“Eduard Drugi” (Kazalište Hotel Bulić): Kada tjelesnost izgrađuje identitet, kruna pada
Reagirajući na suvremeni način života, stariji ljudi nerijetko upotrebljavaju izraz „u moje vrijeme…”, što kod većine nas zasigurno izaziva protureakciju tipa „ali sada nije tvoje vrijeme”. Ipak, ako i kada slušamo o poslušnosti i discipliniranosti vremena na koje se referiraju, vjerojatno se zapitamo je li uistinu moguće da je prošlost bila „moralnija”.
Na koji se uopće način procjenjuje razina moralnosti i kako pojedinci definiraju moral? Sada bismo mogli navesti milijardu filozofskih pitanja na koja ne postoji jednoznačan odgovor. No, kada sam već započeo s možebitnom raspravom, rekao bih da su ljudi u prošlosti bili povezaniji i bilo im je stalo do tuđeg mišljenja pa su dobro skrivali svoj „prljavi veš” vodeći brigu o ugledu. Danas je biti „buntovan” senzacija, poželjno je, a sve više i apsolutno opravdano.
Prvi značajniji istupi i prizivi slobode zabilježeni su u renesansi. Posebice u umjetnosti, koju su stvarali vrhunski genijalci, prisutna je usmjerenost ka čovjeku. Jedan od zanimljivijih i osebujnijih dramatičara toga vremena svakako je Christopher Marlowe. Poznat po dekadenciji, kako privatno tako i u stvaralaštvu, ispunjavao je sve elemente renesanse. Čak bi se moglo reći da je prešišao renesansnu granicu otišavši u krajnost. Nagađa se da je, osim homoseksualnih sklonosti, naginjao blasfemiji i ateizmu. Ipak, englesku je književnost zadužio angažmanom u formiranju originalne tragedije koja odražava njegovu hrabrost i snagu uma.
Zapleti izazvani iluzionističkom erotikom
Očaran velikim geografskim otkrićima i metafizički nadahnut poviješću i romantikom, Marlowe je uspio kročiti van granica smrtnosti. Modificirao je tragediju dajući joj ekstremnu količinu strasti u kombinaciji s pjesničkom izvrsnošću. Njegovi su likovi strastveni i ambiciozni, iskušavaju svoju ljudskost i egzistenciju, pokušavajući nadvladati ograničenja. U konačnici, sreću se sa sudbinom koja je nositelj tragičnog raspleta. Jedna je od njegovih drama takvoga stila „Eduard Drugi”. Kazalište Hotel Bulić, u režiji Senke Bulić, adaptiralo je taj genijalan dramski tekst donijevši na scenu jednako kvalitetnu predstavu.
Predstava počinje nagonskom i strastvenom ljubavlju između dvojice muškaraca. Kralj Eduard Drugi (Jure Radnić) zabavlja se s prijateljem Gavestonom (Marko Braić) koji nije simpatičan dvorskom plemstvu. Očarani svijetom erotike, obojica iluzionistički gledaju na budućnost smatrajući da je ljubav dovoljno jaka da izdrži sve kušnje. Stanovnici dvora prijete kralju navodeći mogućnost izbijanja građanskog rata zbog njegove veze te traže da Gaveston napusti zemlju. Istovremeno, kraljica Izabela (Ines Tričković), pod utjecajem neuzvraćene ljubavi, srlja u svijet ambicija i autoriteta spetljavši se s trivijalnim Mortimerom (Paško Vukasović).
Protumoralno djelo utemeljeno na porivima
Tijek izvedbe usmjeren je ka individualnim porivima i njihovom ostvarenju. Kralj je najkompleksniji lik. Svjestan je svoje moći, što koristi kako bi apsolutno uživao u tjelesnosti. Gaji narcisoidne stavove koje vješto prikriva djetinjasto zaljubljenim ponašanjem. Užitak vidi kao neophodnu potrebu te tako otkriva nezrelost. Gavestonu, evidentno lukavom i promišljenom liku, obećava brda i planine, ali kada ga izgubi, njegova ljubav brzo pada u zaborav. Slab je na komplimente, zbog čega donosi ishitrene odluke. U rijetkim trenucima razuma počinje dramiti i sažalijevati se, što djeluje pomalo neuračunljivo ili pak razmaženo. Ipak, tijekom cijele radnje izrazito je senzualan, čemu doprinose nagost i poetično izražavanje. To mu, uz nevine scene igre i sreće, daje na simpatičnosti.
