Istaknuto
18.09.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Nova glazba i ove srijede donosi sedam novih domaćih i regionalnih singlova između kojih možete glasanjem odabrati favorita i nešto stranih preporuka.

12.09.2019.

Vrijeme čitanja: 15 minute Veliki argentinski pripovjedač Jorge Bucay za Ziher je govorio o svojoj kući bez satova, knjizi koja mu je promijenila život, emocijama i životu s tehologijom, a ispričao nam je i priču.

Glazba

Algiers slušaju glazbu “sedme republike”: Što dobijete kad strancima pustite našu glazbu?

09.02.2019. Valentina SertićFoto: press
Vrijeme čitanja: 18 minute

Ideja je bila pod svaku cijenu izbjeći intervju preko e-maila. Ne volim ih ni raditi, ni čitati. Zašto jednostavno ne bi bendu [Algiers] poslali deset hrvatskih pjesama i zamolili ih da napišu komentare na njih? Pet starih, pet novih? To je prilika da se oni upoznaju s nama jednako kao i mi s njima. Možda su previše kul za to, ali nemamo što izgubiti.

Nakon nekoliko dana Miljenko iz Žednog uha odgovara da su momci iz Algiersa za! U suradnji s Helenom pokušavam smisliti koje bi pjesme trebale ući u bubanj koji će ovom prilikom predstavljati domaću glazbenu scenu. Nekako im želim pustiti bendove koje ja volim, ali i cijelu stvar učiniti nasumičnom. Htjela bih da čuju Avdića i Dobrog Isaka pa širim priču na regiju. Posuđujem termin “sedma republika” od genijalnog Ante Perkovića i šaljem im 15 pjesama o kojima možete čitati u nastavku.

Članak donosi više od neposredne i ležerne glazbene kritike. On razbija naše svete krave i potvrđuje naše najmračnije sumnje. Ne znajući otkud i iz kojeg vremena dolazi glazba koju slušaju, Algiers je spontano presudio jugonostalgiji i dao dobar vjetar u leđa onima koji stvaraju danas. Tko je sve sudjelovao u preslušavanju? U kakvim uvjetima se ono odvijalo? Koju su pjesmu odabrali za karaoke? Koja ih hrvatska pjevačica podsjeća na Jack Blacka? Zašto kroz svaku pjesmu izbija The Clash? Koji bend uspijeva u jednoj pjesmi upotrijebiti sve zadane postavke na sintesajzeru, a koji sve najmanje omiljene gitarske efekte bendovskog tour menadžera? Sve to, plus jako dobar opis dinamike benda, možete pročitati u članku koji je za nas složio gitarist Lee Tesche.

Ovaj je članak vrlo vjerojatno jedini relevantni članak o domaćoj sceni koji danas možete pročitati na našim portalima. Ako vas još uvijek ne zanima što Algiers ima reći o bilo čemu, poslušajte njihov nastup na KEXP-ju:



Ovo je istinita priča (istinita priča) o sedam sada-stranaca, prisiljenih slušati selekciju srpsko-hrvatske glazbe (gitarska buka) i zapisivati svoje misli (zvuk bubnja) da bi saznali što se događa kad ljudi prestanu biti pristojni i postanu ozbiljni.

Dopustite mi da se predstavim. Ja sam Lee Tesche, desnoruki Nicolas Cage. Možda me znate po mom ručnom radu na šest žica u polu-marginalnom bendu Algiers. Danas ću biti vaš vjerni vodič, držati vas za ruku dok putujemo kroz mračne predjele našeg glamuroznog života na cesti.

Našu priču započinjemo za vrijeme duge vožnje od Bukurešta do Sofije. S obzirom na to da smo sve svoje rumunjske leje ostavili na granici, svi su umorni. Nikome se ne da raditi na promoviranju turneje. Ja na sebe preuzimam zadatak da ih sve natjeram na preslušavanje pjesama koje su nam zajedno poslane. Iskustvo je transkribirano u pravom vremenu, neizmijenjeno. Slušamo ih abecednim redom prema izvođačima. Na prvi pogled ne prepoznajem niti jedno od imena. Svaka osoba upada na i odlazi sa slušanja, drijema ili povremeno zuri kroz prozor u bezličnu cestu. Krajolik je jalov, s iskrivljenim mršavim stablima uz cestu. Vani je gusta magla.

