Izvještaj – Sziget festival (dan peti): Okršaj rocka i EDM-a

Iza nas je više od dvadeset sati koncerata, a umor se još ne javlja u onom obliku da ne bismo mogli doći do pozornice. U jutarnjim je satima glavni ritual razbistriti glavu za novi dan, očistiti uši od zvukova prošlih noći i čekati prve nastupe. Peti dan Szigeta bio je nešto drugačiji od prethodnih, ponajviše žanrovski, no sve su pozornice bile prepune od ranog poslijepodneva, a oko 21 sat se pojavila informacija kako su sve jednodnevne ulaznice rasprodane. Odnosno, na festivalskom se otoku u tim trenucima nalazilo 90 tisuća ljudi. Impresivan podatak koji niti malo ne začuđuje s obzirom na to da je kretanje bilo otežano, a danas smo vidjeli i kako čistači imaju pune ruke posla.

Prvi su se na glavnu pozornicu pred velikom livadom, koja sada više liči na pustinju, popeli kalifornijski rockeri Awolnation. Ne znajući što očekivati, ugodno su nas iznenadili žestinom kojom praše te uz malu pomoć elektronike proizvodili lijepu buku. Najveću su pozornost očekivano privukli hitom Sail. Pjesma je zvučala nešto drugačije nego studijska verzija, manje je dubstep elemenata, a više je uključena gitara, što pjesmi daje dodatni šarm. Ni na trenutak nisu bili dosadni, ugodnih sat i petnaest minuta, na neugodnih 35 celzijusa, prošlo je vrlo brzo, a frontmen Aaron Bruno bio je vidno impresioniran količinom ljudi ispred sebe. Poslijepodnevni su program upotpunili Marina and the Diamonds veselim, ali malo dosadnjikavim pop nastupom na Main stageu te dobro raspoloženi The Subways na stageu A38.

Kao što su Foals ukrali headlinerski show Ellie Goulding, tako se jučer Kasabian pobrinuo da njihov koncert bude onaj koji će se pamtiti. Četvorka iz Leicestera popela se na Main stage Sziget festivala u 19:30 sa zvukovima velikog prošlogodišnjeg hita Bumblebeee, što je bilo dovoljno da rulja poludi. Na samom su početku koncerta ispucali najjače stvari i ni sekunde nisu dopuštali da se tempo i atmosfera primire. Underdog, Eez-Eh i Club Foot praktički su stvorene za koncerte, a Kasabian ih bez vremena za predah svira opako dobro uigrano.

Iako se čini kao tipični engleski pijanac iz kvartovskog puba, pjevač Tom Meighan ima odličan vokal s prepoznatljivim naglaskom i uživo pjeva zaista sjajno. No on nije frontmen benda, ta uloga pripada gitaristu Sergiu Pizzornu, inače autoru svih njihovih pjesama. On je taj koji komunicira s publikom i podiže atmosferu, on je prije Club Foot vikao “Mosh pit!”, on se sa pozornice spuštao do publike, a ne Tom. Pizzorno pjeva i back vokale, no kad preuzme vodeću ulogu, kao u završetku pjesme Treat, očito je da pjeva još bolje od Toma, a kad se s ritam gitare prebaci na glavnu, odsvira solo od kojeg se tour gitaristu Timu Carteru zavrti u glavi, iako je sekundu prije i on sam odsvirao odličan solo (konkretno na Underdog). Uz Pizzorna i Meighana, bend čine bubnjar Ian Matthews i basist Chris Edwards, dok im se na koncertima pridružuju klavijaturist Ben Kealey, trubač Gary Alesbrook i, pomalo neuobičajeno, spomenuti lead gitarist Carter.

Nakon prenabrijanog početka, srednji su dio koncerta usporili s baladom Goodbye Kiss te s podužom elektroničkom odisejom Treat, s kojom su pokazali da live zvuče dobro i kad su sintesajzeri u prvom planu, a ne gitare. U zadnjem su dijelu koncerta ponovno ubacili u početnu brzinu i izrokali preostale hitove, singalong Stevie, Vlad the Impaler te posebno nabrijanu Fire, uz sveopću ludnicu u publici. Finale je pripalo klasiku L.S.F. (Lost Souls Forever), prije kojeg su frendači Tom i Sergio zagrljeni sjeli na rub staga i otpjevušili Praise You od Fatboy Slima.

