KRUNA (The Crown): U službi njenog publiciteta

Kada je prije više od pet godina započinjao rad na scenariju o britanskoj Kruni, Peter Morgan morao je znati kako je kraljevsku obitelj nemoguće prikazati crno-bijelo. Odnosno, puno više će patiti one sezone u kojima se spominju događaji manje poznati javnosti, dok će približavanjem sadašnjosti radnja rapidno početi zanimati sve – i one koji su upoznati s poviješću kraljevske obitelji u 20. stoljeću i one koji nisu bliski informacijama koje mogu biti istinite ili plod maštarija.

Za ove druge na ruku ide to što je serija „Kruna” („The Crown”, 2016.) u prethodne tri sezone podizala razinu iz sezone u sezonu, bombardirala nas prelijepom scenografijom, kostimografijom i dobro upakiranom pričom unutar svake epizode koja se bez nekih većih problema mogla gledati zasebno. Ako tome pridodamo jednom promijenjenu kompletnu glumačku postavu, za koju na kraju ove sezone možemo reći da je al pari s ‘originalnom’, dinamika i zanimanje za seriju teško da mogu splasnuti. Pogotovo ako dolazimo do događaja koje u novijoj povijesti pamte naše bake i djedovi, očevi i majke, jer je eto, televizija i sve veća globalizacija učinila svoje.

How soon is now?

Još nismo u udarnom terminu nekih radnji koje će se tek dogoditi, ali osamdesete u društveno-političkom životu Velike Britanije i Krunskih zemalja, uz ostatak svijeta koji nije ništa manje zaostajao, zaista su bile vraški živopisne. Baš na toj podlozi, četvrta sezona „Krune” ne griješi, drži nas u konstantnom građenju napetosti među likovima i kulminacije koju stalno iščekujemo. I možda su baš u ovoj sezoni Peter Morgan i Jonathan Wilson udarili pečat te zakucali „Krunu” na mapu serija koje će televizijska/streaming povijest pamtiti. Osim što su nekoliko tjedana svi živi vadili točne i netočne podatke koje nam je serija dala, u centar zbivanja i iz zimskog sna, ponovno su probuđeni Charles i Camilla, a teško je sumnjati da William i Harry ne prate desetljeće u kojem su proveli djetinjstvo.

Olivia Colman, ako se netko na nju slučajno nije mogao naviknuti nakon odličnog izdanja Claire Foy, suvereno glumi vrhovnog suverena i njena prilagodba više ne dolazi u pitanje. Možda smo iz ove perspektive svi bili bliži Foy kao pravom izboru mlade kraljice (jer samu Elizabetu II. ljudi prepoznaju onako kako se pojavljuje u posljednjih 20 do 30 godina), ali kraljičine srednje godine Colman je utjelovila bez imalo napora, vješto klizeći kroz određene pretpostavke o njezinoj osobnosti do odnosa prema obitelji i ‘prolaznicima’, gdje gestama ne odaje puno, ali i to je za nju specifičan način da dođe do izražaja.

U plejadi likova iz kraljevske obitelji, ako ste do sad pratili seriju, nema većih problema za povezivanje tko je tko na ekranu u bilo kojem trenutku. Balans likova i njihove važnosti te uloge koju igraju oko centrale figure britanskog kraljevstva upotpunjen je ulaskom u priču dvije žene koje poznaju i oni koji najmanje zanima engleska politika, društvo, povijest.

1+2

Nije potrebno duboko i do u detalje poznavati kakve su one bile i kakav su utjecaj na englesko društvo i gospodarstvo ostavile nakon i za vrijeme svog primea. Diana Spencer (Emma Corrin), prije nego što je postala velška princeza, bila je prigodnog porijekla te se ne može govoriti o turobnom i zahtjevnom životu. Doduše, to kao da se proporcionalno promijenilo baš ulaskom u najvišu klasu, onu koja ju je učinila očajnom i krajnje nesretnom.

Pored nje, ali nikako ispred kraljice, u četvrtoj sezoni „Krune” nudi nam se opozicija – ona koja je živjela u relativno siromašnoj obitelji, ona koja se borila s okolinom te svojim radom i uspjesima u školovanju, uz vrlo čvrsta uvjerenja i stavove, došla do mjesta engleske premijerke i na tom mjestu ostala čak 11 godina. Margaret Thatcher (Gillian Anderson) tek kad je stupila na najbitnije mjesto izvršne vlasti ostvarila je u potpunosti svoj karakter te pokazala kako se težim putem dolazi do političkog vrha u monarhiji.

