Istaknuto
04.12.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Ove godine provedite Advent na naš način, upoznajte nas kroz male božićne rituale, tradicije i sadržaje koji ispunjavaju naše adventske dane bojama veselja i zajedništva.

01.12.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Ažurirajte se i ovog tjedna uz aktualne singlove s domaćeg glazbenog terena uz rubriku Nova glazba. Odaberite svog favorita i donesite mu vječnu slavu.

Izvedbene umjetnosti

“Kralj umire” (Teatar &TD): Apokaliptična tragikomedija uvijena u veo straha i apsurda

18.10.2021. Goran Terzić
Vrijeme čitanja: 5 minute

Najčudnija knjiga koju sam ikad pročitao je „U očekivanju Godota”. Namjerno nisam napisao najgluplja jer sam kasnije shvatio da služi svrsi, a bilo bi nefer nešto što ispunjava zadatak podvoditi pod glupo, bez obzira što mi realizacija nije ‘sjela’. Kao što je, vjerujem, općepoznato, autor te kasnomodernističke tragikomedije je Samuel Beckett, jedan od predstavnika teatra apsurda. Radi se o pokretu unutar kazališta koji nakon Drugoga svjetskog rata počinje naglašavati besmisao življenja. Iako su mi djela bila, blago rečeno, bezveze, to je jedan od pokreta koje sam dobro upamtio jer se donekle i slažem s idejom o apsurdu.

Još jedan tvorac takvog tipa teatra, čija djela nisam čitao u cijelosti, jest Eugène Ionesco. Njegove antidrame obiluju tjeskobom i strahom. Posrijedi je lik koji poput marionete slijedi situaciju bez mogućnosti da na nju utječe. Budući da su likovi pasivni, i jezik gubi punoću te se raspada na fragmente od kojih ostaju besmislene fraze. Kao rezultat, pred gledateljem stoji pomalo nelogična mješavina stvarnog i nestvarnog sa snažnom porukom iz života modernog čovjeka. Neke od njegovih najpoznatijih drama svakako su „Ćelava pjevačica”, „Stolice”, „Nosorog” te „Kralj umire”. Na ovoj posljednjoj bih se zadržao.

Spoj apsurda i priče o prihvaćanju smrtnosti

kralj umire itd

Foto: Teatar &TD

Teatar &TD premijerno je izveo predstavu pod nazivom „Kralj umire” u režiji i adaptaciji Ivana Planinića. Ta Ionescova drama nastala je 60-ih godina prošloga stoljeća, a tematizira smrtnost. U središtu ove apokaliptične tragikomedije našao se kralj Bérenger Prvi, vladar neimenovane zemlje koja sve brže propada usporedno s njegovim sve lošijem zdravstvenim stanjem. Dramski sukob temelji se na kraljevu neprihvaćanju smrtnosti. Kako cijelo kraljevstvo ne bi povukao za sobom, njegovi najbliži odlučuju ga osloboditi toga straha. Dakle, predstava nudi originalan proces suočavanja s neizbježnim te potiče na promišljanje o prolaznosti života.

Glumačka postava kvalitetno je odabrana. Svaki je glumac bio baš onakav kako se i očekivalo za tu ulogu. Kralja Bérengerea Prvog igra Domagoj Janković, glumac koji sve više postaje poznat među mlađom generacijom kolega. Bérengereove supruge, kraljice Margaretu i Mariju, igraju Dajana Čuljak i Nika Barišić. Margareta je realna i hladna, a Marija emotivna i pomalo djetinjasta. Tu se mota i sluškinja Julija koja svojom pojavom unosi neočekivane, šaljive elemente, a glumi ju Anica Kontić. Uz nju, tu je i dvorski doktor i epidemiolog (bilo je nekih sitnica koje se moglo povezati s koronom, ali mislim da je svima bilo muka ako su to tako shvatili) kojeg igra Luka Bulović. Posljednji, ali ne i manje vrijedan, Ivan Pašalić, glumio je stražara koji pojašnjava i informira o događajima na sceni.

Početak predstave djelovao je pomalo dosadno. Pojavom svjetala i pozadinske rupe koja svojim širenjem odbrojava sate kraljeva života, imao sam dojam da će dominirati sci-fi elementi. Iako nije popularno mišljenje, sci-fi nije moja šalica čaja. Uz to, kada su nakon podužeg uvoda počeli prvi dijalozi, sjetio sam se svega čemu kazalište apsurda teži i kako to ostvaruje pa sam se zabrinuo da će cijeli komad rezultirati nulom. Ipak, najbolje su predstave koje uspiju iznenaditi i promijeniti prvotni stav. Upravo je to učinila ova izvedba doplivavši do realizacije bogate vrhunskom inteligencijom. Nadodao bih da početak koji sam opisao iz svoje perspektive nije opći utisak svih gledatelja te da se i meni, kada znam koncepciju cjelokupne izvedbe, uvod ipak dopao.

