Izvještaj – The National: Iz Amsterdama, s ljubavlju
Nakon što su početkom rujna objavili sedmi studijski album nazvan “Sleep Well Beast“, petorka predvođena Mattom Berningerom poznata kao The National krenula je na turneju. Među brojnim unaprijed rasprodanim datumima našla su se i dva (25. i 26. listopad) predviđena za Amsterdam. Dvorana AFAS Live (ranije poznata kao Heineken Music Hall) može primiti oko pet i pol tisuća ljudi pa i ne čudi da ni za jedan od koncerata nije ostala baš ni karta viška. Osim glavnih zvijezda i predgrupe, dua Buke & Gase, gotovo ništa nije bilo isto na prvom i drugom koncertu, a kako je sve izgledalo na koncertu broj dva slijedi u nastavku.
“Karen, take me to the nearest famous city middle where they hang the lights, where it’s random, and it’s common versus common, la di la”
Večer su, baš kao i dan ranije, otvorili Buke & Gase, duo iz Brooklyna koji čine Arone Dyer i Aron Sanchez. U polusatnom setu predstavili su svoj specifičan glazbeni izričaj koji je najbliži eksperimentalnom i psihodeličnom rocku, a koji je najposebniji po tome što tijekom nastupa koriste ručno izrađene instrumente. Arone, koja je bila odjevena u pomalo futuristički kostim, pjeva i svira svoj “buke” (bariton-ukulele sa šest žica), dok je Aron cijelo vrijeme prati na “gaseu”, hibridu gitare i basa. Buke & Gase prate The National tijekom cijele turneje, a zanimljivo je da su ih otkrili i producentima predstavili upravo Aaron i Bryce Dessner, braća Nationalovci.
Euforija je krenula čim je videozid pokazao da se vrata backstagea otvaraju i iz njih počinju izlaziti oni zbog kojih smo svi jučer bili u AFAS dvorani. Čim se Matt približio mikrofonu i pozdravio publiku najavio je da će krenuti s pjesmom koju gotovo nikada ne izvode – City Middle – i tako dao do znanja da se ovaj koncert baš ni po čemu osobito neće oslanjati na prethodni. To što City Middle nisu live izvodili od 2014. ne znači naravno da je publika nije znala pa je već s prvim “la di la” krenulo unisono pjevanje koje se stišavalo jedino u rijetkim trenucima prilikom izvođenja neke od novih pjesama s aktualnog albuma. Bila je to ujedno i prva referenca na Tennesse Williamsa za kojeg je Matt kasnije rekao da jednostavno ne može prestati krasti od njega.
Sleep Well Beast
Od ukupno 23 odsvirane pjesme (isti su broj odsvirali i prvu večer), čak je njih devet bilo s izvrsnog posljednjeg albuma “Sleep Well Beast” koji uživo zvuči još i bolje. Pjesme poput Guilty Party, The System Only Dreams in Total Darkness ili Carin at the Liquor Store već su itekako našle svoj put do publike koja ne samo da jako dobro reagira na njih, već ih i zna gotovo čitave napamet. Čak je možda i najveće oduševljenje od novih hitova (iako je Matt naglasio da su oni sastav koji nema i ne radi hitove) izazvala Day I Die na kojoj je u live izvedbi u prvi plan došao raspoložen i glasan bend koji čine braća Dessner (Aaron na gitari i klavijaturama, Bryce na gitari) i braća Devendorf (Bryan na bubnjevima, Scott na bassu). Novi je album donio donekle žešći zvuk i ”agresivnije“ tekstove, ali i jednu novu dimenziju Mattova baritona koji kao da sada ima još više rašpe u sebi (moguće i zbog toga što se ne odvaja od svoga vapea, a u jednom trenutku nije bio siguran je li ili nije čak i progutao dio).
S četiri je pjesme bio zastupljen album “High Violet“, a dovitljivi je Matt tijekom pjevanja Afraid of Everyone u dio “I don’t have the drugs to sort it out” ubacio kratku digresiju “this is not true”. Karizmatičan, neposredan i vjerojatno svim ljudima koji rade s njim ne toliko jednostavan kolega, Matt je nekoliko puta utrčavao u publiku, grlio se s pomahnitalim curicama pa čak i uzimao mobitele i njima snimao neko vrijeme, a onda ih vraćao vlasnicima. Ostatak benda bio je jednako raspoložen, gitarske su dionice bile vrhunski izvedene, a ukupnom su impresivnom dojmu, osim perfektnog razglasa, doprinijeli i Ben Lanz na trombonu te Kyle Resnick na trubi, dvojac koji uvijek prati petorku na turnejama.
Ništa od Slow Showa
Na bisu se posebno istaknula obrada Ramonesove The KKK Took My Baby Away, ne samo zato što se Matt ponovno spustio u publiku, već i jer je izvedena s posebnom posvetom samom Joeyu Ramoneu. Ne krijući netrpeljivost spram Donalda Trumpa, Berninger je u svom poluironičnom tonu ispričao priču o tome da je Trump jednom ukrao djevojku Joeyju i kako je to zapravo pozadinska priča spomenute pjesme. U žestokom se ritmu na nju nadovezala Mr. November, a za sam je kraj ostavljena balada Terrible Love. Ne, naravno da nikome nije bilo dosta i da je prvotni šok jer nismo čuli Slow Show bio golem, ali zapravo je to bio najčudniji i istovremeno najbolji koncert The Nationala na kojem sam ja bila.
Čuli smo neke od rariteta poput Secret Meeting ili City Middle, uvjerili se da su s posljednjim albumom napravili jako, jako dobar posao, ali i da su oni sastav koji ne mora uvijek igrati na dva ili tri aduta jer su oni aduti sami po sebi. Psihodelični i melankolični, ali pritom nimalo patetični, buntovni Nationalovci pomiču okvire tzv. indie rocka kojim su etiketirani. S obzirom na dojam koji su jučer ostavili, iskreno se nadam da će i hrvatska publika uskoro imati priliku ponovno čuti ove zvijeri koje rade sve samo ne spavaju.