Sziget je u dva dana uspio skupiti dva trenutno najbolja britanska live benda, Foals i Kasabian. Već smo prije čuli hvalospjeve stranih medija o njihovim nastupima, a sada i sami možemo potvrditi tu činjenicu. Oba su benda razarači s kojima je odličan provod zagarantiran. Odgovor na pitanje tko je bolji jednostavno ne postoji, odnosno skriva se u osobnim preferencijama publike. Foals su siroviji, gotovo brutalni, što je bilo očito u naguravanjima i mosh pitevima, dok Kasabian ima nešto kulersko u sebi što te tjera na ples i skakanje, no ne na divljanje. Nekima se sviđa to što Yannis nije bio brbljav, publika je sama od sebe reagirala na njihovu glazbu, dok se drugima sviđa kontakt koji je Pizzorno neprestano održavao s publikom i poticao ljude na ples i ludovanje. No, u krajnjoj liniji, riječ je o dva zasigurno najbolja koncerta na festivalu.

Iako sam mislio da do toga neće doći tako skoro, EDM izvodači počeli su se sve više pojavljivati na rockerski orijentiranim festivalima. Sziget je takav da možete pronaći svaku vrstu muzike i nešto će vam se već svidjeti, ali izbor EDM izvođača kao headlinera petog dana festivala nekako mi se čini kao nelogičan potez. S obzirom na to da mi logika nikako ne ide, više se neću oslanjati na tu granu filozofije. Avicii je na Main stage, osim svjetlosnih efekata, lasera, bacača plamena, prskalica i konfeta, donio i svoju pozornicu na kojoj je stajao te miksao to što ima za miksati. Nemoguće ga je ne vidjeti iz svih pozicija koje gledaju na pozornicu jer se pobrinuo za to da pokaže kako je iznad svih.

No, nećemo biti preveliki hejteri. Mora se priznati da je napravio vrlo dobar show i da ima odlične projekcije na videozidu. Sigurno je doprinio jučerašnjoj posjećenosti, ljudi su bili rasplesani i uživljeni u nastup, premda je ispred njih bio samo jedan čovjek za miksetama. Pravoga imena Tim Bergling, Šveđanin je nanizao Levels, Wake Me Up, Hey Brother, Addicted to You, You Make Me i ostale pjesme koje poznajete s radijskih stanica i YouTubea. Ili postoji netko tko je zaista preslušao njegove albume?

The Gaslight Anthem trenutno sviraju posljednje koncerte na europskoj turneji, nakon čega će otići na dužu pauzu. Na Szigetu im je pripao udarni termin u 22 sata na A38 stageu, za sve koji su htjeli poslušati nekoga tko zaista pokazuje talent i vještinu, a ne stiska samo play. Njihov se festivalski nastup nije puno razlikovao od koncerta u Tvornici kulture prošle jeseni. Pjesme ispaljuju jednu za drugom, bez nepotrebnih stanki, a uvijek nasmiješeni pjevač Brian Fallon samo je u dva-tri navrata prekinuo blokove pjesama i razmijenio par riječi s publikom.

Set su otvorili klasikom Handwritten, a u sat i 15 minuta odvrtjeli su pjesme sa svih pet albuma, od žestokih novih numera 1000 Years i Helter Skeleton do laganica Great Expectations. Kao i večer prije kod Interpola, najveća je boljka bio razglas, odnosno loša akustika tog ogromnog šatora. No, sve u svemu, vrlo dobra svirka uz tri gitare, bas i bubanj nadoknadila je potencijalne nedostatke.

U ponoćnom su se terminu na A38 pojavili američki Dropkick Murphys. To što su iz SAD-a ne znači apsolutno ništa jer su u duši i srcu stopostotni Irci. Tako je njihov nastup okupio vojsku Iraca koji su, uvijek dobro raspoloženi, napravili navijačku atmosferu pod šatorom. Radili su se mosh pitevi, polijevalo se pivom, plesalo, skakalo i mahalo irskim zastavama. Čudesno je bilo vidjeti to jedinstvo koje je vladalo pod zelenim, bijelim i narančastim bojama.

Bend je fantastičan kada se nalazi pred svojim ljudima, pa dolazi do spontanih reakcija koje su plod uživljenosti u nastup. Vidi se da im ovo nije bilo puko odrađivanje posla već sav znoj koji se prolio, u inače užarenom prostoru, bio je dokaz kako se glazba koju radiš isplati, makar je njezin zenit davno prošao. U nju su uključeni ideali (The Boys Are Back) i tradicija (The Irish Rover). Odsvirali su pjesme za koje ne trebate biti panker u duši kako bi shvatili poruku, poput Johnny, I Hardly Knew Ya, a pred kraj je stigao i njihov klasik iz „Pokojnih” – I’m Shipping Up to Boston. U sat i petnaest minuta izveli su preko dvadeset pjesama, počastili nas s nekoliko obrada (TNT od AC/DC), a kraj je donio pravo stadionsko navijanje i pjevanje irskih veselica koje je trajalo još jedno vrijeme nakon odlaska Murphysa s pozornice.