Kad emocije zataje… (“Manchester by the Sea”, K. Lonergan)
“Nakon smrti starijeg brata Joea (Kyle Chandler), Lee Chandler (Casey Affleck) šokiran je spoznajom da mu je brat na brigu ostavio svog sina Patricka (Lucas Hedges).”– kratki je sinopsis najnovijeg rada Kennetha Lonergana, redatelja čija je filmska karijera obilježena prosječnim komedijama i poprilično realističnim dramama. Manchester by the Sea film je nezavisne produkcije koji je do sada sebe osmostruko isplatio na box officeu, osvojio Zlatni globus za najboljeg glumca (Casey Affleck) i osigurao svoje mjesto na ovogodišnjim Oscarima. Ali što to izdvaja ovaj indie rad, rađen na premisi koja je izrodila mnoštvo plitkih komedija i užasnih drama? Kenneth Lonergana postavljanjem protagonista Leea i Patricka na istu emocionalnu ravan te bijegom od linearnog toka radnje, uspijeva pobjeći klišeima koje njegova premisa nosi, i to je ono što ovaj film spašava.
Ima li ponor dno?
Lee, domar koji živi u iznajmljenom podrumu te pronalazi satisfakciju u piću i izazivanju sukoba u pubovima, zbog novonastalih životnih okolnosti vraća se u rodno mjesto iz kojeg je odbjegao prije nekog vremena, na izvršenje bratove oporuke. Lee nam se od samog uvoda predstavlja kao odbojan lik, netko koga je veoma teško razumjeti, mada su nam pred očima znaci da on ipak nije prirodom dat kreten, nego ga je nešto učinilo takvim kakav je sada. Nasuprot njega nalazi se Patrick, živahni šesnaestogodišnjak na „vrhuncu života“ koji ima bend, dvije djevojke te je dio hokejaškog tima. Nakon očeve smrti, Patrick više nije siguran kako se izboriti sa silnim emocijama koje ga prolaze, dijelom uzrokovane zbog dugogodišnjeg odsustva majke i smrti oca, dijelom zbog pokušaja da nastavi svoj život normalnim tijekom iako na to nije spreman.
Ono što se moglo očekivali od protagonista svakako je da pronađu zajednički jezik te da skupa premaše svoje emotivne krize, ali to na svu sreću ipak nije centralna priča filma. Lee i Patrick pokušavaju biti tu jedan za drugog, u napadima anksioznosti, ili u dnevnim obavezama, ali njihov odnos rijetko prelazi barijeru „obaveze“. To se vidi na momente kada nas redatelj Lonergan vodi na komične izlete van barijere „obaveze“, a možda je najbolje vidljivo u sceni u kojoj Patrick pokušava nagovoriti Leea da pravi društvo majci jedne od njegovih djevojaka. Tako imamo priliku razumjeti da se iza likova sredovječnog mizantropa i razmaženog tinejdžera nalaze stvarne, dobronamjerne, izgubljene osobe. Pozornost filma ipak je usmjerena na njihovu individualnu borbu s emocijama te željom za promjenom koja teško dolazi u sredini u kojoj se nalaze.
Vidi li se iz ponora izlaz?
Lonergan ne podcjenjuje svoju publiku, te u filmu pravi jedan od najhrabrijih filmskih poteza 2016. godine, stapa sekvence sjećanja i sadašnjosti u istu color paletu, dizajn scenografije i kostimografiju. Upravo jednoličnost odrađena tako da ništa ne odaje tranziciju iz prošlosti u sadašnjosti (i obrnuto), ostavlja dojam da je Manchester by the Sea malo konzervativno orijentirano pomorsko mjesto u kojem vrijeme ne donosi promjene i ljudi ne zaboravljaju prošlost. Dojam stvarnosti upotpunjava sjajne izvedbe glumaca, gdje je poprilično teško izdvojiti samo Caseyja Afflecka, jer Lucas Hedges i Michelle Williams podjednako su uvjerljivi u ulogama prosječnih građana.
Sutra zvanično izlaze nominacije za ovogodišnje Oscare i gotovo se sa sigurnošću može reći da će Manchester by the Sea imati minimalno 3-4 nominacije. Je li drama o prevazilaženju boli, nastavljanju života nakon gubitka, dovoljno istinita i uvjerljiva da dobije ove Oscare, ostaje da se vidi 26 februara ove godine.