kralj umire itd

Foto: Teatar &TD

Dinamično uprizorenje zauzelo je mjesto teksta

Kako se radnja razvijala, kockice nejasnoće sjedale su na svoje mjesto. Isprva se postava činila prebogatom za nit koju je trebalo dovući u gledalište. Ali zanimljivo je kako je sve ipak bilo dozirano u pravoj mjeri. Dijalozi su bili djelomično siromašni, a opet dovoljno jasni i kompletni. Istina da su se učestalo pojavljivale iste rečenice, no uvijek u drugom upriličenju pa se nije osjetio zamor. Izmjenjivale su se banalne fraze, ali i pametne diskusije, a onda je ispričan završni monolog koji je uobličio poruku predstave. Ako gledamo sam scenarij, nije tu bilo pretjerane kompleksnosti. Ovdje se radi o rasterećenju, izbacivanju duge i nepotrebne priče. Stoga je pažnja trebala biti usmjerena na dopune tekstu.

Prazninu izvedbe punila je dinamika. Nije bilo smiraja i laganog tempa, konstantno se nešto događalo. Izlasci i ulasci glumaca, komešanje i simpatično gestikuliranje uz primjeren prateći izraz lica, smiješni i pomalo nesvakidašnji fizički kontakti… Ništa nije bilo tipično, a posebno ne zbunjujuća organizacija kraljevstva. Povremeno se mogao steći dojam da se radi o kraljevstvu smještenom negdje u svemiru, a možda i je tako. Nitko ne kaže da svako djelo mora biti locirano na Zemlji. Kostimi su bili miješani, djelomično su podilazili aristokratskom dress code-u, a djelomično su podsjećali na odjeću za po doma ili za modnu reviju (ovisno o glumcu). Ipak, po kostimu se mogao ocijeniti karakter uloge. Ustvari, sve je asocijativno organizirano, posebice u glazbenim ulomcima koji su poput digresija i epizoda pojašnjavali tijek događaja, ali na virtuozan način. Nije nedostajalo niti humora i emocija na kojima se i temeljio veći dio radnje.

Negiranje smrtnosti i strah od zaborava

Uvijek volim izdvojiti dio koji me se najviše dojmio, pa ću to učiniti i ovaj put. Radio se o glavnom liku. Kralj Bérenger komično je naivan lik koji je u svojoj podvojenosti između egoizma i dobroćudnosti simpatičan. Luckast je, tako se i kreće te gestikulira dok izbjegava biti poražen, ali gubi autoritet. Naglo fizički propada, no i dalje se ne predaje. Ne vjeruje da će umrijeti na kraju predstave. Tek tijekom ceremonije koja bi ga trebala osloboditi straha od nepoznatog počinje prihvaćati da umire. Ceremonija je jezivi dio predstave, nalik obredu koji ujedinjuje pjevanje i ples koji više nalikuje zmijskim pokretima provlačenja. Kako god, svaka čast glumcima koji su tako uigrano odigrali taj dio predstave koji je bio i fizički i emotivno zahtjevan.

Foto: Luka Dubroja

Imao sam dojam da Bérenger strepi za onime što će ostati iza njega, a ne za nestankom. Moćno je naglasio želju za trajanjem i pojavljivanjem u sjećanjima, ali i udžbenicima. Valjda je to smisao. U cijelom apsurdnom procesu života, jedino što ima smisla je pripadanje. Kao kralj, Bérenger se vjerojatno morao truditi biti bar prisilno voljen iako je uništio veći dio kraljevstva pa i nema nekog temelja za ljubav od strane podanika. Sada kad propada zajedno s kraljevstvom, predočava si proces življenja koji će biti gotov proizvod samo u slučaju ako njegova djela ostanu zapamćena. U suprotnom bi trud uložen u življenje bio besmislen. Odnosno, postojanje je vječno samo ako iza sebe ostavlja prepoznatljiv trag koji je smisao života. Pitanje je, je li njegov trag dovoljno dobro utisnut u zemlju da bi ga ljudi mogli uočiti dok po njoj gaze? Ali lagano, ionako sve nestaje.

Da sumiram, nisam gledao ovu dramu u verziji iz 1967. kada ju je režirao Tomislav Durbešić, no cjelokupni dojam je previše pozitivan da bih pomislio kako uopće postoji bolja izvedba od sadašnje. Nešto što bih izdvojio kao etiketu po kojoj se razlikuje od sličnih komada zasigurno je neuobičajena kazališna tehnika apsurda dovoljno prilagođena da Ionescova buntovna imaginacija bude shvaćena kao promatranje raspada stvarnog svijeta.

(Visited 404 times, 7 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(14 votes, average: 4.286 out of 5)

Komentari