Izvještaj – Overkill: Istinske legende suvremenog thrash metala
Nekoliko se puta unazad par godina događalo da imamo mogućnost ugostiti veliki svjetski metal bend. U pogledu kvalitete njihovog opusa u tim slučajevima nije bilo potrebe raspravljati, no njihovi su nastupi uvijek poticali diskusiju (Slayer, Down, Iron Maiden…). Koncert Overkilla i Sanctuaryja ovdje ulazi kao jednako toliko bitan i jednako toliko nastupom intrigantan događaj.
Sanctuary je u ovom slučaju bend ne toliko bogatog opusa, no poslužio je kao odskočna daska njegovim članovima, Warrelu Daneu, Jeffu Loomisu i Jimu Sheppardu, koji su kasnije s bendom Nevermore djelovali od 1992. do 2011. Sanctuary se tek nedavno ponovno okupio te prošle godine objavio povratnički album „The Year The Sun Died“. Upravo je taj album zauzeo i dobar dio setliste, međutim Dane je napomenuo kako jedino budale zaboravljaju svoju prošlost te obradovao zagrebačku publiku s odličnom kombinacijom starijih („Refuge Denied“ i „Into The Mirror Black“) i novih pjesama.
Koncert je počeo praktički očajno. Zvuk je bio jednostavno loš – Daneov vokal je pucao ili se gubio, gitare su skvičale, a bubanj zvučao kao lupnjava po bačvi. I dok sam uviđao kako u meni prolazi početni šok, isto se tako poboljšavala kvaliteta zvuka te je na sredini nastupa dosegla neki prihvatljivi nivo. Zapravo, prvi puta da sam bio zadovoljan kompletnom izvedbom bilo je na obradi White Rabbit benda Jefferson Airplane. Stvar je u power metal verziji Sanctuaryja podosta katarzična te je obilježavaju odlične gitarske i vokalne dionice. Kompletna atmosfera pjesme odlično je sačuvana i u njenom metal obliku, tako da pretpostavljam da bi ovime i Grace Slick bila zadovoljna.
Cijeli nastup benda je bio popraćen konstantnom Daneovom komunikacijom s publikom, što je za bend koji je prvi put u Hrvatskoj izrazito odlično. Također, komunikacija nije bila samo razmjena informacija, već i povremeni stand-up, no Dane se ispričao na tome budući da zna da nije komičar. Upravo je to djelovalo simpatično jer katastrofalno je teško istovremeno biti smiješan velikom broju ljudi, ali ono što se u ovakvim situacijama cijeni jest trud.
Taman kad sam mislio da smo odgledali vrlo dobar koncert, izuzev problema sa zvukom, počelo je postavljanje pozornice za nastup Overkilla. U tih dvadesetak minuta do pola sata dalo se naslutiti da se sprema nešto veliko. Ogroman plakat s naslovnom slikom novog albuma „White Devil Armory“, ispuhivanje magle, korekcija rasvjete, ali i isprobavanje i naštimavanje kvalitete zvuka od strane nekog od tehničara benda i ton majstora.
Nekoliko trenutaka kasnije na pozornicu izlazi Overkill i otvara nastup s Armorist, naslovnom pjesmom sa spomenutog prošlogodišnjeg albuma. Zvuk je savršen, a vokal Bobbyja Ellswortha nemoguće visok, nemoguće prodoran. Odmah na početku kompletna oprečnost nastupu Sanctuaryja, koji je bio zadovoljavajući, no Overkill to izgleda radi na višoj razini. Budući da se radi o thrash metalu odmah mi je na početku palo na pamet kako recimo veliki Slayer ovakav koncert više ne može napraviti. Iako sam u tom trenu kao fan benda bio oduševljen, Slayerov zadnji nastup u Tvornici bio je poprilično mlak. Suprotno tome, Overkill uživo radi bolesno dobar posao, isto su tako oduševili na Metaldays festivalu 2013. godine, no ovaj im je nastup u Tvornici podario odličnu klupsku atmosferu.
Budući da se radi o prvom gostovanju benda u Hrvatskoj, Bobby je za ovu priliku naučio i ponešto Hrvatskog. Publici se obratio sa „Kako si?“ i „Fala motherfuckers“, što je dakako izazvalo odlične reakcije. Nakon toga, odsvirane su Electric Rattlesnake, Rotten To The Core, Bring Me The Night i odlična Horrorscope. Fascinantno je koliko je elemenata Overkill kroz godine djelovanja uspio ukomponirati u svoju glazbu. Na momente sam pod utjecajem odlične bas gitare i svemoćnog groovea počeo u pitanje dovoditi legitimnost bilokakvog stoner metal benda. Također, grupni shoutovi koji su zadnjih godina neizostavan element hardcore glazbe, kod Overkilla imaju nešto drugačiju dimenziju, no isto tako jasno ističu njihove pankerske korijene. Pa recimo moshevi na kojima se temelji skoro kompletan metalcore, Overkill ih u glazbi ima minimalno, međutim bolesno su jaki. Postojanje bilokakvog recentnijeg crossover thrash metal benda, poput abominacije nazvane Municipal Waste, uz ovakvog suvremenika kao što je Overkill automatski gubi na skali važnosti.
Na kraju bisa, koji je završen s obradom Fuck You, kompletan bend se zahvalio predivnoj publici te se ispričao što im je trebalo 30 godina da dođu u Zagreb. Overkill je bend koji morate vidjeti. Čak i ako nemate nekog pretjeranog afiniteta prema žanru jer toliko je fascinantnog u njihovom nastupu, a opet nema neke pretjerane filozofije, samo vrlo kvalitetno i vrlo strastveno odrađen koncert.