Njihove priče nisu nikako povezane, jedna za drugu potpuno su nebitne i u „Kruni” se svaka bavi svojim poslovima i problemima, ali u njihovom odnosu prema kraljici vrlo se dobro mogu razaznati ključni polovi kojima je tada Engleska bila opterećena.

S jedne strane imamo prikaz bijede i skromnog života uz pokušaj shvaćanja ekonomskih principa i borbe za goli život, dok je s druge raskoš, moć, elegancija i laprdanje glupih viceva o životinjama dok se istovremeno odvija lov na jelene. Prestiž i slava u bajkovitom svijetu, naspram realnosti u tri milijuna besposlenih građana u ratnim vremenima. Dakako, ratom koji se vodio gotovo 13 tisuća kilometara dalje od engleskog tla.

Lažna bajka i tačerizam

Četvero redatelja u deset epizoda vodi nas od Engleske do Australije, Falklanda i Irske, pružajući nam da svaka, pa i ona nešto sporednija uloga, na trenutak zasjaje. Nitko ne može poreći da je casting za ulogu Diane i Thatcherice odrađen perfektno. Corrin, osim što fizički zapanjuje i pomalo nadmašuje stvarnu Dianu, jasno ocrtava njenu osobnost, koja na trenutak može zračiti samouvjerenošću, dok je odmah zatim na rubu sloma. Točnije, možda se ponajviše pokušava držati suzdržane zone kako cijela karakterizacija ne bi otišla u krajnost, a opet na kraju, Dianu je iz više razloga bilo nemoguće prikazati drugačijom s obzirom na velik broj dokumentarističkih zapisa različitih vrsta.

I dok je Corrin mlada i nepoznata glumica, duplo stariju Gillian Anderson gledali smo u jednom od vrhunaca njezine karijere. Ili ćemo se barem tako u budućnosti na njezinu ulogu Thatcherice referirati. Obje uloge moguće je dobro proučiti i usporediti s televizijskim pojavljivanjima iz osamdesetih, dok je psihologija lika za ovu vrstu serija, u kojoj imaš jednu sezonu za razgraditi ulogu kroz nekoliko odabranih događaja, na visokoj razini.

Teško je onda gledati Josha O’Connora (princ Charles) kroz prizmu nekoga tko svoj posao ne obavlja dobro. Baš suprotno, O’Connor kao tridesetogodišnjak mora glumiti četrdesetogodišnjaka, koji se ponaša kao najmanje šezdesetogodišnjak, a uz sve to, pristiglo je i nezahvalno razdoblje. U trećoj sezoni gledatelji su većinom mogli žaliti Charlesa i mrziti njegove roditelje zbog toga kako su se odnosili prema njemu, dok je u ovoj sezoni, još uvijek velški princ i prijestolonasljednik, na tronu hejta.

Ne uplićući se u povijesne istine i obiteljske intrige, kadrovi i scene u kojima je prikazana manje simpatična i bez okolišanja loša strana princa Charlesa, prihvatljivija je dok se uzme u obzir u kojoj je obitelji odrastao. Ipak, to je rasprava za neku drugu priliku jer su scenaristi ponudili to što su ponudili.

Tron za jednu

Da se ne ponavljamo s likovima koji su opisani u prošlim osvrtima na prethodne sezone „Krune”, Colonia će uvijek biti u pravu sa stihovima da ‘na tronu može biti samo jedan’, ali neće uvijek biti u pravu da ‘svijet voli pobjednike’. Ponekad su oni, koji su blisko vezani uz nit vodilju –  u ovom slučaju Elizabetu II. – barem moralni pobjednici, ali nažalost i prolaznici za čije sudbine znamo kako će završiti. To nam se jasno daje do znanja u sceni koju prati instrumentalna glazba, voiceover princa Philipa i zaključak u kojem još jednom osvijestimo ‘kako stvari na dvoru ustvari stoje’.

Sa završetkom četvrte ulazimo u završne dvije sezone s novom glumačkom postavom i par upitnika, od kojih je svakako jedan onaj bitan – u kojem trenutku engleske povijesti ćemo stisnuti pauzu i kako će se zaokružiti vladavina u polufikciji, koja u zbilji još uvijek neumorno traje.