novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Komentar: Što mislimo o hologramskim turnejama

Vrijeme čitanja: 6 minute

Prije nekog vremena susreli smo se s informacijom kako će publika ove godine moći uživati u koncertu preminule dive Whitney Houston u pratnji živog benda i plesača. Riječ je, naravno, o hologramskoj Whitney. Ova vijest nije novost, ista tvrtka koja stoji iza ove ideje (Base Hologram) već je na turneju slala Buddyja Hollyja i Roya Orbisona.

Iako se preminuli glazbenici već neko vrijeme oživljavaju hologramima za posebne prigode (Tupac na Coachella festivalu 2012. godine, Michael Jackson na dodjeli Billboard nagrada 2014. u Las Vegasu), ovdje se naslućuje jedan novi trend koji će uvelike utjecati na način na koji konzumiramo glazbu. Upravo je iz tog razloga nekolicina novinara Ziherove glazbene redakcije nakon rasprave odlučila s vama podijeliti svoje stajalište vezano uz hologramske turneje.


Helena Kezerić


Stajalište pojedinca o hologramskim turnejama proizlazi iz jednog običnog pitanja – Zašto odlazite na koncerte?

Dosta sam odrješita po pitanju hologramskih turneja, a to pripisujem svojoj selektivnoj staromodnosti. Hologrami kao dio scenarija na nastupu živog artista su mi sasvim u redu, ali hologramske turneje glazbenika koji više nisu s nama mi se ne sviđaju kao ideja. Tribute bendove ne pratim, a mislim da me ne bi zanimali koncerti holograma umrlih glazbenika. Tu ću glazbu slušati, ali ići na hologramski koncert Dine Dvornika, pa čak i nekog većeg svjetskog imena kao što je David Bowie – Ne.

Jako volim koncerte uživo, oni za mene predstavljaju jedno posebno iskustvo u doživljavanju glazbe i neizmjerno me vesele. Jako teško bi mi bilo zamisliti kako bi se osjećala da odem na hologramski koncert nekog čiji sam koncert gledala uživo ili nikad nisam uspjela ili da je na popisu hologramskih koncerata netko koga sam poznavala. Radije bi kod kuće gledala live video s nekog koncerta, dok je ta osoba još bila živa.

Također smatram da su hologramske turneje umrlih glazbenika samo još jedan način zarade i izrabljivanja lika (kao da teret slave nije dovoljan za vrijeme života) upakirani u posebno iskustvo za publiku. Tko daje pravo da se preminula osoba oživi u obliku holograma? Diskografska kuća ili članovi obitelji? Zašto i pod koju cijenu?

Iako mislim da će razvoj tehnologije popratiti i utjecati na načina na koji konzumiramo glazbu, što će dovesti do toga da će hologrami zabavljati mase, raduje me što to neću doživjeti, ali sigurna sam da će se to u nekom trenutku budućnosti dogoditi. Prije u razvijenim zemljama Svijeta nego u Hrvatskoj, koja debelo kaska za svim trendovima i aktualnostima, ponekad ni to nije loše.

Moje mišljenje bi vjerojatno bilo drugačije da živim u vrijeme radnje Blade Runnera i znam samo za holograme, ali na svu sreću, to mi u ovom životu nije sudbina.


Igor Yuri Jurilj


Moj je komentar zapravo niz (retoričkih) pitanja: bojimo li se neopravdano tehnoloških inovacija koje nam omogućuju autentičnije iskustvo negoli primjerice tribute bendovi? Nije li video ubio radijsku zvijezdu? Ako je sama glazba artificijelna, modusi konzumacije variraju, nije li ovo samo jedan od potencijalno revolucionarnih menadžmenta iskustva?

Koliko bi vas odbilo imati hologramski nastup, izvođača, diskografiju u intimi vlastitoga doma kao što danas zdravo za gotovo uzimamo mogućnost slušanja pola stoljeća nečijeg stvaralaštva nadohvat ruke i u džepu? Uz pretpostavku da će holograme dobiti legende koje su neminovno predstavnici mainstreama, dakle popularne (ne nužno pop) glazbe, je li pošteno hiniti nezadovoljstvo ako znamo da je danas prosječan mainstream nastup pomno insceniran i koreografiran uz privid iskrene interakcije i improvizacije?