Naša se grupa sastoji od bas maestra Ryana na suvozačevom sjedalu. On se bori s tuberkulozom i akutnom krhkošću još otkad je proveo vrijeme kao sredovječni muškarac u britanskom sirotištu. Bolest, ponavljajuća tradicija na turneji, uzrokovala je to da danas bude pomalo zloban. Kasnije iste večeri on nekako uspijeva ozlijediti svoje stopalo na pozornici, dodajući tako još jednu stavku na popis fizičkih patnji, zbog koje je počeo i šepati. Cesta je uzela takav danak od karaktera ovog čovjeka da si on više ne može priuštiti kupnju odjeće koja ima rukave. U znak solidarnosti, čovjek njemu s desna, na vozačevom sjedalu, učinio je isto. To bi bio Tristan, najmarljiviji čovjek u šoubiznisu, naš čvrsti Tour Manager. Njegovo je nom de plume Gary Indiana, prema njegovom najdražem gradu i državi u našoj blagoslovljenoj Uniji. Kroz cijelu priču on neprestano krivuda između kamiona koji se sporo kreću i nadolazećeg prometa, dok istovremeno pokušava slušati, komentirati i postići dobro vrijeme da bi uranili na tonsku probu.

Iza njih dvoje je veliki Dave Dickie, The Scouse Powerhouse i očinska figura našeg kombija. On je naš prosjedi brodski kapetan od tonca koji je imao dugu slavnu glazbenu karijeru koja se proteže na nekoliko desetljeća. Iako je u profesiji poznat kao “Dixie like a Dallas stripper”, on je jednostavno Dix za nas, njegovu odanu gusarsku posadu. The Smokey the Bear miks pulta ugađa naše male šumske požare na pozornici svaku noć. On sonično čarobnjaštvo podiže do te razine da jednostavno izgleda kao čarobnjak. Također, od svih nas u grupi, on najvjerojatnije ima skorbut. Njegov je kašalj posebno gadan danas.

Dix je jedan od dva zlatna izvođača iz UK-a u kombiju, zbog svog rada na pisanju i produciranju s Blackom na njihovoj pjesmi i albumu “It’s A Wonderful Life”. Druga zlatokosa je opaki Matt Tong iz zloglasnog Bloc Partyja. Sa svojim najboljim godinama očito iza njega, on jesen svog života provodi povlačeći se uokolo s nama. Otkad se pridružio našim redovima on je ljuštura od čovjeka, stvarno se zapustio. Ponekad podsjeća na goth verziju Limenog čovjeka, jer treba dobro ulje i podmazivanje da bi preživio večernji šou. Danas je njegovo koljeno to koje škripi i smeta mu, jer ga je ozlijedio plešući noć prije. Zbog toga i on šepa okolo te se na mahove isključuje. On nekako nastavlja rasti izdižući se poput tornja nad ostatkom grupe kao death rock žirafa i zauzimajući dragocjeni podni prostor svojim nevjerojatno dugim ljudskim nogama. Fun fact, Dixie je poučavao Matta na sveučilištu prije nego je Matt postao slavan.

Ja sam Dixieju s desna, vaš vjerni sluga, zguren oko hrpe jakni, šalova i torbi koje navodno pripadaju Tristanu. Čini se da nepoznata tekućina curi po podu. Kraj Matta u zadnjem redu je naša bliska srpska prijateljica, Brana. Ona nam na ovom dijelu turneje pomaže s merchom i vizualnom dokumentacijom. Kao profesor s Gilliganovog otoka, ona je nekako uspjela skinuti Netflix na svoj mobitel i duboko je uživljena u vedru priču o ubojstvu ili nečemu. Brana je na samom početku zamoljena da prevede neke stvari pa je skinula svoje slušalice.

Franklin, ne svojom voljom naš vođa, the Pizza-Pied Piper, Thom Yorke industrijalnog soul rocka, je u svom urednom zabačenom kutku na svom računalu, sa slušalicama na glavi. Moje izvorne bilješke navodile su da igra šah, jer mi je tako rekao Matt Tong kad smo počinjali, ali kad je saznao za taj manji detalj, on se brzo i pristojno upleo i prisilio me da izmijenim taj navod i uključim izravni citat: “Nemoj jebeno lagati. Pišem protekla dva sata. Neumorno radim cijelu turneju.” Brana je kasnije iznova potvrdila da je stvarno igrao šah.

