Izvještaj – Žedno uho festival: Drugi dan obilježila popularnost post-rocka
Kao što sam spomenuo u izvještaju s nedavnog koncerta novozelandskog post-rock benda Jakob, najvažnija post-rock gostovanja u Hrvatskoj dogodila su se još 2011. i 2012. godine, dok se od tada ostvarilo samo poneko vraćanje benda koji je već nastupao. Jakob i And So I Watch You From Afar imena su koja smo u Zagrebu gledali po prvi puta. Jakob je prije koji tjedan odradio dobar koncert – takav je bio i And So I You From Afar, ali nečega je ovdje nedostajalo.
Sastav je u Močvaru stigao promovirati svoj novi, nedavno izašli album „Heirs“. Album nije ponudio ništa pretjerano drugačije od onoga što je bend do sada nanizao u svom opisu, no defintivno je za klasu slabiji od albuma „Gangs“, primjerice, dok je njihov self-titled prvijenac najbliži onome što bi mogli nazvati dobar post rock. Novo je doba ove grupe donijelo sa sobom i nekakvo kmečavo pjevanje. Koje na mahove može postati stvarno iritantno. Međutim, bitno je da bend ima „ono nešto“ što ih distancira od generike žanra.
Ovdje ćemo pričati o, objektivno gledano, odličnom koncertu. Svaki zagrebački ljubitelj i kvazi-ljubitelj post rocka vjerojatno je izmigoljio iz svoje jazbine i stigao na savski nasip te svibanjske večeri. Nešto se slično događalo prilikom gostovanja benda If These Trees Could Talk u Tvornici, koji se odvijao tijekom jedne od godina navedenih u uvodnom odlomku. Ljudi su, koliko sam vidio, bili oduševljeni: bend je skakao, trčao po pozornici, koncert je u suštini bio vrlo dinamičan, premda malo tih. Kako sam stajao podosta daleko, na sredini dvorane, odlučih pristupiti oltaru i čuti ima li tamo štogod glasnijeg. Dođem do zvučnika i ugodno mi je, nije pretjerano glasno, ali zvuk je dobar. Ljudi su kasnije izlazili vidno oduševljeni, a bend je za ovu priliku spremio i poduži bis. Tako da, svaki fan je vjerojatno imao razloga za oduševljenje.
Ovdje ćemo pričati i o tome kako je meni osobno koncert bio odvratan. U tom trenutku ispred zvučnika nalazim se u sličnoj situaciji kao dan ranije, gdje su mi iznad glave prolazili valovi dubokog zujanja, a sada sam, na daleko slabijem intenzitetu slušao bend koji svira math-rock s dobrom idejom, no katastrofalnom izvedbom. Gitarski cleanovi, kojih ima u post rocku ali se koriste na sporim graditeljskim dionicama, ovdje su korišteni za svojevrsni tapping, bez pretjerano atmosferičnih efekata i distorzije. Kompletan dojam je podosta infantilan. Kompletna je kompozicija dosta često, što zbog gitare ili dječačkog pjevanja i meketanja, u visokofrekventnim modovima. Način sviranja je dosta progresivan i to ih djelomično izvlači, taj je dio vrlo dobar, no zvuk je loš. Jednostavno jest.
Nadalje, teško je gledati ljude iz raznih sastava kako se sramote pretjeranom pričom na pozornici. Izgleda da postoji takva tendencija u instrumentalnim glazbenim krugovima. Možda se osjećaju nesposobno izraziti se kroz instrumente, pa trebaju ‘plakati’ u mikrofon. Sjećam se gostovanja benda Tides From Nebula, gdje je gitarist nakon svake pjesme dizao palac i na lošem poljsko-engleskom poput Borata zahvaljivao publici. Nije simpatično. Odvratno je vidjeti bendove ushićene angažmanom publike i sveopćom koncentracijom ljudi ispred njih, obično nešto takvo nije iskreno, i bendu u tom trenutku prestajete vjerovati. Čak i da je iskreno, vama koji ste manje impresionirani atmosferom od benda koji to viđa na vikend-bazi, kompletna priča ima isti učinak. No nije to bilo dovoljno, nakon toga pozivaju kolegu, koji je visio na merchu, da im otpjeva nekoliko stihova, sve ih redom izgrli i izljubi na pozornici, pozdravi publiku i da publika zaplješće njemu i cijelom bendu, koji su očito tako divni i obzirni kolege, te vole da i drugi to vide.
Izlazim i mrštim se. Malo mi je neugodno. Zbog ljudi na pozornici. Svirajte ono što nećete morati opravdavati na bilo koji drugi način od odsviranog. Čujem da se najavljuje zadnja pjesma, ulazim natrag unutra vidjeti kraj. Dobro je. Na momente je odlično. Šteta. Kreće i druga pjesma bisa, no ne mogu više od nikuda stvoriti entuzijazam za ostajanjem unutra. Kolegice kasnije, još crvenih i blago znojnih lica pričaju dojmove i kažu da ne mogu vjerovati što se dogodilo, da im je koncert bio genijalan. Jasno mi je to, mogu shvatiti da je iz nečije perspektive ovo dobar koncert, no kada vam je pojam post-rocka znameniti Godspeed You! Black Emperor, teško ćete se iznenaditi na ovako nešto.
Djelomično je za moju impresiju koncerta kriv i odličan prvi dan festivala, gdje su Ambarchi i Franz Kafka Ensemble imali izvedbe nešto drugačijeg glazbenog izričaja. Post-rock je oduvijek shvaćan undergroundom, a underground je u današnjem kontekstu postao vrlo popularan, stoga je i post-rock trendovski, možda ne žanr „glavnog toka“ – ali sporednog svakako. Tako je ovaj friški, hipstersko-trendovski post-rock bend, koji je debi album izdao 2009., uspio okupiti pristojan broj ljudi, čak popuniti Močvaru, ali i napraviti dobar koncert, o kojem će ljudi vjerojatno pričati. Ja recimo, neću.