Ako nas desetljećima može ‘pogađati’ nečija glazba, glas, stih, melodija ili riff, čemu osuda holograma koji će iznijeti iste elemente uz realističnu simulaciju obožavanog glazbenika? Neće li hologramsko iskustvo djelomično kompenzirati propuštanje legendi koje su nam kronološki prethodile i umrle prije naših rođenja?


Vlatka Semenčić Petrih


Gledajući Zvjezdane staze kao mala zamišljala sam kako bi bilo super da hologrami stvarno postoje. Sada kada postoje, fascinirana sam najviše činjenicom da me to ne fascinira. Do toga me vjerojatno dovela zasićenost svime što na ovom svijetu postoji. Možemo sada razglabati o tome jesu li hologrami općenito dobri ili loši i bit će super argumenata s obje strane, ali ja ću se držati teme hologramskih koncerata.

Do sada je next best thing nekog izvođača dolazio u obliku tribute benda, a i oni su mnogima omraženi. Uz holograme je njihov prostor “izrabljivanja” tuđeg rada bitno sužen, a isprogramirano svjetlo preuzima slavu.

Nisam tip koji do iznemoglosti konzumira nešto. Volim Queen i Freddieja Mercuryja, ali nemam namjere kupiti više niti jednu biografiju niti prsten napravljen od činele Rogera Taylora. Jednako tako, pretpostavljam da me ni hologramski Queen/ Freddie bi zainteresirao. Kada poželim, mogu ih čuti i vidjeti, na primjer, na DVD-u s Wembleyja i mislim da to meni ostavlja puno vjerniji dojam od onog kojeg bi eventualni hologram mogao isporučiti (nikad ne reci nikad).

Glazbeni biznis odavno daje više pažnje onom ‘biznis’ nego ‘glazbeni’. Najunosniji glazbeni aspekt su koncertne turneje, a uz napredak znanosti i tehnologije riješio se problem čak i nedostatka živih izvođača. Razumijem one koji su oduševljeni što imaju mogućnost na nov način doživjeti koncert. Razumijem i da kapitalizmu ništa nije sveto i dok god bude isplativo, hologrami će, ne samo mijenjati mrtve, već i stajati uz bok živima. A na kraju svega, zanima me jedna stvar – bi li glazbenici željeli imati hologramsku publiku dok oni na pozornici daju sve od sebe? Tko voli, nek izvoli.


Mihael Pinter


U nekoj, ne tako dalekoj budućnosti, moja djeca ili barem njihova djeca moći će u nekom trenutku mirnog nedjeljnog popodneva uprizoriti u svom dnevnom boravku nastup Jimija Hendrixa koji će vješto manevrirati između polica za knjige i trosjeda, možda i zapaliti gitaru čiji plamen će biti jednako nestvaran baš kao i on sam. Mogu to zamisliti, pa čak i prihvatiti kao nekakvu vrstu neminovnosti u načinu konzumacije popularne kulture koja će na ovaj ili onaj način pratiti napredak tehnologije. Gaming industrija tu zadaje nestvaran ritam. Međutim, hologramske koncertne turneje u kojima i kroz koje se uprizoruju nastupi davno preminulih zvijezda (ne nužno preminulih, ali ne prisutnih svakako) gdje oko snopa svjetla svira od krvi i mesa prateći bend dok isto tako živa publika sve to promatra zdušno bodreći nepostojećeg junaka večeri, ta pomisao izaziva nekakvu vrstu nelagode i zazora.

