Komentar: Billie Eilish: „The World’s a Little Blurry”

Ususret drugom albumu naslova „Happier Than Ever”, koji očekujemo 30. srpnja, odlučili smo vratiti jedan mali dug iz veljače, prokomentirati prvi dokumentarni film usredotočen na Billie Eilish.

Mlada pjevačica iz Los Angelesa u svojih je 5-6 godina karijere postala glas generacije. I to ne samo u smislu vokala, već naravno, i svjetonazorski. Njezini tekstovi vezani su uz mladima izuzetno bliske teme poput (tamne strane) mentalnog zdravlja, tjeskobe i anksioznosti, skrivenih osjećaja, shvaćanja istina o ljubavi i zaljubljenosti, toksične muškosti, pronalaska sreće i vladanja egom. Billie Eilish sasvim je posebna glazbena zvijezda koja utjelovljuje mentalitet dobrog dijela današnje mladeži, ratobornih, samosvjesnih, koji prozivaju nepravdu i žele promijeniti svijet.

U nepresušnoj kreativnoj suradnji s bratom Finneasom stvara drugačije, ponekad minimalističke pjesme, koje su se u masi istakle tekstovima bez dlake na jeziku, ležernim vokalnim performansima preko oštrih, ali i nježnih produkcija i aranžmana. Njezina vojska fanova pozicionirala ju je jako visoko u svijetu glazbe u kratkom roku, a ukupan trud nje i brata rezultirao je s impresivnih 7 Grammyja (uključujući dva uzastopna u kategoriji „Record of the Year”). Naravno, nismo veliki fanovi nagrade Grammy, ali ponekad je izbor glasačkog tijela opravdan.

Dokumentarac „Billie Eilish: The World’s a Little Blurry” fokusira se na snimanje albuma prvijenca „When We All Fall Asleep, Where Do We Go?”. Redatelj je R.J. Cutler, američki filmaš, dokumentarist, (kazališni) redatelj, TV producent, možda najpoznatiji po filmu „The War Room” za koji je dobio i nominaciju za Oscara. Koliko god Billie Eilish bila kreativna, posebna, nova, svježa, interesantna, mi smo ovdje da ispitamo potrebitost ovog dokumentarca. 

Komentira: Patrik Horvat

Koliko ćeš dodatno upoznati Billie?

„The World’s a Little Blurry” zbilja je iscrpan dokumentarac u kojem ćete saznati više o cjelokupnom procesa stvaranja, primarno prvog albuma, ali i drugih njenih, odnosno njihovih, najvećih pjesama. Ne bih bacao previše “spoilera” dijelu vas koji ga niste pogledali, ali vrijedi spomenuti da materijal ljudski i bez pretjerivanja dokumentira emotivni put Billie Eilish kroz početak karijere, uspon, slavu, stvaranje, koncerte, ljubavne odnose, kao i odnos s roditeljima i prijateljima.

Osobito je stvarno prikazan odnos nje same prema samoj sebi, učenju samoljubavi, prihvaćanju, izgradnji samopouzdanja, životu s Touretteovim sindromom, ali i intruzivnim, gotovo suicidalnim, mislima. Za razliku od mnogih drugih dokumentaraca velikih glazbenih zvijezda, ovaj je skroman u svemu osim u minutaži i to cijenim.

Relevantnost

Sviđa mi se spor, human, pomalo melankoličan ton dokumentaraca. Ponekad blago otegnuta, dinamika ipak dopušta razumijevanje svake istaknute situacije kroz koju Billie prolazi, povezivanje s publikom kroz ekran bez nepotrebnih šokova i preuveličavanja. Dovoljno je dojmljivo i intimno te koncentrirano većinski upravo na njihov rad (Billie i Finneasa). Zabilježeno je mnogo video zapisa snimanja albuma u njihovoj spavaćoj sobi u domu u Los Angelesu, gdje čak ekipa iz tima i diskografi dolaze kako bi baš tamo čuli u kojem smjeru dvojac ide s prvijencem. Upravo ta skromnost, ali više bih rekao, jednostavnost, obogaćuje ovaj dokumentarac. Nakon silnog uspjeha prvog albuma i dalje žive u istoj kući s roditeljima, bez posebnih luksuza.

Dalje, puno glazbenih zvijezda naglašava kako su im baze fanova od velike važnosti. Odnos koji Eilish njeguje sa svojim obožavateljima je više prijateljski, oni su kao njeni kolege u srednjoj školi do kojih joj je izuzetno stalo. Kako kaže sama Billie, oni su ekstenzija nje same, a cilj njene glazbe je zabaviti ih i pružiti im podršku i utjehu. Rijetkima je uspjelo to tako ostvariti i svjestan sam da je Eilish više-manje na početku karijere, ali nadam se da će ova početna magija i spona opstati. Mnogo zvijezda s godinama zaboravi na tu ljudsku notu i odmakne se od fanova.

Ono što se mene osobno jako dojmilo je težnja Billie Eilish ka stvaranju glazbe koja nije za svakoga i njezina potreba, gotovo uvjet, za neopterećenošću hitovljem i vjerujem da je upravo zato i postigla ovu razinu kreativnosti koju nam je predstavila. Što manja očekivanja, tim lakše stvaranje. Ono što film ostavlja je jasna kreativna perspektiva pjevačice i autorice, prikaz odgovornosti prema kvaliteti performansa uživo (i obožavateljima), presjek unutarnjeg bića kroz prijelomne trenutke u karijeri, kao i izvore inspiracije, stajališta i mentalno zdravlje.

Ukupni dojam

Konačni dojam viđenog sjeda negdje između inspiracije, sjete i ugode. Cijelo ostvarenje je dosta ležerno, ali visoko emotivno, obrađujući kompleksne emocije, dajući pogled na težinu očekivanja (društva) prema mladima danas. Uzevši u obzir godine Billie Eilish, stvari koje proživljava su sasvim uobičajene i normalne. Način na koji kroz njih prolazi bez puno okolišanja je prenesen, a bezuvjetna, emotivno inteligentna podrška roditelja je uistinu pohvalna. 

U nešto manje od dva i pol sata sazna se štošta, malo više zavoli Billie, ali i stvori želja da sada za svaki album napravi takav film, što ne bi imalo previše smisla. Svakako, dokumentarac je predug, moglo se isto prenijeti u manje minuta. Koncertni dijelovi ponekad ostavljaju dojam da su trebali biti prilog uz ovaj dokumentarni film, ali i upotpunjuju priču s obzirom na povezanost tekstova pjesama s temama o kojima se u datom trenutku govori u filmu. Umor od gledanja nije nužno negativan, jer ostaje inspiracija, empatija i svježa, dobra glazba. I je li sve skupa zabavno? Pretpostavljam da to nije bio cilj, više predati nešto cjelovito, utješno i stvarno. Upoznati Billie Eilish kao umjetnicu i čovjeka.

Komentira: Eva Juraški

Koliko ćeš dodatno upoznati Billie?

S obzirom na sam stil snimanja koji odskače poprilično od dokumentaraca koje smo do sada gledali, „The World’s a Little Blurry” nam je pružio prilično introspektivan uvid u život i karijeru Billie Eilish. Razlog tome je skup privatnih obiteljskih snimki koje datiraju od vremena prije nego što nam se Billie predstavila na svjetskoj glazbenoj sceni.

Tako zorno pratimo odnos Billie i njezinog brata Finneasa koji bih okarakterizirala kao idealni bratsko-sestrinski odnos, zatim njezin odnos s roditeljima i naposljetku fanovima koje, za razliku od mnogih planetarno poznatih zvijezda, ne doživljava kao “rulju od koje zarađuje”, već ih doživljava kao dio sebe.

Također, nismo lišeni ni nekih od njezinih najboljih trenutaka, jednako kao i onih najbolnijih. Taj segment me posebno oborio budući da tu film dobiva na spontanosti i prirodnosti bez imalo pretjerivanja. Sve u svemu, film nam omogućuje finih dva i pol sata glazbene, pa i životne pustolovine.

Relevantnost

Osim konciznog glazbenog pregleda turneje iz 2018. i 2019. godine, film daje i mnogo više od toga i upravo iz tog razloga bih ga preporučila kao lektiru svim klincima koji žele krenuti putem showbiznisa ili ako ništa, onih koji žele upoznati više sebe jednako kao i ljude oko sebe.

Svima nam je poznato kako su Billie proslavili kontroverzni tekstovi o nesigurnosti, propalim prijateljstvima, turbulentnoj ljubavi, anksioznosti i depresiji te borbi s vlastitim demonima o kojima potpuno iskreno pjeva. Upravo iz tog razloga su primarno tinejdžeri poludjeli za njom jer njima je dosta idealiziranog pristupa svijetu u kojem svi imaju popularne i zgodne prijatelje, najtrendi krpice, idealne partnere i naposljetku živote.

Billie je čista antiteza tog klišejiziranog i amerikaniziranog prikaza srednjoškolaca. „What accessible means?”, pita se Billie u filmu. Kao odgovor tome nameće se otpor i bunt, želja za time da ne bude poput svih ostalih, što se u suštini nameće kao ključan faktor razumijevanja njezinog stvaralaštva. Upravo iz tog razloga s pravom se povlače paralele s fenomenom nove “Nirvane”, budući da tekstualno i imidžem neke podsjeća na nikad prežaljenog Kurta Cobaina. Stoga s pravom ću potvrditi misao Dave Grohla o „Kurtu Cobainu generacije Z”.

Najviše me dirnuo iskren pristup mentalnim problemima. U filmu vidimo razgovor Billie s psihijatrom koji nam daje uvid u njezinu terapiju bez imalo ustručavanja. Taj moment je izrazito važan, budući da su mentalni problemi još uvijek tabu tema, pogotovo kod nas, i prisutna je jaka stigmatizacija takvih pojedinaca. Iz tih scena je vidljivo kako je liječenje anksiozno-depresivnog poremećaja ravno liječenju kronične sistemske bolesti i društvo bi ga upravo tako trebalo i prihvatiti. 

Ukupni dojam

Format samog dokumentarca je ono što ga nosi i on se može sagledati kao svojevrsna prednost i mana filma. Prednost jest ta što gledatelji nemaju osjećaj da gledaju klasičan dokumentarni film jer je izostavljeno klasično intervjuiranje, jednako kao i klasično autorovo pripovijedanje. Zbog toga dojam koji se postiže je bliži gledanju reality showa koji je umočen u koncert. Filmofilima će tu nedostajati pravi redateljski pečat, no glazbeni fanatici će guštati jer turneja čini velik dio filma.

Zamjerka filmu je njegovo trajanje koje je po meni predugo i zbog toga film obiluje priličnom količinom praznog hoda zbog kojeg gledatelji gube fokus. Stvar postaje tim problematičnija kada osvijestimo da zvijezde s puno duljom i bogatijom karijerom imaju dosta kraće filmove. Billie Eilish definitivno zaslužuje svoj film zbog autentičnosti i atraktivnosti, no sve se to moglo prenijeti sa skromnijom minutažom. 

Ono što smatram najpozitivnijim u cijelom filmu jest samo izlaganje teme koje je odrađeno bez imalo cenzure i uljepšavanja i smatram da bi s tog aspekta film trebao poslužiti kao šablona za priče o budućim novim klincima.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.