Nemoj se uzrujavati, pridružit će nam se ponovno u drugoj polovici našeg programa, nakon pauze u poluvremenu koju su vam omogućili dobri ljudi na Lukoilu i bugarska hot dog industrija. Također, važno je naglasiti, osobito zbog toga da sačuvam svoju kožu na ostatku turneje, da je on uistinu puno radio na svom pisanju cijelo vrijeme.

Molim vas da imate na umu da svi mi imamo vrlo različite glazbene ukuse pa je rijetkost pronaći nešto oko čega se svi možemo složiti. Nekoliko ljudi u grupi su zloglasni hejteri i standardi za pohvale su poprilično visoki, čak i kada se trude biti dragi. Na pola turneje smo. Iscrpljenost je nastupila. Smrad je užasan.

Foto: Theo Wargo/Getty Images North America


Arsen Dedić – Djevojka za jedan dan

Matt: Ovo je nekako kul i čudno. Volim ove synthove. Zvuči kao pjesma iz sapunice.

Tristan: Je li to hrvatski Barry Manilow?

*Brana klima glavom u znak odobravanja*

Tristan: Podsjeća me na Talijana…Paola Contea koji pjeva Sandwich Man.

*Tristan pjeva Sandwich Man naglas*

Ryan: Čini da želim plesati tango na brodu s hrvatske obale.

Tristan: Ovo je nekako zakon na čudan način. Ima jezivi fantom iz opere synth. Sviđa mi se ovo na čudan način.

Brana: On je ogromna zvijezda. Više kao folk glazbenik. Mislim da je umro.

Ryan: Matt bi ovo trebao pjevati na karaokama u Hrvatskoj.


Azra – 3N

Brana: Ovo je isto velik bend. Novi val 80-ih. Pitam se zašto su izabrali ovu pjesmu?

Lee: Počelo je kao The Clash.

Tristan: Sviđa mi se jebeni bongo tu.

Dix: Slušaj ti to!

Matt: I meni se sviđa bongo.

Ryan: I je kao The Clash. Zvuči kao Know Your Rights u balkanskom ritmu.

Lee: Ova gitara je dosta zanimljiva. Dobar hook u pripjevu.


Damir Avdić – Nuspojave

Lee: Ova gitara je kul. Atmosferično. Zanima me kakve su riječi.

Ryan: Ovo je kul. Sviđa mi se ovo. Ima Title Ceremony / Godspeed vibru.  Kao da Neil Young svira soundtrack “Mrtvog čovjeka” bržim tempom. Sviđa mi se govorenje.

Tristan: Kul

Matt: Koliko duga je ova pjesma?

Lee: Volim gitaru na kraju.

Ryan: Gitarist me stvarno podsjeća na Neil Younga. Poprilično kul pjesma.

*Okrenuo sam se i Matt je zaspao*


Dobri Isak – Mi plačemo iza tamnih naočara

Dix: Dosta mračno.

Lee: Gitara je kul. Hook u pripjevu je genijalan.

Tristan: Sviđa mi se njegov glas.

Ryan: Ovo zvuči kao The Fall. Hrvatski Mark E. Smith.

Tristan: Stvarno mi se sviđa druga gitara, divlja je.

Ryan: Super, kakav je to zvuk?

Dix: To je The Fall.


Goribor – Jureći ljubav

Lee: Ime me je podsjetilo na metal bend. Ovo nije metal. Ovo nekako zvuči kao The Shins možda?

Ryan: Ništa od ovog nije loše. Ima u ovom tame koja mi se sviđa.

Lee: Zapravo vuče na Leonarda Cohena. Ta synth dionica je dosta luda. Ova pjesma ide na neko divlje mjesto pri kraju.

*Tristan već ludi boreći se sa sporim kamionima, mijenjajući trake u prometu po gustoj magli. Ryan treba urinirati, a nema mjesta na kojem možemo stati u skoroj budućnosti. To dodaje nelagodi.*


Harvo Jay – Zapad

Lee: Zanimljiv beat.

Franklin: Ovo je kul.

Dix: Zvuči kao Foalsi

Tristan: Da, zvuči malo kao Foalsi. Zapravo, zvuči kao 2000s emo.

Lee: Pripjev me podsjeća na pjesmu od Q and Not U. Pjevač malo zvuči kao on na nekim dijelovima. Neke kul gitare.

Tristan: Mogu to čuti.

Ryan: Malo je post hardcore.

Brana: Podsjeća me na beogradsku scenu.


Haustor – Treći svijet

Lee: Zanimljiv glas. Čujem King Krulea malo u glasu.

Ryan: Ne, o čemu ti pričaš?

Lee: Sviđa mi se beat. Taj zvuk snarea je zakon.

Ryan: Vuče na Crowded House. U 4/8 je opet možda.

Tristan: I ovo isto malo vuče na Clash.

Lee: Panova frula!

Ryan: Vau, nisam očekivao solo na Panovoj fruli. Nisam ih čuo jako dugo.

Dix: Zvuči turski.

Ryan: Zvuči kao Crowded House / Men At Work, vrlo 80-e australski zvuk. Također, u istom je ključu kao Sorrow, Tears & Blood od Fela [Kutija].

Brana: Mislila sam da će izabrati drugačiju pjesmu za podijeliti. Oni su bili dosta politični. Jako mi se sviđa pjevač i njegov kasniji rad. Ima predivne tekstove.


IDOLI – Moja si

Lee: Počinje vrlo zanimljivo.

Ryan: Je li to synth tuba?

Lee: Dobar bek vokal.

Brana: Beogradski novi val.

Lee: Vau, synth zvuči kao da je netko upravo izgubio u video igri.

Tristan: Puno se toga tu događa.

Lee: Zvuči kao da skrola kroz sve zadane postavke na synthu. Ovo je bank 6.

Ryan: Malo je kao Mr. Bungle.

Dix: Jebote.

Tristan: Ovo je najčudnija razina Sonic the Hedgehoga.

Lee: Je li ovo limenka spreja?

Tristan: Sjećaš se razine s limenkama spreja?

Dix: Baš nabacuju sve moguće ovdje, zar ne?

Brana: Ja ih baš mrzim. Možda zato što ih moj tata mrzi. Oni nisu dobri ljudi. Jedan od njih je sada u politici. Nemojte navesti moje puno ime ili adresu.


IVᗩNᗩ π PICEK – ❁ (cvjetić)

Lee: Ovo pristaje uz ovu cestu. Sviđa mi se njezin glas.

Ryan: Malo Joanna Newsome sranja. Kate Bush isto. Zamišljam Matta kako masira stopala uz ovo.

*Matt se budi kad čuje da ga Ryan ismijava*

Tristan: Pomalo soundtrack-y kao Carpenterov film.

Ryan: Poprilično kul traka.

Dix: Mislite li da će biti trećeg akorda? Ovo je dosta zanimljivo.

Lee: Meni se sviđaju zvonca. Ona su uvijek super. Pašu uz krajolik.

Dix: Jako je lijepo složeno. Taman za maglovitu cestu.

Ryan: Netko će sigurno umrijeti na kraju ove pjesme, ili nadići prostor i vrijeme.

Tristan: Sada je kao sekvenca sna.

Ryan: Ovo je također Matt izgubljen u glazbi ubojite šume.

Matt: Ovo mi je najdraža dosad.


Josipa Lisac – Ležaj od suza

Ryan: Odlične psihodelične vibre. Želim početi duplati sve svoje bas linije trubom.

Dix: Ne, to je flugelhorn.

Lee: Selda [Bağcan]?

Ryan: Meni zvuči kao Frank Zappa. Stvarno mrzim Franka Zappu.

Lee: Mmm, jazz flauta.

Ryan: Zvuči kao ona bejzbol grupa koju sempliraju u hip hopu puno. Koja je to?

*snimka je pauzirana da bi istražili ovu ideju*

Ryan: Babe Ruth, pjesmu koja se zove The Mexican oni sviraju u cijeloj toj fori s Morriconeom. Na to me ona podsjeća. (Ryan tada pusti Babe Ruth pjesmu.) Ovo je kul dio.

Lee: (Nakon što Ryan pusti drugu pjesmu) Ok, mogu to čuti.

Tristan: Vau, ta se gitara stvorila niotkuda. Ovo sranje je ludo. Je li to novi Tenacious D? Podsjeća me na Jack Blacka kad pjeva The Greatest Song in the World

Brana: Što mislite o njezinom glasu? Ona je kultna pjevačica. Super čudna je.

Dix: Malo baca na Jefferson Airplane.

Franklin: Grace Slick

Dix: White Rabbit, ne?

Brana: Baš su izabrali čudne pjesme. Ona je kao operna pjevačica. To je nekakva ljubavna pjesma.