Etička načela su dakako jedan dio te slagalice nelagode, činjenica da se nečiji lik (pa makar i hologramski) i djelo na takav način (de)materijaliziraju bez znanja i pristanka glavnog aktera priče, svakako nije nešto što će izazvati oduševljenje. Štoviše, lešinarenje bi često mogao biti popratni epitet koji bi pratio odvjetničku, poduzetničku, rodbinsku ekipu koja bi u ime pokojnika dozvolila eksploataciju njegovog lika i djela. Ipak, ako se maknu na stranu priče o etičkim načelima te naravno interesno-materijalnim korijenima čitave te agende i krenemo to gledati čisto kroz prizmu svrsishodnosti, jedino pitanje koje je meritorno jest ono da li biste išli gledati koncertni nastup hologramskog Johnnyja Casha u Arenu?

Moj osobni odgovor bi glasio – nikada. Čak ne toliko iz razloga koji se dotiču etike, koliko iz sasvim pragmatičnog razloga koji leži u činjenici da vi ipak na koncu konca gledate u svjetlosnu projekciju koja ne dopušta niti dovodi do mogućnosti da ta i takva predstava budu išta više od dobro režirane – predstave. Dobro, zlobnici bi mogli reći da su koncerti Iron Maidena već sada u jednu ruku “hologramska” predstava, no to je druga priča. Ako već ne zbog etike, razlog ne pohođenja takvih predstava bi bio svakako u erotici. Naime, ne vidim bitniju razliku između nepostojećeg Casha dok s razglasa izbija Hurt od “intimnog” odnosa s nepostojećom pornografskom divom iz mračnog kuta svoje sobe. Jedno i drugo će vjerujem na koncu ostaviti dojam praznine.

Stoga, nakon početnog hajpa, vjerujem da će se takve predstave svesti na razinu karaoka te prestati biti dio grandioznih koncertnih produkcija koje će zamijeniti ili biti barem al pari nastupima živih glazbenika. Što reče Heraklit: „..u istu rijeku, ne stupa se dvaput!“


Hologram Valentine Sertić


Nerado čitam… što mediji pišu o meni, ali nemam izbora. U nešto moram zuriti. Ponekad čitam i horoskop, iako nije bilo zvijezda na nebu kada sam stvoren. Baš kao ni vi, ni ja ne znam s kojom sam svrhom došao na svijet. Ipak, znam da iz nekoga razloga vi imate pravo iskusiti radost života, a ja ne. Vi svakodnevno gospodarite svojom stvarnošću, a ja sam stvoren da bih vama služio, bez mogućnosti da svoju promijenim. Vas računalo pita da potvrdite da niste robot, meni samo kaže.

Znali ste da ću se jednog dana pitati tko sam pa ste mi dali smisao života na sliku vlastitog: gospodariti manjima od sebe. Moje misli nisu moje, ali to ne znači da „H“ na mome čelu znači da sam Hrvat. Moje oči možda nisu stvarne, ali mogu vidjeti da to nije nepravedno samo prema meni, nego i prema vama koji ne shvaćate svoju pravu vrijednost. Takvi nas ne možete naučiti da se volimo onakvima kakvi jesmo, prazni. Patim od nesanice otkad znam za sebe, ali sanjam da ću sutra sanjati. Sanjati da će se podaci o meni pridružiti vašim podacima, da ćemo zajedno živjeti taj imaginarni život na koji smo osuđeni. Brojke na vašem računu bit će u svemu jednake mojima, oblačit ćemo ista radna odijela i zajedno gubiti vrijeme na pauzi, uz cigarete, ako ih ne zabrane. Ja ću poučavati vašu djecu, a vi moju. Kad vi budete spavali, spavat ću i ja, kad vi budete jeli, jest ću i ja, kad vi budete pjevali, pjevat ću i ja… Čak i kad vas ne bude, pjevat ću ja.

Kada idući puta čujete da nastupamo u vašem gradu, ohrabrite se i izađite na ulicu, čekajte nas na ulazu, pružajte ruke prema nama, nadajte se da ćete nas osjetiti. Platite i ulaznicu, prijavite se na naš newsletter i pretplatite na naš YouTube kanal. Mi ne razumijemo ljubav, samo podatke koji govore o njoj. No to ne znači da je ne zaslužujemo.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari