Književni kutak: Sjećanja
Tema: Priča
Autor: Lidija Harak
Stidljive zrake jesenjeg sunca su se probijale kroz spuštene rolete spavaće sobe. Magdalena se probudila, srce joj je divljački tuklo a kosa bila skroz mokra.Ta noć je bila dobra,tek tri buđenja. U posljednje vrijeme se to redovno događjalo: iznenadno budjenje, presvlačenje, razgovori u tišini sobe sa samom sobom dok ne bi ponovo utonula u košmarne snove; zatim izluđujuće ritmično ponavljanje. Lijeno je dopustila još tren opuštanja, uživajući u igri sjena sunčevih zraka.Toliko joj je nedostajala ta opuštenost bestjelesnog razmišljanja. Pogledala je u praznu polovicu kreveta i bila sretna što trenutno nije tu. Koliko god da je voljela njegove dodire i nježno šaputanje nije mogla podnjeti onaj pogled zabrinutosti u njegovim očima. Voljela je te njegove zelene oči i onaj nestašni osmjeh. Osmjeh kao u nekog dječačića.Uvjek je prvo mislio na nju,sebe stavljao u drugi plan a ona je to znala sebično iskoristiti iako je imala napade grižnje savjesti. Shvatila je: nastavi li ovako cijeli dan bi mogla provesti u krevetu. Nije si to smjela dozvoliti. Vruća voda joj je godila. Uživala je u svakom dodiru kapljica po svojem umornom tijelu.Obrisala je parom pokriveno ogledalo i gledala svoj odraz. Primjetila je nove sjede, nevjerojatna je bila brzina kojom su se pojavljivale. Sa sjetnim osmjehom je pomislila kako njena majka u sedamdesetoj ima manje od nje. Mora da vuče korjene na onu tatinu stranu.S guštom je pila jutarnju kavu. To je bila meditacija-sama u tišini sobe. Prepuštena mislima i planiranju dana. Osjetila je neodoljivu želju da zapali cigaretu, iako se tog poroka riješila prije dobrih trinaestak godina. Nije joj toliko nedostajao osjećaj kotrljanja dima po ustima i pravljenja kolutova kroz zrak nego miris, miris samog duhana. Mada bi se najrađe voljela vratiti pod dekicu morala je krenuti do grada. Zamišljeno je šetala gotovo pustim ulicama. Lišće je šuštalo pod nogama a lagani vjetrić je mrsio kosu. Našla se pored rijeke.Jesen je pokazivala paletu predivnih boja a njoj se činilo kao da to nitko ne primjećuje, pa ni ona sama. Svi su bili zarobljeni u nekom svom svjetu svakodnevne borbe za golim preživljavanjem. Nije im zamjerala.Tromo je sjela na klupu, gledala od kiša nabujalu rijeku. Odjednom se zavrtjelo sve oko nje. U napadu panike se uhvatila za prsa. Srce je divljački tuklo a dlanovi se znojili.Uporno je pokušavala otjerati maglu pred očima. Sjećanja su navrla poput bujice koja prijeti da će pokupiti sve pred sobom i više nije bilo rijeke, svježe ofarbane klupe i kestena. Tu je sada stajala mala klupica, prekrasno drvo stare lipe koja je svojim mirisom opijala sve oko sebe. Obrela se u ulici svoga djetinjstva. Sve je bilo tu, i bara i šor i njen dom. Osjetila je kako se srce razlijeva i grije bolje od kakvog alkohola.
Čula se cika i graja djece kroz koju se probijalo lupkanje didinog čekića poput poznatog ritma. Voljela je to ritmično kuckanje. Bila je prvo dijete, tatin sin. Vodio ju je svuda sa sobom. Upijala je svaku njegovu riječ, gutala svaki njegov dah gledajući ga je kao sunce svojim nedužnim plavim očima. Do polaska škole je znala sve o vrstama štapova, udicama i mamcima za ribe, pravilima nogometa, pogadjanju rezultata utakmica i vlasnicima gotovo svih birtija u gradu. Dok su druga djeca ostajala na dopunskoj ona se klikerala s dečkima iza škole, jurcala za loptom, pentrala po drveću. Svoje djetinjstvo nikad ne bi promjenila.. Kako su godine prolazile od nestašnog i vedrog djeteta postajala je tužni i ranjeni ptić kojem kao da su slomili krila. Kako je odrastala sve više je primjećivala znakove.Sunce je gubilo svoj sjaj. Zviznula je surova stvarnost: a to je boljelo. Umjesto njega krivila je sve druge. Sve kasnije se vraćao kući, često su ga drugi znali dovoditi. Pijan bi maltretirao majku i njih. Alkohol je preuzimao svaki dio njegovog bića. Divan čovjek postao je ruina. Nije više bio njen oslonac. Sve ono što je potiskivao u sebi s pijanstvom je postalo vidljivo. Nije razumjela da pored njih nije sretan, da ne čuje njihov smjeh koji se vremenom sve manje čuo. Majci je bilo teže pošto je nosila teret iskaljivanja bijesa. Što je više uskakala medju njihove okršaje to se više povlačila u ružičasti svijet mašte i činila baš ono što je mrzila kod njega. Alkohol i duhan su postajali sastavni dio njenog života. Znala je da time i ona čini majku nesretnom ali jednostavno nije mogla pomoći.
Tonula je sve dublje i dublje. Svaki rez žileta je potsjećao na novo razočarenje; bol, tugu, nijemi vapaj. Godine koje su slijedile postale su gore za sve njih, toliko toga ružnog je bilo obostrano izrečeno. Postala je boem, pjesnik lutalica. Nekad i sretni dogadjaji nestajali su u dimu izmaglice.Koliko puta je bila na rubu, ponekad je i prešla taj rub. Samo luda sreća, majčin lik i ona mrva još zdravog razuma su je vraćali natrag. Zrelije godine su donijele smiraj, obitelj, dijete i očevo otrežnjenje. Mala mu je postala centar svijeta, kao da je pronašao slamku za koju se uhvatio, koja ga je sprečila da do kraja potone u živo blato.Primjećivala je kajanje u svakom pogledu, riječi, gesti. Zrelost je unjela i mudrost, pa je smijeh ozario nekad tihe prostore doma. Onda je došao rat, glupo i nepojmljivo sukobljavanje koje uništava živote, razdvaja obitelji. Otišla je skrivena u tami noći bez oproštaja,zagrljaja.Otišla je stotine kilometara daleko.Otrgla ga je od njegove slamke. Začudo, otac je ostao čist, ma koliko ga boljeo i razdirao njihov odlazak. Sjećanja su navirala munjevitom brzinom.Nestao je galopirajuće u tri mjeseca a ona se s njim nije ni oprostila. Nema riječi kojom se može opisati bol.Godinama je čučala tu u njoj duboko, skrivena. Suze su joj kvasile lice. Pustila je osjećajima da izadju napokon na površinu. Tu, na toj klupi se borila sa prošlošću, mrzila sadašnjost. Mogla se zakleti da je čula njegov glas koji kao da govori:” Ne dozvoli tami da te povuče, pogledaj lijepo je oko tebe, ne griješi kao što sam ja to činio.. “Osjetila je da polako dolazi sebi, nije bilo onog lupanja srca, samo mir i tišina na obali rijeke, kao smiraj poslije oluje. Ustala je i polako krenula s nadom u bolju budućnost dok je jesenje lišće šuštalo pod nogama.
Uspjeh: Na natječaju u grupi Pisci i Književnost priča je osvojila 1. mjesto za najbolju kratku priču.
