Kulturom protiv ksenofobije: Riječi jače od oružja
Da izbjeglice koje su u posljednjih nekoliko mjeseci ušle u Europu, pa tako i u Hrvatsku, nisu samo “pokretna masa ljudi”, a još manje nepismenih i neobrazovanih barbara, dokazuje i bogata književna tradicija Sirije, Afganistana i Iraka, koju ćemo ukratko predstaviti ovim tekstom. Bitno je napomenuti da se prvenstveno bavimo književnosti 20. i 21. stoljeća, budući da su granice ovih zemalja ucrtane 20-ih godina prošlog stoljeća, a podjela književnosti prema državama isto tako nije najzahvalnija s obzirom na iznimno komplicirane etničke odnose u tim zemljama u koje je malo tko upućen.
Najpoznatiji sirijski pisac je pjesnik Adonis, kojeg nazivaju i T.S.Eliotom arapskog pjesništva. Čovjek zaslužan za mnogobrojne prijevode klasične književnosti na arapski jezik, uključujući i prvi prijevod Ovidijevih Metamorfoza, jedno je od onih imena koja se svake godine spominju u užoj konkurenciji nominiranih za Nobelovu nagradu. Adonis je Siriju napustio još 1965., a od 1975. godine živi i radi u Parizu, gdje je i predavao na sveučilištu Sorbonne. Njegovo pjesništvo spoj je tradicionalnog arapskog pjesništva, s kojim se susreo još kao dječak, i modernističkih tendencija europskog pjesništva dvadesetog stoljeća, s kojim se upoznao tijekom školovanja na francuskom jeziku. Kao dugogodišnji urednik časopisa Shi’r, najutjecajnijeg književnog časopisa u arapskom svijetu, Adonis je zastupao poeziju koja će biti bliža govornom arapskom jeziku i koja će se konačno udaljiti od klasičnih obrazaca arapske poezije. Godine 2011. u otvorenom pismu Bašaru Al-Assadu Adonis traži njegovu ostavku i kritizira režim koji se bazira na jednoumlju. Kao i Salman Rushdie (čiji je slučaj mnogo poznatiji), i Adonis je nedavno doživio poziv na paljenje njegovih knjiga u arapskom svijetu.
Poput Adonisa, egzil su morali potražiti i drugi sirijski pjesnici čiji rad nije podržavao vladajuću stranku, već je bio prepoznat kao subverzivan – Nizar Qabanni, autor poezije nabijene erotikom koja je bila potpuno revolucionarna u arapskom svijetu 60-ih i 70-ih godina i Salim Barakat, autor koji se u arapskoj književnosti najviše približio trendu magijskog realizma koji je vladao u latinoameričkoj književnosti. Za razliku od spomenutog trojca, Hanna Mina, književnik koji je odbacio larpurlartističke ideje i stvarao u okviru arapskog socijalističkog realizma nije se susreo s problemom cenzure. Mina je tvrdio da će roman zamijeniti poeziju u svijesti Arapa u 20. stoljeću i svojevrsni je pionir te književne vrste u arapskom svijetu. Njegova djela u prvi plan stavljaju radnike, poljoprivrednike, stočare, a inspiriran je uglavnom svojim teškim djetinjstvom.
Najčitaniji afganistanski pisac zasigurno je Khaled Hosseini, autor bestsellera Gonič zmajeva prema kojem je snimljen i film, i koji je proveo 101 tjedan na listi bestsellera New York Timesa. Hosseini se u Sjedinjene Američke Države doselio 1980. nakon sovjetske intervencije, koja će se naći u središtu njegovog romana Gonič zmajeva. Iako je završio medicinu, nakon velikog uspjeha svog književnog prvijenca, Hosseini se odlučio posvetiti pisanju, a sudbinom Afganistana bave se i njegovi romani Tisuću žarkih sunaca i kod nas neprevedeni roman And the Mountains Echoed. Kao i Hosseini, većina danas čitanih afganistanskih autora stasala je u inozemstvu, poput Atiqa Rahimija, afganistanskog književnika i filmaša koji živi u Francuskoj, a čiji je hvaljeni roman The Patience Stone osvojio najugledniju francusku književnu nagradu, Prix Goncourt. Afganistan ima i bogatu pjesničku tradiciju koja seže do 10. stoljeća naše ere, a posebno je zaživjela u 16. i 17. stoljeću, ali je, kao i veći dio književnosti s tog područja, u Hrvatskoj potpuno nepoznata.
Iračka književnost, kao i sve ostale književnosti na arapskom jeziku, ima dugu tradiciju pjesništva, koju su u 20. stoljeću nastavili pjesnici Džemil Sidki Zahavi i Rusafi, koji se osobito zauzimao za društvene promjene i emancipaciju žena. Kao i u ostalim arapskim književnostima, i u iračkoj književnosti nešto se kasnije javljaju prozne forme kratke priče i romana. Među živućim piscima istaknut ćemo Hassana Blasima, kojeg je britanski Guardian nazvao najvećim arapskim piscem današnjice. Svoju karijeru započeo je kao filmski umjetnik, a proslavio se nakon zbirke priča The Madmen of Freedom Square koja je bila u užem krugu Independentove nagrade. Uslijed rata između Iraka i Irana 1980. godine, u Njemačku je emigrirao i Najem Wali, pisac i novinar, čiji putopis Put u Tel Al-Lahm kritika uspoređuje s Kerouacovim klasikom On the Road.
