novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj + intervju – black midi (Močvara): The sound of privilege

black midi (foto: Monika Bračević / Ziher.hr)
Vrijeme čitanja: 4 minute

Žedno je Uho još jednom u Zagreb dovelo mladi bend o kojem se pričaju velike stvari. Kažu da su najprogresivniji gitaristički bend u Londonu, originalni i virtuozni, nemoguće ih je kategorizirati, guraju gitarsku glazbu u čudna, hipnotička područja; kažu da su najbolji novi bend u Velikoj Britaniji o kojem nitko ne zna ništa i da zamišljaju indie rock iz budućnosti. Holy shit! Za cijelu stvar saznala sam ni tjedan dana prije koncerta. Zakopana nekim drugim stvarima nisam imala pojma da se oko mene događa budućnost indie glazbe. No bacila sam uho na njihov album “Schlagenheim” i pojavila se u Močvari. Prije koncerta dogovoren je kratki intervju na kojem se pojavio Cameron Picton, basist black midija.

Njega je do našeg stola u Močvari dopratila menadžerica benda. Nije bilo nijednog ležernog trenutka u tom susretu. Djevojka je bila barem nekoliko godina mlađa od mene, možda malo starija od Camerona, ali jasno je pokazala da je black midi projekt koji netko brižno njeguje. Njihov label Rough Trade Records ima status establišmenta među nezavisnim britanskim etiketama pa sve to i nije toliko neobično. Ipak, od prvog pogleda na “Schlagenheim” prati me dojam da je sve previše po špagi da bi se radilo o garažnom projektu četiri klinca iz predgrađa Londona. Sve zvuči dosta… skupo.

Ne mogu naći bolju riječ za to. Skupo. Ne znam kako vi, ali svaki put kad budućnost rock glazbe žive bogata djeca nešto u meni vrisne i pusti Brucea Springsteena da glasno svira. Ili možda “imagine no possession, I wonder is I can”, kako je Neil Young iskreno prepjevao Lennonov klasik. No dosta o tome, zasad. 

Iz intervjua s basistom Cameronom Pictonom

black midi su već neko vrijeme na turneji i bit će još dugo. Imaju veliku želju za live svirkama i tome daju prednost, što je ne samo pohvalno, već i neizbježno za glazbu koja predstavlja avangardu u bilo kojoj formi. Na live svirci svi mogu uživati do neke mjere, ali samo će rijetki njihovu ploču, koliko god da je kvalitetna, slušati kod kuće nekoliko puta zaredom. Turneja nije izlika za turizam. Svejedno im je jesu li u Japanu, Rusiji ili Hrvatskoj, žele da ih što više ljudi čuje uživo. Ipak pitala sam ga o dojmovima što se tiče Močvare kao prostora i zajednice. Svidjela im se njihova opuštena DIY vibra i dobar zvuk u prostoru koji na vas ostavlja dojam da ste u svemirskom brodu.

black midi (foto: Monika Bračević / Ziher.hr)

Nisu znali da će prije njih itko nastupiti, ali kad je u pitanju poredak bendova smatraju da je najbolje složiti bendove različitih žanrova u jedan lineup, samo da je raznoliko. Među bendovima koji će ih pratiti na turneji SAD-om su Onyx Collective i Fat Tony. Oni su već neko vrijeme headlineri na svojim koncertima pa više razmišljaju o tome kome bi oni uskoro mogli biti predgrupa. Jedna od želja im je biti predgrupa Dannyu Brownu ili nekom drugom tko radi glazbu potpuno drugačiju od njihove. Prošle godine su umalo bili predgrupa Blanck Massu, ali gig je otkazan. O eklektičnom ukusu govori i to da bi Cameron na karaokama pjevao nešto od Robyn.

Osim toga, saznala sam da je Cameron, kad je bio mali, htio biti menadžer nogometnog kluba (samo veliki snovi!), ali je kasnije ipak krenuo glazbenim, i to produkcijskim vodama.

Vijesti o Nervous Condistionsima za sve koji mare i malo o predgrupi

Intervju mi je donio neke dobre vijesti. black midi me zbog cijelog pristupa glazbi u kojem naglašava nastupe uživo, a radi mišung post-punka, jazza, math rocka i elektronike podsjetio na Nervous Conditions koje sam besramno nahvalila prije dvije godine (izvještaj). Naravno, Nervous Conditions su bili čarobno rasulo u usporedbi s black midijem. U međuvremenu su se raspali zbog navodnih optužbi za seksualno zlostavljanje koje su upućene njihovom frontmenu, a neki članovi benda sada sviraju u sljedećoj velikoj stvari u VB, bendu Black Country, New Road. Na moju žalost bez Connora Brownea.

Predgrupa black midiju bio je one-man-band Gorana Lautara, Neon Lies. Radi se o projektu koji počiva na leđima jednog čovjeka, kazetama vintage tape 4-track portostudija i klavijaturama s Hrelića. Reciklažna muzika za reciklažna vremena. Publici se svidjela, ali nije bila neophodna. Za uvod u svoj nastup black midi su odabrali najveći hit Katy Perry, a onda su krenuli s udaranjem. Vrlo brzo dobila sam dojam da su sve glasine spomenute u uvodu istinite. Dečki nastupaju rame uz rame, sva četvorica u jednom nizu. Poprilično su vješti, profesionalni i hladni na ovacije.

black midi (foto: Monika Bračević / Ziher.hr)

Bubnjar Morgan Simpson je daleko najzanimljiviji član kad je u pitanju svirka uživo. Na YouTubeu možete naći snimke njega kako još kao dječak osvaja natjecanje za najboljeg bubnjara u svojoj klasi u Letchworth drum studiju. Imam dojam da on taj udarni nastup black midija može izvesti i u snu. Ipak, vjerujem da, ako imate sreću gledati ih uživo više puta, u svakom od njih možete pronaći nešto vrijedno pažnje.

Složeni odnosi s bogatstvom

Ako ništa drugo, njihova je uglavnom skupa oprema nešto što ne možete ne vidjeti. O tome da su i sami svjesni toga najbolje govore duct trake koje koriste umjesto strap lockova i to da gitarist Matt Kelvin svira telecaster. Riječi nema puno, ali kroz njih nekoliko ulovit ćete posh british naglasak pjevača i gitarista Geordiea Greepa. No osim toga, vidjet ćete i zavidnu razinu showmanshipa. To potvrđuju i reakcije iz velike publike. Već neko vrijeme u Močvari nisam vidjela toliko ozarenih lica na koncertu. Neka bih čak iščitala kao ponos, bilo zbog benda, bilo zbog toga što se izašlo van u srijedu navečer. Čak i da vam se nije posebno svidjelo, to je bio koncert na kojem ste trebali biti.

Iako je njihov tempo povremeno neizdrživ, a virtuoznost kojom nas osvajaju istovremeno se poigrava s našom željom da plešemo uz njihovu glazbu, dečki rade na tome da koncert ne bude jednoličan i predvidljiv. Ne slijede recepte po kojima lako možemo pretpostaviti kada će vrhunac ili kraj koncerta. Pružaju vam elitno iskustvo u jednoj Močvari. Zvuk privilegije na kraju zvuči neobično dobro. Za bend o kojem nitko ništa ne zna, puno se toga da zaključiti na prvi pogled.


Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari