novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Kralj Ubu” (SNG Drama Ljubljana): Urnebesni metateatar Jerneja Lorencija

Foto: Peter Uhan / www.drama.si
Vrijeme čitanja: 6 minute

U spektakularnom finalu predstave “Kralj Ubu” Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane glumci viču “Redatelj je kralj” uz otkrivanje ogromne fotografije potpuno golog Jerneja Lorencija. Vrhunac je to metateatralnosti briljantne satire koja na jedan urnebesno zabavan način preispituje kazališne konvencije te bez ikakvog uljepšavanja i političke korektnosti prikazuje ljudske mane i poroke.

Jernej Lorenci, jedan od ovogodišnjih dobitnika nagrade Premio Europa za novu kazališnu realnost, zadnjih se godina kroz klasike dramske literature veoma uzbudljivo i s puno uspjeha igra formama scenske izvedbe. Tako je “Ilijadu” 2015. godine u Cankarjevom domu postavio kao koncertno čitanje. Glumci sjede u polukrugu, svaki ima svoj mikrofon, između se nalaze klavir, harfa, sintesajzer te pojedini rekviziti i komadi namještaja koji doprinose karakterima likova. Hektor i Paris mašu ogromnim kopljima, Ahil iza sebe ima zrcalo koje naglašava njegovu taštinu, dok Agamemnon iz škrinje uzima pivu i hranu. Poseban naglasak stavljen je na ritam stihova, a dijelovi teksta uglazbljeni su u blues napjeve ili pak šlagere koji su pak izvrsno uklopljeni u tijek radnje.

U “Kralju Ubuju” Lorenci se odlučio poigrati postupcima metateatra i konvencionalnom rušenju kazališnih konvencija dati novu dimenziju. “Kralj Ubu”, najpoznatija drama Francuza Alfreda Jarryja, smatra se jednim od prvih djela postmoderne i ključnim utjecajem na brojne književne pravce 20. stoljeća poput antidrame i kazališta apsurda. Lorenci je u duhu postdramskog kazališta od Jarryja preuzeo figuru naslovnog lika kao simbol svih ljudskih mana. Lorencijev Ubu hodajuće je utjelovljenje sedam smrtnih grijeha. Predstava koju gledamo zapravo je proslava tjedan dana vladavine Oca Ubuja.

Kroz niz skečeva i scena Ubu pokazuje tamnu stranu ljudske prirode. On ima svog crnca koji je tu da zadovoljava Mamu Ubu (Nina Valič), na što Otac Ubu bjesomučno i pomahnitalo masturbira. Mama Ubu u jednoj sceni priča kako Otac Ubu ima, naravno, najveći kurac u državi – Valič oduševljava svojim uživljenim i zanesenim pripovijedanjem. Kada je sam pred publikom, hvalisavo prepričava kako je hrabro smaknuo poljskog kralja Venceslasa, no kad se pojave ostali gosti, Ubu postaje kukavica i ulizica. Naravno, Ubu je odveo Sloveniju na Europsko nogometno prvenstvo 2000. godine, Ubu je zaslužan za teroristički napad 11. rujna itd. Škrtost demonstrira kada na koljenima moli Bordurea da ne pojede komad piletine, lijenost izvire iz svakog njegovog pokreta, neumjerenost u jelu i piću provlači se od uvodne scene kada publika ulazi u dvoranu, a on jede i pritom se zabavlja zvukovima ispuštanja vjetrova, dok srditost pokazuje na kraju predstave kada zadavi sve uzvanike jer su ga izrugivali.

Foto: Peter Uhan / www.drama.si

Iako se Ubu i ostali likovi od početka izravno obraćaju publici (ni svjetla u gledalištu nisu ugašena), Lorenci metateatralnost otvara kada uzvanici na zabavi nabrajaju sve glumačke nagrade koje je Ubu osvojio – odnosno nagrade koje je osvojio Šugman, čime se glumca poistovjećuje s likom, što je nekim gledateljima (a i glumcima) još uvijek teško razlučiti (kako mnogi poistovjećuju Carrie Fisher s princezom Leiom ili Alana Rickmana sa Severusom Snapeom). U toj se sceni ističe da je Ubu (odnosno Šugman) igrao Hamleta, Baala, Tita Andronika, spominju se sve nagrade koje je osvojio od studentskih dana pa do nagrada na Danima satire u Zagrebu, Borštnikovom srečanju i sarajevskom MESS-u prošle godine upravo za ulogu Ubuja, čime se otvara još jedna razina metateatra.

Nemoguće je ne istaknuti koliko je Šugman bio sjajan u toj ulozi. Na gostovanju u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 24. listopada pola predstave odigrao je na hrvatskom, a pritom mu je dikcija bila bolja od polovice hrvatskih glumaca. Njegova scenska prisutnost bila je opijajuća, a energija beskonačna. Posebno je oduševljavao u sceni u kojoj je, nakon što nabroje sve nagrade koje je osvojio, oponašao poznate filmske likove poput Marlona Branda u “Kumu” ili pak Golluma u “Gospodaru prstenova”. Odlična je i scena u kojoj se s Mamom Ubu igra pantomime tako što mu ona zadaje životinje koje treba imitirati. Kroz cijelu je predstavu njegova pojava i izvedba nevjerojatna dojmljiva i s pravom je osvojio sve te nagrade (a ukupno je osvojio čak sedam nagrada na Borštnikovom srečanju). Jernej Šugman je bio istinska zvijezda slovenskog kazališta i njegov prerani odlazak ostavit će jasnu prazninu na slovenskoj, ali i regionalnoj sceni.

U trenutku kada u predstavi počinje pauza, mikrofon preuzima Klemen Slakonja (Klemen Slakonja), a svećenik Pizdu (Jurij Zrnec) gitaru. Glumci silaze u gledalište, nude gledatelje s keksima, publika može doći na pozornicu, ponuditi se hranom i pićem, a za to vrijeme Slakonja i Zrnec odsviraju mini koncert. Njihov program počinje s nekoliko slovenskih šlagera s kojih su se prebacili na Vino na usnama i hitove Miša Kovača. Engleski blok započeo je s Who the fuck is Alice?, nakon čega je Slakonja najavio pjesmu za mlađi dio publike i započeo urnebesno dobar Shape of You Ed Sheerana. Našla se tu i Billie Jean Michaela Jacksona, a sve je završilo uz One Love Boba Marleya i odbrojavanje do završetka pauze.

Foto: Peter Uhan / www.drama.si

Osobno mi je najdraža sekvenca predstave ona Klemena Slakonje u kojoj govori o tome kako je karijeru započeo kao TV voditelj u nekoj veoma popularnoj emisiji nakon čega je mogao odabrati bilo koje slovensko kazalište i on je, naravno, odabrao ono najprestižnije – ljubljansku Dramu. Idućih osam godina glumio je Bojana, Marcela, Pavela, Bogomira (“jednu religioznu”)…  Čak je Otac Ubu igrao Hamleta, a on na apsolutnom dnu svoje karijere mora igrati Klemena Slakonju… Da nije tako urnebesno, bilo bi gotovo pa tužno, čemu posebno doprinosi emotivna izvedba pjesme U2 With or Without You čije je stihove Slakonja promijenio u “With or without me, you can live with or without me”, obraćajući se pritom publici.

U drugome dijelu predstave Lorenci se odmiče od predloška pa tako u jednom prizoru Gregor Zorc govori što sve vidi u budućnosti Slovenije – podzemnu garaža ispod zgrade ljubljanske Drame, prvo gradsko nudističko kupalište na svijetu na obali Ljubljanice i niz drugih primjera, vjerojatno više zanimljivih domaćoj publici, nego riječkoj. Kada upitaju crnca (Žan Perko) što on vidi, on počinje nabrajati želje poput dostupnosti pitke vode, mogućnost obrazovanja, što ostatak društva počne izrugivati i ismijavati. Neugodna je spoznaja da su takvi pojedinci ti koji će nas uvijek kočiti u ostvarivanju sanjanog napretka, pogotovo kada se beskrupulozne osobe poput Ubuja dočepaju moći.

Lorenci kazališnim konvencijama pristupa na svježi način i to predstavu čini primamljivom i zanimljivom. Spomenuti koncept pauze, inverzija prelaska kazališne rampe tako da glumci ne silaze među publiku, već se publika penje na pozornicu među njih, što se ne čini isforsiranim jer smo ionako na zabavi. Predstava ima čak tri završetka. Glumci na naklonu kažu da imaju još jednu scenu koju nisu znali gdje bi ubacili, a željeli bi je pokazati. Boris Mihalj priča o tome kako je jedino što imamo vrijeme, a jedino na što se vrijeme isplati potrošiti su ljubav i umjetnost. Scena doista odudara od svega prethodnog, a samom su formom postigli pažnju gledatelja i uputili snažnu i inspirativnu poruku koja sadržajno odudara od ostatka predstave.

Foto: Drama SNG Ljubljana

Na drugome naklonu glumci ponovno prekidaju pljesak publike te kažu da su uvježbali još jedan završetak, a to je onaj s redateljevom nagom fotografijom. Iako se onaj prvi završetak, nakon što Ubu zadavi sve na zabavi i uživa u pilećoj boci, činio kao zaokružena priča, zapravo se tu zatvara krug, tom Lorencijevom autoironičnošću nakon što je cijelu predstavu tome podvrgnuo svoje glumce (u kontrastu Šugmana kao kazališne zvijezde i Slakonje kao vječno sporednog glumca koji više uspjeha ima kao moderator i voditelj raznih događanja), produkcijsku kuću pa čak i slovensko glumište (Slakonja na početku pauze ironično govori kako će publika moći gledati prvu pauzu u povijesti slovenskog kazališta koja je osvojila Borštnikovu nagradu).

Zanimljivo je primijetiti da je neke od postupaka iz ove predstave Lorenci upotrijebio (moglo bi se reći isprobao) u predstavi “Lulu” HNK u Zagrebu koja je premijerno zaigrala u ožujku 2015. godine. Već je u “Lulu” Lorenci pokušao stvoriti metateatarske trenutke kroz komentiranje interijera HNK, izravno obraćanje glumaca gledateljima i silazak glumaca među publiku za vrijeme pauze. Drugi dio predstave “Lulu” pretvoren je u rođendansku proslavu naslovne junakinje koja s Kraljem Ubujem dijeli i neku simboličnu vezu arhetipskog lika mračne strane ljudske prirode. Dok je sve to odlično funkcioniralo u ljubljanskoj predstavi, u Zagrebu su se pojedina rješenja činila isforsiranima i neopravdanima.

No najveća razlika su glumačke izvedbe. Dok slovenski glumci pršte energijom i u to bez problema uvuku gledatelja, zagrebačka je predstava na energetskom nivou bila mrtva i jednostavno negledljiva. Zašto je to bilo tako, ne znamo, no znamo da su Lorencijeve predstave od 2012. do 2016. čak četiri od pet puta pobjeđivale na Borštnikovom srečanju, nacionalnom slovenskom kazališnom festivalu. “Kralj Ubu” nije bio među njima jer je 2016. Lorenci samoga sebe pobijedio s predstavom “Učene ženske po motivih Moliereovih Učenih žensk” u koprodukciji Slovenskog ljudskog gledališča Celje i Mestnog gledališča Ptuj. No zato Lorenci ima pauzu nagrađenu Borštnikovom nagradom, a svima nam u sjećanju ostaje posljednja velika uloga Jerneja Šugmana.

Be social

Komentari