je palo na pamet kada sam odslušao prvu stvar na koncertu. Polagano, kaotično, no strukturirano građenje pjesmi, repeticija repeticije i zujeći vokal koji se kao izdaleka probijao kroz zidove zvuka. Na sve to dodajte još psihopatske gestikulacije Michaela Cire i dobivate jako zbunjujuću predstavu. Slušanjem tražite melodiju, ali jednostavno je nema, bubnjari divljaju na dva seta činela, Kristof Hahn pojačava trzanje na stolnoj gitari, a isto radi i ostatak benda na svojim žičanim instrumentima. Impresionirani ste masivnošću zvuka koji proizlazi iz zvučnika, ali pobogu, malo se nadate da će uskoro stati. Nadate se tako koju minutu, nakon čega ona sva količina zvuka nestane, pjesma završi ili se ponovo vrati u neko monotono stanje iz kojeg će ponovo kulminirati i izluđivati vas još kojih 10 minuta.

facebook.com
facebook.com

Rijetko kada se događa da publici ne paše što koncert traje predugo
Bilo je trenutaka na koncertu kada jednostavno više nisam mogao ni stajati, ni gledati, ni slušati. Negdje na sredini koncerta mi se dobrom idejom učinilo sjedanje na pod ispred pozornice kako bih malo odmorio tijelo i čuo glazbu bez ovog vizualnog djela. Izgleda da se s tim zvukom lakše nositi stojeći jer je bliska prisutnost poda doprinijela nesnosnim vibracijama koje su mi prožele tijelo. Treba imati u vidu da Swansi ne dopuštaju gledatelju predah, tako da mi je malo čudno što još prisutnih nije posjedalo. Kroz nastup ovog osebujnog benda u meni se izmijenilo stotinu osjećaja, a na kraju je završilo srdžbom i iznerviranošću što koncert traje toliko dugo. Naime, gospoda su svirala skoro 2 i pol sata. Rijetko kada se događa da publika izlazi prije kraja koncerta, što zbog pušenja, što zbog vrućine, ali kada vam se pojavi bend s ovakvim monotonim repertoarom, nakon drugog sata svirke radije bi si prislonili pištolj na čelo umjesto da čujete početak još jedne stvari.

Ovo je bio koncert koji se definitivno trebao vidjeti. Vokal je nebrojeno puta pokazao kako nije baš najnormalnija osoba. Dugim izdisajima pri pjevanju, zbog pomanjkanja kisika, skoro pada u trans. Jer to je ona vidovnjačka i proročka transcendencija naricanja, kojom je prožet novi album. Hvala bendu što im nije palo na pamet na koncertu imati i stroboskopske bljeskalice jer mislim da bi svi prisutni redom popadali od slatkih muka, s fraktalnim prizorima pred očima.

Be social

Komentari