Kanda, Kodža i Nebojša – Najsvetliji dan

Brana: Oni su užasni. Pjevač je šupak. Ima dreadlock. Mislim da su i oni iz Beograda. Nekad pjevaju na engleskom.

Ryan: Baš im se sviđa taj njihov bubnjarski obrazac. Zvuči mi kao 311.

Franklin: Zvuči kao 311 susreće Sublime.

Brana: Ljudi u Srbiji baš vole reggae.

Matt: Nisam veliki fan zvuka snarea.

Dix: U redu je kad jebeni Stuart Copeland to radi…*okreće očima* O, da, stavimo još malo filla ovdje. Nije dovoljno.

Matt: Sad mi je jasno zašto ti se nije sviđao Bloc Party, Dix.

Tristan: Iskoristili su sve moje najmanje omiljene gitarske efekte u jednoj pjesmi.

Ryan: Ova pjesma je grozna.


Klinika Denisa Kataneca – Rode

Lee: Čudna naslovnica s mačkama, Matt.

Tristan: Ovo zvuči kao Hobit glazba. Ako kasnije bude solo na flauti, nemojte se iznenaditi.

Lee: Nisam načisto s vokalima. Vuče na Sunny Day Real Estate malo možda? Zvuči kao Perry Farrell zapravo.

Ryan: Kao Porno For Pyros.


Sara Renar – Jesen

Ryan: Koliko još ovih jebenih pjesama ima?

Tristan: Ovo me podsjeća na onaj njemački bend…

Brana: Ha, koji?

Tristan: The Notwist. Podsjeća me na njih s pjevačicom.

Ryan: Rokaju 808 na ovoj traci.

Lee: Nastavit ćemo dalje.

Ryan: Hvala.


Valentino Bošković – Asinhrono

Dix: Molim te neka bude ska pjesma.

Lee: Šta?

Ryan: Je li ovo rep?

Tristan: Hmm. Ovo je dosta milozvučno.

Dix: Kakav je ovo pljesak? (Dixa pljesak iznimno zabavlja pa povremeno oponaša najmanji pljesak na svijetu.)

Lee: Meni se sviđa zvonce.

Franklin: Taj je synth dosta kul.

Matt: Ova je kul, zvuči kao John Maus.

Franklin: Super. Isto tako malo zvuči kao David Bowie, njegov glas.

Matt: Slažem se s tim.

Dix: Čudna promjena.

Tristan: Ovo je jedan od najuglađenijih akorda u povijesti akorda. Nisam mogao pogoditi da će kraj biti ovakav.

Dix: Ovo je jedna od najdosadnijih pjesama koje sam ikad čuo u cijelom svom jebenom životu.


ŽEN – Sonična taktika

Lee: Kul naslovnica albuma. Počinje dosta kul.

Ryan: Haha. Koji je to vražji gitarski ton?

Tristan: To je neko Smashing Pumpkins sranje ovdje.

Ryan: Zvuči kao Bob Mouldov gitarski ton.

Tristan: Imam osjećaj da dosta slušaju Slowdive i Ride. Definitivno Slowdive. Osjećam i malu Hüsker Dü energiju u tome također.

Ryan: Puno Slowdivea.

Dix: Sviđa mi se ova. Je l’ to cura pjeva?

Brana: Nisam sigurna što govori.

Tristan: Je li to zviždaljka?

Franklin: Kako se zove ovaj bend?

Tristan: Ovo bi totalno moglo biti na “Souvlakiju”

Dix: Ova mi je najdraža od svih.

Lee: To je to.

Ryan: Dobro.

Za sve mane prijevoda odgovorna Valentina Sertić



Izvorni tekst

This is the true story (true story) of seven now-strangers, forced to listen to a selection of Serbo-Croatian music (guitar noise) and have their thoughts transcribed (drum sound) to find out what happens when people stop being polite and start getting real.

Let me introduce myself. I’m Lee Tesche, the right handed Nicolas Cage. You might know me from my six string handiwork in the semi-marginal band Algiers. I’ll be your faithful guide today, holding your hand as we journey through the dark confines of our glamorous life on the road.

We begin our tale on the long ride from Bucharest to Sofia. Having dumped all of our RON at the border, everyone is tired. No one is super keen to work on tour press. I take the lead of forcing everyone to listen to the selection of songs that were sent over as a group. The experience is transcribed in real time, unadulterated. We listen in alphabetical order by artist. At first glance, I don’t recognize any names. Each person is dropping in and out of listening, snoozing or sometimes staring out the window at the blank road. The landscape is barren, with twisted scraggly trees lining the road. There is a heavy fog.

Our group today consists of bass maestro, Ryan, in the front passenger seat. He’s been battling consumption and acute frailty ever since his time spent as a middle aged man in a British orphanage. Illness, a reoccurring tour tradition, has caused him to be somewhat ornery today. Later that night he somehow manages to badly injure his foot on stage, adding one more item to his list of physical woes and causing him to walk with a heavy limp. The road has taken such a toll on this man’s character that he can no longer afford to buy clothes that have sleeves. In a sign of solidarity, the man to his right, in the driver’s seat, has followed suit. That would be Tristan, the hardest working man in show business, our steadfast Tour Manager. His nom de plume being Gary Indiana, named for his favorite city and state in our blessed Union. Throughout our story, he is continually weaving in and out of slow moving trucks into oncoming traffic, while simultaneously trying to listen, comment, and make good time so that we are early for soundcheck.

Behind the two of them is the great Dave Dickie, The Scouse Powerhouse, and our van’s father figure. He’s our grizzled sea captain of a sound man who has led a long illustrious music career spanning several decades. Known professionally as “Dixie like a Dallas stripper”, he’s simply Dix to us, his loyal crew of scallywags. The Smokey the Bear of the mixing desk, dialing in our mini forest fires on stage each night. He takes sonic wizardry to the point of actually just straight up looking like a wizard. He’s also the most likely in the group to have scurvy. His cough being particularly bad today.

Dix is one of two gold selling UK artists in the van due to his work writing and producing with Black and his song and album It’s A Wonderful Life. The other goldilocks is the nefarious Matt Tong of the infamous Bloc Party. With his best years clearly behind him, he spends his twilight years scumming around with our lot. Since joining our ranks he’s a shell of a man, having really let himself go. At times he resembles a goth tin man, needing a good oil and lube to get through that evening’s show. Today it’s his knee that is creaky and bothering him, having hurt it dancing the previous night. This causes him to limp around as well and power down intermittently. He continues to grow somehow though, towering over the rest of the group like a death rock giraffe and sucking up valuable floor space with his incredibly long man legs. Fun fact, Dixie also taught Matt in university before Matt became famous.

I am to Dixie’s right, your faithful scribe, cramped in around a bunch of jackets, scarves, and bags that appear to belong to Tristan. An unknown liquid appears to be leaking on the floor. Next to Matt on the very back row is our close Serbian friend, Brana. She is helping us on this leg of the tour with merch and visual documentation. Like the professor from Giligan’s island, she has somehow managed to download a Netflix program onto her phone and is deeply entrenched in an uplifting story about murder or something. Early on Brana is asked to translate some things so she takes her headphones off.

Franklin, our reluctant leader, the Pizza-Pied Piper, the Thom Yorke of industrial soul rock, is in his tidy back corner on his computer with headphones on. My original notes had him quietly playing chess as relayed by Matt Tong when we began, but when informed of this minor detail he is quick to politely interject, forcing me to amend and include the direct quote: “Don’t fucking lie. I’ve been writing for the past two hours. I’ve been working tirelessly this entire tour.” Brana later reconfirms that he was indeed playing chess.

Don’t fret, he will join us again in the second half of our program, after a halftime show stop brought to you by the fine folks at Lukoil and the Bulgarian hot dog industry. It’s also important to point out, particularly so that I can preserve my hide for the rest of the tour, that he has indeed worked hard on his writing this entire run.

Please also keep in mind that we all have very different tastes in music, so it’s rare to find something that we can all agree on. A few people in the group are notorious haters and the bar is usually pretty high for praise, even when they’re trying to be nice. This is the halfway point in our tour. Exhaustion has set in. The stench is horrendous.


Arsen Dedic – Djevojka Za Jedan Dan

Matt: This is kind of cool and weird. I love these synths. It sounds like a soap opera tune.

Tristan: Is this the Croatian Barry Manilow?

*Brana nods approval*

Tristan: Reminds me of the Italian guy…Palo Conte who sings Sandwich Man.

*Tristan sings Sandwich Man aloud*

Ryan: Makes me want to do the tango on a boat off the coast of Croatia.

Tristan: This is kind of awesome in a weird way. It has a creepy phantom of the opera synth. I dig this in a strange way.

Brana: He’s a huge star. More like folk music. I think he died.

Ryan: Matt should do this in karaoke in Croatia.


Azra – 3N

Brana: This is also a big band. New Wave 80s. I wonder why they chose this song?

Lee: Started out like the Clash.

Tristan: I like the fucking bongo in there

Dix: Listen to that!

Matt: I’m digging the bongo.

Ryan: It is like the Clash. Sounds like Know Your Rights into Balkan beat.

Lee: Some of this guitar is pretty interesting. Nice hook in the chorus.


Damir Avdić – Nuspojave

Lee: This guitar is cool. Vibey. I’m curious what the lyrics are.

Ryan: This is cool. I like this. It’s got a Title Ceremony / Godspeed vibe. Like Neil Young playing the “Dead Man” soundtrack uptempo. I like the talking too.

Tristan: Cool

Matt: How long is this song?

Lee: I love the guitar at the end.

Ryan: The guitar player really reminds me of Neil Young. Pretty cool song.

*I turn around and Matt has gone to sleep*


Dobri Isak – Mi plačemo iza tamnih naočara

Dix: Quite Dark.

Lee: The guitar is cool. Chorus hook is awesome.

Tristan: I like his voice.

Ryan: This sounds like the Fall. The Croatian Mark E. Smith.

Tristan: I really like that second guitar, it’s wild.

Ryan: Nice, what is that sound?

Dix: That is The Fall.


Goribor – Jureći Ljubav

Lee: The name made me think of a metal band. This is not metal. This kind of sounds like The Shins maybe?

Ryan: None of this is bad. There is a darkness to this that I like.

Lee: Actually Leonard Cohen vibes kind of. That synth line is pretty crazy. This song is going to a wild place at the end.

*Tristan is really going nuts battling the slow trucks at this point, changing lanes into oncoming traffic in the thick fog. Ryan also now has to urinate with no place to stop in the near future. This adds to his discomfort.*


Harvo Jay – Zapad

Lee: Interesting beat.

Franklin: That’s cool.

Dix: Sounds like Foals

Tristan: Yeah, sounds a bit like Foals. Actually, sounds like 2000s emo.

Lee: The chorus reminds me of a Q and Not U song. The singer kind of sounds like him at points. Some cool guitars.

Tristan: I can hear that.

Ryan: It’s kind of post hardcore.

Brana: Reminds me of the Belgrade scene.


Haustor – Treći Svijet

Lee: Interesting voice. Hearing King Krule a bit in the voice.

Ryan: No, what are you talking about?

Lee: I like the beat. That snare sound is kind of awesome.

Ryan: Crowded house vibe. It’s in 4/8 again maybe.

Tristan: This also has a slight Clash vibe too.

Lee: Pan pipe!

Ryan: Whoa, didn’t expect the panpipe solo. Haven’t heard one of those in a long time.

Dix: Sounds Turkish.

Ryan: Sounds like Crowded House / Men At Work, very 80s Australian sound. It’s also in the same key as Sorrow, Tears, and Blood by Fela.

Brana: I thought they would chose a different song to share. They were quite political. I really like the singer and his later work. He has beautiful lyrics.


IDOLI – Moja Si

Lee: Starts out pretty interesting.

Ryan: Is that a Tuba synth?

Lee: Nice BVs.

Brana: Belgrade new wave.

Lee: Whoa, synth sounds like someone just lost in the video game.

Tristan: There’s a lot going on there.

Lee: Sounds like he’s scrolling through all of the synth presets. There’s bank 6.

Ryan: It’s kind of like Mr. Bungle a little bit.

Dix: Fuck.

Tristan: This is the weirdest level of Sonic the Hedgehog.

Lee: Is that a spray can?

Tristan: You remember that level with the spray cans?

Dix: They’re really throwing everything at this one aren’t they?

Brana: I really hate them. Maybe because my dad hates them. They aren’t nice people. One of them is in politics now. Don’t type my full name or address.


IVᗩNᗩ π PICEK – ❁ (cvjetić)

Lee: This is nice for this road. I like her voice.

Ryan: Some Joanna Newsome shit. Kate Bush too. I imagine Matt giving a foot rub to this.

*Matt wakes up when he hears Ryan making fun of him*

Tristan: Kind of soundtrack-y like a Carpenter film.

Ryan: Pretty cool track.

Dix: Do you think there’ll be a third chord? This is quite interesting.

Lee: I like the bells. They are always nice. It fits the landscape.

Dix: It’s nicely put together. Fit for the foggy road.

Ryan: Somebody is definitely going to die at the end of this song, or transcend space and time.

Tristan: Now it’s like a dream sequence.

Ryan: This is also Matt lost in the murder forest music.

Matt: This is my favorite one so far.


Josipa Lisac – Ležaj Od Suza

Ryan: Killer psych vibes. I want to start doubling all of my baselines with trumpet.

Dix: No, that’s a Flugal Horn.

Lee: Selda?

Ryan: Sounds like Frank Zappa to me. I really hate Frank Zappa.

Lee: Mmm, Jazz Flute.

Ryan: Sounds like that baseball group they sample in hip hop a lot. What is it?

*playback pauses for exploration of this idea*

Ryan: Babe Ruth, it’s a song called The Mexican that they play this whole Morricone bit in it. That’s what she reminds me of. (Ryan then plays the Babe Ruth song). This is a really cool part.

Lee: (After Ryan plays other song) Okay, I can hear that.

Tristan: Whoa, that guitar came out of nowhere. This shit is wild. Is this the new Tenacious D? It reminds me of Jack Black singing The Greatest Song in the World

Brana: What do think about her voice? She is a very cult singer. She’s super weird.

Dix: A bit Jefferson Airplane.

Franklin: Grace Slick

Dix: White Rabbit innit.

Brana: They really chose weird songs. She’s like an opera singer. It’s kind of a love song.


Kanda Kodža i Nebojša – Najsvetliji dan

Brana: They’re horrible. The singer is an asshole. He has a dreadlock. I think they’re from Belgrade as well. They also sometimes sing in English.

Ryan: They really like their drum patterns here. Sounds like 311 to me.

Frank: Sounds like 311 meets Sublime.

Brana: People in Serbia really like reggae.

Matt: I’m not a big fan of the snare sound.

Dix: It’s okay when fucking Stuart Copeland is doing it…*rolls eyes* Oh yeah, let’s just put another fill in there. It’s not enough.

Matt: I get why you didn’t like Bloc Party now, Dix.

Tristan: They used all of my least favorite guitar effects in one song.

Ryan: That song sucks.


Klinika Denisa Kataneca – Rode

Lee: Weird cover art with cats, Matt.

Tristan: This sounds like Hobbit music. If there’s a flute solo later, don’t be surprised.

Lee: Not sure about the vocals. Sunny Day Real Estate vibes a bit maybe? Sounds like Perry Farrell actually.

Ryan: Like Porno For Pyros.


Sara Renar – Jesen

Ryan: How many more of these fucking songs are there?

Tristan: This reminds me of that German Band…

Brana: Ha, which one?

Tristan: The Notwist. Reminds me of them with a female singer.

Ryan: They are rocking the 808 on this track.

Lee: We’ll move on.

Ryan: Thanks.


Valentino Bošković – Asinhrono

Dix: Please be a ska song.

Lee: What?

Ryan: Is this rap?

Tristan: Hmm. That’s real smooth.

Dix: What’s that clap? (Dix is very amused by the clap and periodically mimics the tiniest clap in the world.)

Lee: I like the bell.

Franklin: That synth is pretty cool.

Matt: This one is cool, it sounds like John Maus.

Franklin: Nice. Also kind of sounds like David Bowie, his voice.

Matt: I agree with that.

Dix: Odd change.

Tristan: That’s one of the smoothest chords in the history of chords. Didn’t see that ending coming.

Dix: This is one of the most boring songs I’ve ever heard in my entire fucking life.


ŽEN – Sonična taktika

Lee: Cool album cover. Starting out pretty cool.

Ryan: Haha. What the hell is that guitar tone?

Tristan: That’s some Smashing Pumpkins shit there.

Ryan: Sounds like Bob Mould’s guitar tone.

Tristan: I feel like they’re into a lot of Slowdive and Ride. Definitely very Slowdive. I feel a little energy of Husker Du in there as well.

Ryan: A lot of Slowdive.

Dix: I like this one. Is that a girl singing?

Brana: I’m not sure what she’s saying.

Tristan: Is that a slide whistle?

Franklin: What’s this band called?

Tristan: This could totally be on “Souvlaki”.

Dix: That’s my favorite out of all of them.

Lee: Okay, that’s it.

Ryan: Good.

(Visited 2.838 times, 1 visits today)

Komentari