novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

State Champion (Močvara): Što se dogodi u Močvari, ostaje u Močvari

Foto: Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 3 minute

Nakon skoro tri godine u Močvaru se vratio bend koji je od mene napravio vjernog pohoditelja svih Indie emo naočale gigova. Prije te tri godine nisam znala ništa o njima, ali bili su mi zanimljivi i kao rijetko kad nakon koncerta trgala sam se da iz različitih izvora skupim sva tri njihova albuma. U međuvremenu je izašao i četvrti, “Send Flowers” kojemu je vrli Pitchfork dao izvrsnu osmicu. Nije to loše za jedan stidljivi bend iz Kentuckyja čije ime zove neka bolja vremena koja je bend donekle propustio – State Champion – slika i prilika americane.

Dvije-tri o pred-izvođaču

Ovog puta, umjesto podno stagea, slušali smo ih kod šanka. Predgrupa je bio Luka Tomas koji, prema vlastitom priznanju, nastupa jednom godišnje pa mu je to uvijek pomalo stresno. Moram priznati da je i meni bilo pomalo stresno slušati neke od pjesama, pogotovo one koje nije pratila svirka na gitari, već pozadinska traka. On je svakako jedan od autora kojeg bi valjalo uključiti u onu staru raspravu – na kojem jeziku pjevati. Iako s tehničke strane izvrsno barata engleskim, ne mogu se oteti dojmu da bi svaka od njegovih pjesama bila za trzaj bolja kad bi je pokušao prepjevati na hrvatski.

Nije ovdje riječ o vokabularu ili sintaksi nego o potencijalu jezika da se njime napravi nešto lijepo. Ne moramo nužno govoriti ni o mjestu poezije u rock glazbi ili iskrenom izražavanju vlastitih osjećaja. Ne bih to u ovom slučaju dovodila u pitanje, ali kad se već radi o muzici koja je vrlo jednolična, slaganje melodioznih rečenica čini se kao onaj faktor koji bi mogao sve podići na višu razinu. Posebno u slučaju warmupa za bend koji ima tekstopisca kao što je Ryan Davis. Ovako je cijelo iskustvo bilo stresno. Najviše zato što se njegov set činio dužim od onog koji su odsvirali headlineri.

Četvrta o šarmantnoj četvorci

Četvorka iz State Championa, ovog puta bez Sabrine Rush na guslama, ali s drugom gitarom, odsvirala je šest pjesama i brzo spakirala ono što je od opreme donijela sa sobom iz daleke Amerike. Treba uzeti u obzir da State Champion ima duge pjesme, ali ovo je ipak bio neočekivano kratak set. Naravno, nedjelja je i nikome nije bilo do teškog udaranja, ali ipak su mogli odsvirati i koju staru. Sve osim jedne pjesme bile su s posljednjeg albuma, a ne bi se čudila da je i ta jedna s albuma “Fantasy Error” upala u set po narudžbi organizatora.

Foto: Ziher.hr

Iako su i publika i svirka bile na mjestu, zadnjeg puta se bend više opustio tijekom nastupa. Imali su više vremena i prostora i bili su fantastični. No neke stvari se nisu promijenile: mister simpatičnosti opet je bio bubnjar. Kreativna sila benda pjevala je s kapuljačom na glavi, nepromjenjivo ironičan i ciničan prema vlastitoj ranjivosti i rječitosti. Drugom gitaristu stalno smo gledali leđa, a basist je bio stjeran u kut. Ipak bi ih slušali još da je bilo mogućnosti za to. Oni su ipak ultimate indie emo bend, pa čak i ako ne nose naočale. Ako i ne razumijete tekstove, pred vama se prolijeva zvučna slika koju je lako razumjeti. Razočarana Močvara nije nas razočarala.

Zašto trebamo te gigove od kojih nitko ne živi?

Nije mi lako opisati zašto je taj kratki koncert pobjeda za sve koji vjeruju u slobodu glazbe. Ipak, ako posegnem za jednom usporedbom, sve će nam biti jasnije. Zadnji izvještaj prije ovog koji sam pisala bio je s koncerta ambiciozne londonske četvorke black midi. State Champion njihova su potpuna suprotnost. Sve ono što mi je bilo neprirodno i lažno kod black midija, kod State Championa je na mjestu. Prvo i prvo, State Champion nitko ne financira. Na njihovom stolu za merch stajale su automobilske tablice skinute s Pontiac Grand Ama kojeg je bubnjar Sal Cassato prodao da bi kupio avionsku kartu. (Prodali su obje.) Svatko s imalo strasti za muziku mogao bi se lako priključiti ovom bendu koji radi najbolje što zna s onim što ima.

Za takve bendove uvijek će biti mjesta. Ako ne na nekim razvikanim mjestima, onda barem na mjestima poput Močvare. Baš kao što kaže stih pjesme Stonehenge Band Blues, “What happens in Norwood, stays in Norwood”. Rock glazba kakvu znamo preživjet će u varošima, bivšim predgrađima i donjem gradu.

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari