Izvještaj – Sólstafir: Dvije strane medalje
Subotnji koncert u Zagreb je doveo dva iščekivana premijerna gostovanja. Islandske post-metalce Sólstafir i dansku/američku black metal senzaciju Myrkur. Nažalost, prvi nastup večeri, onaj benda Árstíðir, propustio sam jer je počeo dosta rano, već u 20:30. Koncert je ostao značajan po mnogočemu i iz njega sam izvukao puno više nego što sam očekivao pa krenimo redom.
Sjećam se tog vremenskog perioda, kada je Myrkur izdala debi album. Kritika ga u globalu nije pretjerano nahvalila. Zašto? Nisam točno siguran zašto je to tako, međutim i ja sam tada odabrao stranu da budem nefasciniran albumom “M”. Generalno, postojao je osjećaj da je album promišljeno plasiran. Producirao ga je sam Kristoffer “Garm” Rygg (Ulver), a gitaru je odsvirao Telloch (Mayhem), tako da jedan dio tvrdnji o Myrkur “projektu” stoji. Black metal publika, a i sama black metal kritika je podosta oštra, pogotovo prema ovakvim “mekanim” projektima, zbog fenomena elitizma u žanru. Međutim, Myrkur iza sebe ima prave osobe, a nije trebalo dugo da je prihvati ona druga, hipster black metal publika. Svemu tome je doprinijela i turneja s Deafheavenom. Teško je u svemu tome bilo vidjeti po čemu je Myrkur posebna i zašto se oko nje podigla tolika prašina. Površinski, nije napravila ništa revolucionarnog u žanru.
Volim sam sebe razuvjeriti. Natruhu toga dobio sam čuvši pjesmu Ulvinde s novog albuma “Mareridt”. Myrkur unosi ženstvenost u black metal. Iz moje perspektive, žene koje su uglavnom sudjelovale u žanru ili su svoj vokalni doprinos kopirale iz žanrovski nametnutih konvencija (Darkened Nocturn Slaughtercult, Darkestrah, Darkspace) ili su pak kontrastom doprinosile muškom vokalu (Cradle Of Filth, Ancient). Myrkur nekako uspijeva u gotovo isključivo muški žanr unijeti femininost, što se osjeti ne samo vokalno, već i na strukturi pjesama i melodija, a da pritom ne gubi puno značajki žanra, ali se protivi konvenciji. Rezultat je ono što na prvu ne zvuči kao black metal na koji ste navikli, ali je odlično. Pokazala je to i u subotu u Tvornici.
Iako je imala nešto siromašniji zvuk od Sólstafirovog, bio je dobro izbalansiran. Dva mikrofona, svaki s drugačijim postavkama, omogućavali su jednostavnu tranziciju s clean vokala u harsh. Prije posljednje pjesme koju je izvela sama na nekakvoj inačici tradicionalnog bubnja, zahvalila je jednom entuzijastu koji je cijeli nastup držao “rogove” u zraku. Vrlo dobar nastup.
Ostao sam očaran brojnošću publike, čak i na predgrupi, očito je komfor subote navečer učinio svoje, tako da se u dvorani čulo dosta slovenščine. Do tada sam već čuo ono što sam želio, nastup Solstafira osobno me nije toliko interesirao, iako bih se deklarirao popriličnim fanom benda. Gledao sam bend na dva festivala 2012. i 2013., a do dan danas nisu uspjeli napraviti ništa novog sa svojom glazbom što bi me iznenadilo ili oduševilo, naprotiv, mišljenja sam da su noviji albumi bezidejni i poprilično dosadni. Tako da sam došao s popriličnom namjerom prekrižiti ruke i biti nezadovoljan, međutim uvijek se veselim čuti genijalnu Goddes Of The Ages. Otvorili su s Nattfari, jedinom pjesmom koju izvode s odličnog albuma “Masterpiece Of Bitterness”. Nekako bih im to oprostio da se ne radi tek o instrumentalnom uvodu u koncert. Repertoar pjesama generalno je baziran na posljednja tri albuma s kojima je Solstafir očito našao zadovoljavajuću količinu publike, zaboravljajući pritom albume koji su ih izgradili te zapostavljajući ikakvu glazbenu progresiju na posljednja dva izdanja.
Generalno sam se cijeli koncert borio s time kako bi negdje između odlično legla I Myself The Visionary Head ili She Destroys Again, ali bend nas je barem počastio s Khold s istoimenog albuma. Bio sam dosta neimpresioniran do skoro samog kraja koncerta, ali tada je Aðalbjörn Tryggvason počeo pričati. Prije pjesme Fjara zahvalio je na hrvatskom i rekao kako mu nije jasno da još nisu bili ovdje, dok je prije Blafjall progovorio o depresiji i borbi s ovisnostima te pozvao sve prisutne da razgovaraju sa svojim bližnjima koji se nose s takvim problemima. Spektakl je ostavio za kraj te riječima “Scream for me Zagreb” Brucea Dickinsona zamolio da u ključnim djelovima posljednje pjesme Godess Of The Ages doprinesemo svojim glasovima. Publika je to odlično prihvatila, tako da smo u suštini gledali dva koncerta.
Poprilično dosadan početak, s pjesmama koje su prilično statične, gotovo identične strukturom, sa sličnim vokalnim dionicama, do preokreta atmosfere na Khold i potpuno euforičnog kraja koncerta. Do samog kraja koncerta mislio sam da će mi naslov članka biti “Copyright na dosadu”, ali nastup je na kraju ispao zaista dobar. Odličan izbor gostovanja za LAA, publika je ostala vrlo zadovoljna, a koliko sam vidio i bend. Dubokim naklonom zahvalili su prisutnima, a kompletno to zatvaranje smekšalo je i mene, tako da sam i ja prema doma krenuo prilično zadovoljan.
