“Družba krivih odluka” (Pavel): Revizija jednog odrastanja
Tri su godine prošle od posljednjeg albuma grupe Pavel kojim su ne samo došli na red na našoj glazbenoj sceni, već i postavili ljestvicu nešto više što se stihova i aranžmana u popularnom popu tiče. Novi su album najavljivali već neko vrijeme, no njegov je odlazak posve opravdano odgođen jer su Aljoša i Antonia Šerić postali roditelji te su na neko vrijeme gitare i mikrofone bili primorani zamijeniti bočicama i pelenama. “Družba krivih odluka” ugledala je svjetlo dana pred otprilike mjesec dana i u deset pjesama donijela nešto novog i nešto starog Pavela.
Smislen red i poredak
Otpočetka do kraja album je vrlo smisleno posložen, a otvara ga Uvod kojim, posve simbolično, dominira dječja cika i vriska. Radijima se već dobro zavrtjela Lažu devedesete, pjesma čija melodija ostaje u uhu. Upravo je radiofoničnost riječ kojom bi se najbolje mogao opisati novi album Pavela. U odnosu na prethodne uratke, “Družba krivih odluka” čini se usmjerenijom na šire mase, a nešto manje lirskom, intimnom i hrabro iskrenom na što su naviknule pjesme poput Moj je stan prekinuo s njom ili recimo Bolje. Tekstovi su generalno gledano donekle slabiji i banalniji (ili nas je Aljoša dosad previše razmazio pa tražimo previše), no instrumentalno je riječ o vjerojatno najboljem albumu Pavela dosad.
Junaci Hatzove ulice
I dok je Ferenc Molnár, mađarski dramatičar i pisac, pisao o Junacima Pavlove ulice, Aljoša (autobiografski) piše i pjeva o Junacima Hatzove ulice. Jedna je to od najvedrijih pjesama na albumu koja govori o slavljenju života, ali se i intertekstualno nadovezuje na prethodni album i činjenicu da su tada “došli na red – trajat će, na pola puta su tek”. U Junacima su spomenuti i sami antijunaci, odnosno družba krivih odluka, a ja ću samo reći kako bi svijet bio puno ljepše mjesto da ima više sličnih družbi krivih odluka.
Dama je ipak adut
Daleko su najbolje pjesme na albumu pripale Antoniji koja ih je svojom izvedbom i lijepim, čistim i zvonkim vokalom samo dodatno ukrasila. Ljubav i Poslije nas već su svima dobro poznate, a na “Družbu” su uvrštene još i Potreba i Sretni smo na kojima Antonia također vodi glavnu riječ. U odnosu naLažu devedesete ili Sretni smo, Potreba je daleko manje pamtljiva, ali puno više pavelovska, liričnija i intimnija. Ako mene pitate, to je i najbolja pjesma na albuma, njegova kulminacija. Sretni smo pak donosi zanimljiv glazbeni aranžman, kombinaciju tanga, naglih prijelaza i suptilnih zvižduka. Nekako Pavelu više leže pjesme poput Potrebe koje su ogoljene, neposredne i nepretenciozne, a i Aljošin i Antonijin vokal im toliko odgovaraju da je gotovo šteta zalaziti u neke druge vode.
Vrlo se uspješno kod publike uhvatila i Vrijeme života, vesela country pjesma koja je već dobila i posve prigodan spot u koji su ukomponirani i snimci s posljednjeg tuluma u Aljošinu stanu u već spomenutoj Hatzovoj ulici. Na albumu dolazi u pravo vrijeme, nakon istovremeno smirujuće i pulsirajuće Potrebe te prije gotovo recitatorske Moj prijatelj ljubi, pjesme u kojoj Aljoša priča pomalo dosadnu priču o svome prijatelju.
Disneyland za kraj
Družba naposljetku retrospektivno odlazi u Disneyland te se vraća u vremena Spiderman plahti i veranja po krošnjama stabala. Najjača je karika pjesme refren u kojem se Antonijin i Aljošin vokal savršeno stapaju i zbilja vraćaju u neke prošle dane. Zajednički je nazivnik cijeloga albuma istančan osjećaj nostalgije, a na momente se doima kao da je “Družbom krivih odluka” stavljen ključ u bravu jednoga razdoblja jer sada tek počinje ono pravo. Egzistencijalističke teme poput pitanja o odrastanju, donošenja (krivih) odluka i sazrijevanja provlače se tijekom nešto više od 35 minuta albuma kojima je Pavel ponovno pokazao da laganija glazba ne mora biti dosadna i trivijalna, ali i zakoračio korak bliže široj publici s nekim njima manje svojstvenim skladbama. Od idućega albuma očekujemo više jer se od ovakve “Družbe krivih odluka” ništa manje i ne smije očekivati.
