novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Komentar: Miki – Heroj, a ne zločinac

Foto: Mikijev fejsbuk
Vrijeme čitanja: 4 minute

Prije malo više od mjesec dana objavljen je spot za pjesmu Lubenica koju, u maniri ranih 2000-ih, znate: zgodna cura koja zna pjevati i talentirani reper s frendom u zatvoru, izvode Lidija Bačić i Miki Solus. Mnogi su se pitali tko je tu zgodan, tko je tu talentiran i koga bi tu trebalo zatvoriti te na kojem šalteru tražiti nazad te 3 minute života.

/mjesto za link koji nećemo umetnuti u članak/

To su se pitali ljudi koji znaju malo o Lidiji Bačić, a još manje o Mikiju Solusu, čovjeku skrivenom iza bezbroj lažnih imena. Onih 1% koji ga znaju i vole našli su se u dilemi.

kužite?

Bilo je tu oproštajnih pisama, službenih objava, dugih i kratkih komentara na društvenim mrežama koje nisam uspjela u potpunosti shvatiti, jer su bili previše ozbiljni. (Meni su, bar kad su komentari u pitanju, najdraži oni prostački.) Pisali su te polu-duge tekstove moji i Mikijevi kolege, sve neki ljudi koji znaju dvije-tri, četiri-pet o glazbi. Bili su zabrinuti za svoju, našu i Mikijevu budućnost. Budućnost domaće scene i glazbe općenito.

Htjeli su sami sebi objasniti što za njih znači ta pjesma o g*** Lidije Bačić. Htjeli su reagirati kao intelektualci, dati toj dosjetki smisao, poslati poruku dovoljno glasnu da je i nagluhi Miki čuje. No zaboravili su jednu stvar koju je meni još tih spomenutih ranih 2000-ih, nakon što sam mu otišla kupiti sladoled u slastičarnici u Našicama, rekao Ivan Dečak:

Gdje je nestao fanatizam?

Ivan Dečak, Lidija Bačić i Miki Solus u istom članku!? Curb your enthusiasm! Ne znam zašto, ali ta je njegova rečenica dugo ostala sa mnom. I sad je opet izniknula. Sad kad i ja sebi pokušavam objasniti zašto želim podržati Mikija u tome što radi. Uvijek sam pokušavala njegovati taj fanatički streak u sebi, iako nemam naviku skupljati stvari, niti sam posebno uporna u… bilo čemu što radim. Ipak, vjerna sam svojim idealima, koji su, valjda svi do jednog, izgrađeni u nikad priznatoj stvarnosti mog puberteta. Tek naizgled oni nemaju veze ni s čim što bi odraslu osobu trebalo zanimati.

Jedan od tih ideala je ostati uz “svoje” glazbenike kad je najteže. Ni u jednom trenutku nisam odlučila prerasti nijedan od “svojih” bendova koji su višestruko demonstrirali manjak dodira sa stvarnošću i malim ljudima te testirali domete neprihvatljivog ponašanja u javnosti. Evo, mlada Britney Spears me gleda sa zida i potvrđuje da je navod točan.

Mnogi su vrsni glazbenici na sebe navukli toliko mržnje, a ja ih ipak još držim na tom istom zidu. Npr. Morrissey. Još uvijek se družimo. Da se razumijemo, Morrisseya volim gotovo koliko i ovu pjesmu Warlock Pinchersa, ali… na pomolu je poanta. Morrissey je svojim postupcima toliko puta razočarao fanove, ali i pokazao da one stvari koje napravimo kako treba nikad ne gube na vrijednosti, pa čak i ako mi nikad ne dosegnemo njihov značaj. Naša su velika djela uvijek veća od nas, a naša mala djela smo mi, regular show, za njih ne trebamo tražiti nikakva priznanja, niti slušati pokude.

I know I’m unlovable, you don’t have to tell me.

Nije on ni prvi, ni zadnji glazbenik (čovjek?) koji će si dopustiti da iznevjeri one koji ga vole. Na kraju, kroz fanatizam možemo naučiti voljeti one koji to trebaju, čak i kad to nisu “zaslužili”. Ta povezanost koju osjećamo s glazbenicima čiju glazbu volimo mora imati nekog smisla. Čemu sve to ako nećemo u glazbi i kontekstu koji je stvara pronaći lekcije za život? Možda fanatizam radije shvaćate kao dijagnozu, a ne zdravu privrženost principima života, ali složimo se da to što volimo glazbu ne bi trebalo stati na obožavanju same glazbe. Ona je i ljudi koji je stvaraju. Zato, kakvu god budalaštinu Morrissey snimio, ja poslušam.

O našoj maloj incestuoznoj sceni malo je nezgodno ovako govoriti, ali ipak, iz istih razloga sam poslušala Lubenicu. Nije sve što me zanima napravljeno da bi mi se svidjelo. Prihvatila sam to i nastavila sa svojim životom. Nisam imala potrebu zaustaviti se nad tim i razmišljati o tome više no što je bilo potrebno. Ipak, sada razmišljam i mislim si kako je to jedan sasvim prirodan korak u Mikijevoj karijeri. On nije skrenuo s puta. Dapače, vraća se na njega. Namjera mu je uvijek bila zbuniti protivnike, sve one talentirane, sposobne i produhovljene muzičare i kritičare, skinuti njihove ikone sa zida i ukazati na prolaznost svih mitova. Otvoriti put za sebe, ali i za druge, sve one kojima je “pun kufer” nametnutih standarda.

Foto: Mrzim tvoj bend

Zbog toga su ga zavoljeli, a on si je sam prorekao da će ga se, iz istog razloga, jednom i odreći (Mrtav je Johnny: “…alternativa mi neće doć’ na pogreb…”). Bez previše mudrovanja, on je nastavio ravno gdje je stao prije par godina. On je izvođač koji je svoje mjesto pronašao u procjepu onog što je bilo rubno prihvatljivo kao glazba i tim se procjepom nastavlja kotrljati. Iako već godinama ima ugovor s nacionalnom izdavačkom kućom (i možda neku ilegalnu građevinu u Gorici), baš je ovaj duet s Lidijom Bačić uspio prevrnuti kolica. Kako?

Foto: www.etsy.com
Watermelon art

Možda je presudio loš tajming, to što Miki već dugo nije imao hit, a onda se vratio baš na ovaj način. Možda se vratio baš kad su ga skoro zaboravili. Možda bi bilo bolje da je snimio jedan album i rekao “bok!” Također, sve slične suradnje (Connect + Jelena Rozga, Vojko V i Tonči Huljić) imale su naizgled puno više smisla, poigravale su se regionalnim razlikama ili izrabljivale splitsko porijeklo. Lidija i Miki su u toj kolekciji jedan neprirodan spoj i teško je povjerovati da su njih dvoje stvarno otišli zajedno na more. To je moralo utjecati na recepciju ove pjesme.

Što god vi mislili o tome, ja ću i dalje pratiti što Miki radi. Nema te loše pjesme zbog koje bih otkantala one u koje sam jednom vjerovala. Neka sam naivna, ali u ime klasika, oprostit ću i najveće grijehe.

A Lidija? Njezini će apologeti jednog dana knjigu napisati.

Be social

Komentari