Komentar: ART na jedan dan
Pomalo je paradoksalno da je za svoju 15. obljetnicu Jutarnji list odlučio objaviti plakat Borisa Bućana, koji se referira na njegov famozni ciklus Bućan-art koji imamo prilike vidjeti u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Naime, Jutarnji list 364 dana u godini jedva da i posjeduje rubriku kultura, a bavi se temama koje u potpunosti vrijeđaju ne samo dostojanstvo onih o kojima pišu, već i inteligenciju čitatelja.
Tako smo u protekle dvije do tri godine koliko traje ova metamorfoza Jutarnjeg lista imali prilike čitati o fatalnim ujnama, fatalnim dominama, fatalnoj Moldavki, pohotnom popu, damama koje vladaju dvoranom Lisinski i spremne su ispuniti svaku želju gostiju. Isti taj Jutarnji često se bavi i raznim pseudoznanstvenim otkrićima koja predstavlja kao autentična, ali ipak nas prvenstveno oduševljava temama kakve sam naveo. U tim tekstovima novinarski stil se isprepliće sa stilom najlošije šund literature kakvu možemo kupiti na kioscima, uz bok Jutarnjem, koji su samo 13 kuna skuplji od tog dnevnog lista.
Bilo koji od spomenutih tekstova (o fatalnim ujnama, dominama, Moldavkama, Ukrajinkama, i lancu elitne prostitucije sa eksplicitnim opisima), sagledan ne iz feminističke, već zdravorazumske perspektive, otkriva nam kako je za Jutarnji list žena još uvijek vještica, prostitutka, i fatalna – baš kao što su 90-ih Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i ostale Vještice iz Rija bile razapete u tekstu Slavena Letice za Globus, koji je također dio medijskog carstva EPH.
Vrijedi napomenuti kako su subotnja izdanja Jutarnjeg ipak kvalitetnija, budući da svoje osvrte donose Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, Nenad Polimac i Ante Tomić u bogatom Magazinu, ali sve ostalo doista nije vrijedno spomena. Bombastično, ekskluzivno i flambojantno pridjevi su koji vladaju tim dnevnim novinama, a kulturna rubrika u famoznom nedjeljnom izdanju jednostavno – ne postoji.
Zanimljivo je zapitati se zbog čega se Jutarnji odlučio na transformaciju povodom svoje 15. obljetnice. Možda je postojala želja da se tim povodom predstave čitateljima u nekom boljem svjetlu, u kojem ih imamo prilike vidjeti samo na tih desetak stranica subotom. I eto, doživjeli smo art barem na jedan dan. Rubrika kultura rastegnula se na čak desetak stranica pod uredničkom palicom Vjerana Zuppe, Dubravke Vrgoč i Seida Serdarevića, a u njoj smo imali prilike čitati o budućim glumačkim nadama, proračunima za kulturu u raznim europskim zemljama, te lamentaciju Tomislava Čadeža na temu Zašto trebamo kazalište? , pri čemu valja spomenuti da na to pitanje niti u dvije stranice teksta nije uspio odgovoriti.
Čitali smo tog četvrtka mnogo o optimizmu koji bismo trebali stvoriti u Hrvatskoj, koliko god to možda bilo teško i naivno. I eto, možda se u nama stvorila nada de će i Jutarnji list, nakon objavljivanja plakata Borisa Bućana, ali i opsežnog teksta o istome, što inače nije praksa ovog dnevnog lista, promijeniti nešto u svojoj koncepciji. Ako ste slučajno, poput mene, stvorili takvu iluziju, ona je pala u vodu već jučer. Nedjeljno izdanje vratilo se svojim starim temama – Lepa Brena (!) zauzela je četiri stranice sa svojom intimnom ispoviješću, u kojoj je sa sveopćim čitateljstvom podijelila kako najviše voli štrukle u Esplanadi, a značajan dio zauzela je i stanovita fatalna domina. Od kulture – niti k , a nedjeljom ju je i inače moguće vidjeti tek u nekom arhivskom izdanju , jer su članci o Krležinom odnosu sa partijom podjednako popularni kao i feljtoni o tome gdje je Tito i kada ljetovao s Jovankom.
Čitajući komentare na tekst o 15. godišnjici Jutarnjeg, koji i nisu bili pretjerano pozitivni, a i prisjećajući se prošlog ljeta, kada smo prijateljica i ja imali običaj piti nedjeljom limunadu u Booksi i smijati se novim, apsurdnim temama, valja se zapitati za koga su zapravo napisani ti tekstovi, je li hrvatsko društvo doista gladno ekskluzivnih informacija koje to nisu i hoće li kultura u medijima doista postati muzejski eksponat. Na neki način, Jutarnji je tog četvrtka u potpunosti iznevjerio svoju publiku, jer oni koji čekaju nedjeljne specijale da bi vidjeli gotovo u potpunosti razodjevene 18-godišnjakinje koje su navodno uspješne učenice/studentice (što definitivno nisu kvalitete koje te fotografije promoviraju), vjerojatno nisu pretjerano zainteresirani za tekst Vere Horvat Pintarić o utjecaju Dore Maar na Picassovo stvaralaštvo, niti prate sjajan danski politički triler Borgen na HRT 3 (svojevrsnom kulturnom azilu).
Naposljetku, ostaje nam pitanje zbog čega je Boris Bućan, koji doista jest jedan od naših umjetnika svjetskog ranga, pristao na ovu suludu suradnju, jer art definitivno ne bi trebao biti primijećen tek na jedan dan, a u Jutarnjem listu art je odavno – izumrla vrsta.