S druge strane, kraljica Izabela lik je prošaran zlobom. Kada shvati da svoju ženstvenost ne može koristiti kako bi pridobila kraljevu naklonost, okreće se suradnji s Mortimerom. Oboje smatraju da je sreća u osveti i preuzimanju vlasti. Maštajući, nalaze se u ogavnom elementu koji pomalo djeluje i zastrašujuće. Njezini su postupci uvjetovani stanjem očaja. Konstantno se ljulja između moralne i nemoralne odluke, a posljednja riječ inicirana je Mortimerovim utjecajem. Naviknuta na pažnju i laskanje, lako podliježe ispraznim riječima. Ipak, nije potpuno opčinjena slatkorječivošću ljubavnika, već povremeno nastupa hladno i zauzima oštar stav. Potreba da opravda snagu ženstvenosti i dokaže moć kraljice rezultira zanemarivanjem djeteta, princa Edwarda (Eva Zlovolić) koji je jedini neiskvareni lik u priči. Ustvari, protureakcija je na protumoral djela.
Izvedba dorasla kompleksnosti dramskog teksta
Moram pohvaliti cjelokupnu adaptaciju Marloweove drame. Inače sam skeptičan prema djelima koja su pisana nama nerazumljivim konstrukcijama rečenica. Dakako, to je vrhunac poetičnog izražavanja. Svaka je riječ na savršenom mjestu, jezik je profinjen i smisleno teče, lijepo je slušati rečenice, ali teško ih je razumjeti ako nemaš zavidnu koncentraciju. Sva sreća pa postoje ljudi koje se usude ovakve dramske tekstove pretočiti u izvedbu. Time rečenice dobivaju smisao i lako ih je pratiti.
Osim kvalitetno osmišljene izvedbe, scenografija i kostimografija privlačile su pažnju neuobičajenim rješenjima. Neki su elementi apstraktni, što potiče razmišljanje i dublju analizu radnje, no sve je bilo povezivo i u konačnici jasno. Također, glumačka ekipa odlično je funkcionirala u ovoj pomalo izazovnoj izvedbi. Ipak se radi o erotici, naglašavanju seksualnosti, ali i o širokom spektru emocija i nasilja koje je potrebno autentično donijeti na scenu.
U prikazu radnje referirao sam se samo na dio glumačke ekipe jer su ustvari oni nositelji zapleta, no važno je spomenuti i sporedne likove. To su Biskup i Lightborn (Dušan Gojić), Spencer (Marinko Leš) i Lancaster (Lovro Ivanković). Njihovo je pojavljivanje, iako ne toliko efektno, učinilo radnju cjelovitom ispunivši rupe među glavnim događajima.
Od poriva do identiteta
Sve u svemu, ova predstava otkriva snagu identiteta. Izvor dramskog sukoba ambiciozne su želje za koje nema čvrste podloge u vremenu i mjestu radnje. Dvor postaje sinonim za spletke i izdaju, tu su izmiješane strasti i nesuglasja. Otvaraju se pitanja o slobodi, pravima, mogućnostima, potencijalima i željama. Gledateljima se otvoreno prezentiraju događaji „iza zidina”. Unatoč jačini međusobnih sukoba, oni individualni su postali dominantni. U nemogućnosti da se postigne ravnoteža između oprečnih želja, likovi život nepromišljeno prepuštaju moralnoj sudbini te svi nestaju ostavljajući budućnost u nedoraslim rukama.
Rekao bih da poruka ove predstave ne leži u potezanje pitanja o seksualnom opredjeljenju ili o moralu. Homoseksualnost, zavist i spletkarenje sporedni su čimbenici koji su samo potaknuli razotkrivanje unutarnjih nemira. U ovoj izvedbi prikazana je potraga za identitetom u uvjetima koji nameću ulogu nedovoljno fleksibilnu da bi obuhvatila sve čari poželjne tjelesnosti. Zna se koja je funkcija kralja i koje je očekivano ponašanje. Dakle, sve izvan toga neprihvatljivo je i zahtijeva sankcioniranje.
Uloge za javnost očito ne smiju podleći tjelesnosti i strastima jer gube ozbiljnost. Nema smisla postavljati pitanja o moralu. Potrebno je pitati isplati li se igrati poželjnu ulogu i zanemariti ljudske porive ili si pak dopustiti eksperimentirati i istraživati identitet bez obzira na posljedice. Oba su izbora egoizam na svoj način, ali jedno je valjda manje zlo.
Dubinu ove predstave teško je prenijeti u nekoliko kartica teksta, zato svakako pogledajte i pronađite svoj smisao.
