Komentar – Adio, Marule: Što će čitati djeca reforme?

Nedavno započeta polemika o popisu lektire u prijedlogu novog Nacionalnog kurikuluma dokaz je da se u Hrvatskoj apsolutno sve može ispolitizirati, a samim time ubaciti u vrući kotao javnih rasprava. Nevjerojatno, ali u državi koja po čitanju knjiga dobrano zaostaje za europskim prosjekom počelo se raspravljati o književnosti. Ne raspravljaju samo oni kojima je književnost struka (pisci, izdavači, kritičari, profesori), već aktivan postaje i glas naroda, poput neumornih komentatora ispod internetskih članaka. Jedan takav, pod imenom monsider, na Tportalu tako veli:  ‘Biblija’ i ‘Homer’ out, Tomić i ‘Adio kauboju’ in. Najbolje da uvedu 24 sata i Glasnik HL u lektiru, tak da se klinci previše ne zamaraju. No dobro. Primjer je samo ilustrativan: komentar je simptomatičan, no zapravo nerelevantan i nebitan. Usredotočimo se na riječ stručnjaka. A stručnjaci su, kao i obično, podijeljeni. I opet ih, kao i obično, možemo podijeliti na dvije struje: konzervativnu i onu drugu, nazovimo je progresivnom.

O čemu se točno radi? Dakle prijedlog novog kurikuluma za Hrvatski jezik sadrži popis predloženih djela za cjelovito čitanje, osvježen u odnosu na dosadašnje popise lektire time što se na njemu nalaze moderni pisci hrvatske i svjetske književnosti poput Ferića, Jergovića, Štulića, Olje Savičević-Ivančević, Kundere, Murakamija, Pamuka, Eca itd. Autori kurikuluma naglašavaju da su izabrali tekstove koji su prikladni za samostalno cjelovito čitanje pa su s popisa svjesno izostavljeni Biblija, Homerovi epovi, Don Quijote, Judita... To ne znači da se učenici s tim djelima uopće neće susresti, već da će ih upoznati preko najznačajnijih dijelova ili ulomaka, kao što je uobičajeno u nastavnoj praksi. Stoga ovaj popis nipošto ne treba poistovjećivati s popisom sadržaja nastave književnosti ili pregledom „nastavnoga gradiva“.

Svatko tko pamti sebe iz razdoblja srednje škole i tko žali zbog činjenice da u Hrvatskoj premalo ljudi čita u navedenom teško da može vidjeti problem. Kao prvo, popis nije obvezujući, već omogućava slobodu izbora. Drugo, Homera i Bibliju nitko ne želi prognati iz nastave, već ih suziti na čitanje ulomaka i davanje osnovnih informacija o njihovoj vrijednosti i nacionalnoj/civilizacijskoj važnosti. Ali hrvatski javni život ne bi bio zanimljiv bez problema pa nije trebalo dugo čekati da se problem stvori, da se o njemu počne govoriti na sva zvona i da se krene stvarati klima u kojoj će svatko – od nepismene babe iz Ždrebovca Donjeg do uvaženih članova HAZU-a – o Homeru i Maruliću imati svoje mišljenje. Odmah su reagirali bivša ministrica Ljilja Vokić i profesor s Učiteljskog fakulteta Ante Bežen, a žustru raspravu o toj temi mogli smo gledati 2. ožujka u HTV-ovoj emisiji Otvoreno. Zagovaratelje reforme tamo su predstavljali Tomislav Reškovac (jedan od članova radne grupe za reformu), Zoran Ferić i Velimir Visković, a protivnike Slobodan Prosperov Novak, Marina Čubrić i Milana Vuković-Runjić.

Popis djela napadnut je s nekoliko argumenata, uglavnom onih nacionalne prirode. Iznervirani Prosperov Novak predloženi je kurikulum nazvao detonacijom bombe koja je postavljena u naš sustav u doba Stipe Šuvara, ocijenivši da nije uopće riječ o metodičkoj već o ‘duboko političkoj temi, o lešu iz Milanovićevog ormara’. Marina Čubrić, profesorica iz Nadbiskupske klasične gimnazije i autorica srednjoškolskih udžbenika, žali se na nedovoljnu zastupljenost hrvatskih autora u odnosu na strane. Milana Vuković-Runjić govorila je pak o tome kako ćemo, ne budemo li čitali Marulića, izumrijeti kao narod, neprestano naglašavajući da će dobar profesor najdosadnije djelo učiniti zanimljivim, a loš najzanimljivije dosadnim.

Ukratko, prigovori konzervativne struje uglavnom se svode na to da novopredloženi popis nije dovoljno nacionalan. Kako i zašto? Premda je dio javnosti osupnut uvođenjem ljevičara poput Tomića i Jergovića, morat će slegnuti ramenima pred činjenicom da u kurikulumu ima i desnih pisaca poput Hitreca i Aralice. Osim toga, potrebno je imati poprilično debeo obraz da bi se zbog kurikuluma u kojem stoji i Hotel Zagorje Ivane Simić-Bodrožić kovala nekakva teorija projugoslavenske zavjere kakvu je skovao Prosperov Novak. Na prigovore da nema dovoljno hrvatskih pisaca dovoljno je pogledati na kartu svijeta i usporediti veličinu Hrvatske naspram ostatka svijeta pa zaključiti da su hrvatski pisci itekako zastupljeni i da nema razloga za strahovanje od toga da će djeci netko ukrasti nacionalni identitet. Još manje razloga za to ima ako uzmemo u obzir da je dobar pisac svevremen i sveprostoran pa za valjan odgoj možda i nije najvažnije da bude Hrvat. Od Kundere koji piše o komunističkoj diktaturi u Čehoslovačkoj, Vargasa Llose koji piše o nacionalističkim diktaturama Latinske Amerike i od Orwella koji ruši ideju o bilokakvim utopijskim politikama itekako se mnogo može naučiti.

No tu priča ne staje. Prosperov Novak kazat će da je sramota što se u predloženom popisu ne nalaze, primjerice,  Pavao Ritter Vitezović i Bartol Kašić (usput budi rečeno, autori koji se danas ne čitaju niti na studiju kroatistike). Zašto Bartol Kašić? ‘Zato što su oni jadni i nepismeni ljudi na Pagu znali 1990, kada su se mijenjala imena, da na brod koji se zvao Vuk Karadžić napišu Bartol Kašić’, objasnio je dotični u Otvorenom. Upravo ta tragikomična analogija s brodom pokazuje koliko je pojedincima važno inzistirati na simbolici, dok funkcionalnu komponentu zanemaruju. Važno je forsirati čitanje Marulića i Zoranića, a manje je važno što će se uživalačko čitanje u tim djelima dogoditi na jednom od tisuću primjera ili što dobar dio učenika knjigu uopće neće pročitati. Ili, ono najgore: što će sam pogled na takva djela u njih izazvati odbojnost, bibliofobiju i stvoriti predodžbu da je sva književnost takva – dosadna i neprobavljiva. Naravno, tu će se naći nastavnici koji su uvjereni da je upravo njihov način obradbe lektire bogomdan i da su oni sposobni prosječnog učenika zainteresirati za apsolutno svaku knjigu. I Milana Vuković-Runjić reći će da učenike treba zavoditi Odisejevim burnim ljubavnim životom ili činjenicom da je Henrik VIII. imao Juditu u svojoj osobnoj biblioteci. Takvi pristupi nisu nemogući, ali koliko je realno očekivati da će nastavnik za gotovo cijeli prvi i drugi razred stvoriti dovoljno alternativni i zanimljivi pristup svakome djelu koje se obrađuje? Koliko je dobro uzdati se u kreativnost pojedinog nastavnika? Čak i ako uspije motivirati učenika da pokuša pročitati cijelo djelo, opet je pitanje koliko će učenik razumjeti Homerov heksametar ili Marulićev dvostruko rimovani dvanaesterac. Problem dosadne lektire nije nužno u sadržaju i fabuli, problem je itekako i u formi koja za suvremenog govornika hrvatskog jezika nije prohodna jer nije razumljiva.

Odbijanjem učenika od knjiga, i to takvim kakvo se provodi u postojećem školskom sustavu, stvara se prepreka ostvarivanju nekih od svrha nastave hrvatskoga jezika i književnosti. Umjesto da se širi učenikov komunikacijski prostor, da mu se daje prostora da razvija jezičnu kreativnost i da ga se osposobljuje za kvalitetno komuniciranje u javnim i privatnim sferama, čini se upravo obratno. Stvara se osoba koja ne misli svojom glavom i koja nekritički prihvaća ono što joj mediji serviraju, pa je samim time podložna raznim ideološkim manipulacijama. Simbolička vrijednost Zoranića i Marulića jednako lako pada u vodu. Ako su jezično nesavladivi teško da mogu pobuditi bilokakve nacionalne sentimente. Zato će prosječnom Hrvatu, kada dođe u Muzej Henrika VIII, teško zaigrati srce kada ugleda primjerak Judite: javit će mu se samo PTSP jer je probdio noći hrvajući se s nečim od čega zazire i prosječan student književnih usmjerenja. Simbolička funkcija ispunit će svrhu ako se starije hrvatske pisce ograniči na najosnovnije podatke, na najvažnije ulomke i na činjenicu da smo u 15. i 16. stoljeću znali pisati i da smo imali književnost. A ako netko baš želi čitati cijelo djelo, nitko mu to ne brani.

Još jednom: svakome tko želi da se čita, jasno je da je osvježenje potrebno. Učeniku je potrebno pokazati da postoji nešto što se zove suvremena književnost, da i dandanas postoje ljudi koji sjede za računalom i pišu, da pišu na jeziku koji im je razumljiv, da pišu o stvarima koje su aktualne, živopisne i s kojima se može lako poistovjetiti. Da romanopisci nisu samo Zoranić, Cervantes i Šenoa, da su romanopisci i Murakami i Olja Savičević-Ivančević i Eco. Da pjesnici nisu samo Menčetić, Bunić Vučić i Džore Držić, da su pjesnici i Štulić i Dedić i Maleš. Da uvidom u najraznolikija djela formiraju kritički aparat i osobni ukus kojima će moći procijeniti što čitati dalje i zašto. U svrhu poticanja čitanja, također bi valjalo razmisliti i o uvođenju još jedne umjetnosti u lektiru: to je strip. Njega mnogi još uvijek smatraju dječjom zabavom i on se u prijedlogu kurikuluma iz Hrvatskog jezika, kao i iz Likovne umjetnosti, spominje tek usputno. No kada bi se kao literatura o holokaustu, uz Dnevnik Anne Frank, čitalo i remek-djelo Arta Spiegelmana Maus, ili kada bi se ponekad čitali i povijesni stripovi Andrije Maurovića, bauk lektire sveo bi se na minimum. Time bi se konačno proces čitanja mogao demistificirati i ljudi bi se možda mogli prestati dijeliti na one koji čitaju i one koji ne čitaju.

Rezime: politizacija ovog pitanja odvratna je i primitivna zlouporaba umjetnosti. Za nju su krivi i senzacionalistički mediji koji su jedva dočekali da smišljaju kreativne naslove poput Štefica Cvek ili Judita i Štulić ili Marulić. Upravo bi umjetnost trebala biti ta koja će rušiti opreke ili-ili i koja neće raditi na isključivanju Drugih. Stvaranjem ljudi koji čitaju stvarat će se ljudi koji promišljaju i koji su otvoreni prema Drugome. Odbijanjem ljudi od knjiga mogu se stvoriti samo nepismeni ljudi: a nepismen nije onaj tko ne zna čitati, nepismen nije onaj tko nezna da se piše ne zna, danas je nepismen onaj tko čita, a ne razmišlja. Danas je nepismen onaj tko na dnevnoj bazi guta novosti s Dnevno.hr-a i sličnih šund-portala. A takve ne želimo, je li?