Kulturom protiv ksenofobije: Smrt i rađanje kinematografija zemalja izbjeglica

U jeku nedavnih događaja i izbjegličke krize umjesto odgovora politikom, Ziher nudi niz članaka koji odgovaraju kulturom. Ksenofobija je bolest globalnog društva koja je teško lječiva samo pukim pozivom na humanost, ali je sigurno prebrodiva stjecanjem znanja o tuđoj tradiciji i razumijevanjem te tradicije, kulturnog nasljeđa i ustroja društva. Iz osobnog iskustva sastavljanja ovog kratkog članka o povijestima nekih od kinematografija zemalja iz kojih potječu izbjeglice, došla sam do dva zaključka. Prvi je taj da uistinu svaki narod i nacija osjećaju neutaživu potrebu za ekspresijom i identifikacijom; u slučaju nemogućnosti ostvarivanja iste, pojavljuju se revolucije i entuzijasti jer umjetnost i kultura uvijek pronađu put, one imaju svoj unutarnji zov i uvijek traže načine da se oslobode okova cenzure i zabrane. Afričke i azijske države ratnih područja često su se suočavale s crnim razdobljima u povijesti njihovog kulturnog razvoja, ali upravo danas kada oči u oči gledaju propast svoje kulture, ostvaruju se tihe revolucije koje govore da narodi još žive i traže svoje mjesto na papiru, u kadru, na platnu… Ono što je drugo iskočilo kao zaključak nakon mojeg pretraživanja online bespuća je da ono odjednom postaje maleni otok s tek nekoliko stanovnika. U svijetu s pregršt informacija o Emmyjima koje sežu od toga čija je haljina bila koje boje do svake pojedine rečenice nečijeg pobjedničkog govora, odjednom se taj multimedijski kozmos raspada kada treba poseći do kakvog istočnijeg ili južnijeg dijela svijeta i sve postaje elementarno znanje. Ako si dopustite 10 minuta da okom preletite po ovom kratkom osvrtu na sirijsku, iračku i somalijsku kinematografiju, možda nećete zapamtiti ime, godinu ili uopće pogledati film. Podsjetit ćete se radije pokoje dobre epizode kakve serije ili ilegalno konzumirati još koji zapadnjački proizvod putem presvetih torrenta, ali ako si dopustite tih 10 minuta, znat će da negdje preko mora i kilometrima daleko, također postoji nešto što si tako dragocjeno, elitistički prisvajamo – kultura.

Sirija

Povijest sirijske kinematografije seže u 1908.godinu kada je održana prva filmska projekcija u kafiću u Aleppu; osam godina poslije pada vlasti Osmanskog carstva osnivaju prvo kino u Damasku koje će samo nakon mjesec dana biti zapaljeno spletom nesretnih okolnosti. U to vrijeme, Sirija postaje francuska kolonija što stimulira razvoj kinematografije u državi. Prvi film koji tada imaju prilike vidjeti je The Innocent Suspect (Al Muttaham al Baree), crno-bijeli igrani film Rasheed Jalala iz 1928.godine. Važno je napomenuti da Sirija, iako mnogo manja država od susjednog joj Egipta, snima prvi dugometražni film samo godinu dana poslije. Jalalov film bio je pionirsko djelo sirijske filmske industrije koje se trudilo istaknuti nacionalni identitet, suprostavljajući sirijsku kulturu naspram kulturološki-opresivnog kolonizatora. Iako je Jalalov film isticao upravo integritet sirijske nacije, sirijska su kina ubrzo preplavili egipatski filmovi i to već nakon projekcije drugog ‘domaćeg’ filma – Under the Damascus Sky (Tahta Sama ‘Dimashq) iz 1934.godine. Entuzijazam je za audiovizualnim stvaralaštvom u Siriji jenjavao što je rezultiralo i pomanjkanjem financijske pomoći. Sve do osamostaljenja 1947.godine, Sirija nije imala razvijenu industriju, do pojave Nazih Shahbandara koji je etablirao produkcijsku kuću pod kojom je i snimljen Light and Darkness (Nur wa Thalam) 1948.godine. Film je bio ključan za uspostavljanje prvog vala sirijskog filmskog djelovanja iako se većina filmova u to vrijeme oslanjala na tradiciju poznatih im egipatskih filmova. Zaokret se događa 1963.godine kada industriju preuzima Department of National Film Organisation in the Ministry of Culture. Strukturalne promjene u financijskom modelu omogućile su nove prilike za financiranje industrije – pojavili su se novi autori s novim idejama i konceptima, a produkcija se počela razvijati. Prvi film produciran od strane nacionalne organizacije bio je The Lorry Driver (Sa’eq al-Shahinah, 1967) redatelja Poçka Poçkovica. Film je tematizirao život siromašnog čovjeka koji je potlačen od strane sistema prepunog socijalnih neravnopravnosti; riječ je bila o adaptaciji poznatih romana autora Ghassana Kanafanija, Haydara Haydara, i Hanna Mina. Među prvima koji se istaknuo je film Leopard (1972), Nabil Maleha – film je priča o dječaku kojemu je zemlja oduzeta od strane bogatog zemljoposjednika, a svojevremeno je dobio nagradu u Locarnu (na filmskom festivalu koji se održava u Švicarskoj od 40ih godina prošlog stoljeća). Nabil Maleha smatra se ocem suvremenog sirijskog filma, a njegov je uspjeh potaknuo sve veći pritok autora u Siriju.

Maleha je svoje obrazovanje stekao u Europi i bio je prvi koji je svoj zanat brusio u zapadnom svijetu; za Leoparda je angažiran po povratku u Siriju od Nacionalne filmske organizacije, a scenarij je utemeljio na romanu Haydar Haydara pod istim imenom. I prije početka samog snimanja, film je zabranilo Ministarstvo unutarnjih poslova – 1971.godine prikazivanje je dopušteno i Maleh je postao popularan. Svoju karijeru Maleh je bazirao na filmovima koji su problematizirali ratove u Palestini i Vijetnamu; njegov je film Labor zabranjen u Siriji jer je negativno portretirao ondašnju vladu. Sljedećim filmom Fragments (1979.) postiže ponovno zavidan uspjeh, ali zbog lošeg odnosa sa sirijskom vladom, redatelj se seli u SAD gdje podučava filmsku produkciju na sveučilištima u Austinu i Los Angelesu. Nakon desetogodišnje karijere u inozemstvu, vraća se 1992.godine u Siriju na poziv filmske organizacije kako bi snimio svoje sljedeće veliko djelo The Extras. Sa svojom je produkcijskom kućom Ebla, Maleh realizirao nekoliko dokumentaraca za strano tržište uključujući film A Bedouin Day. Njegovo je ime jedno od najistaknutijih sirijskih imena.

Maleha nije bio jedini koji se svojevremeno borio s problemom cenzure, mnogi su filmski umjetnici dijelili njegov problem. Tadašnji najpoznatiji arapski redatelj bio je Tawfiq Saleh koji je bio direktno povezan s neorealističkim pokretom u Egiptu; on je režirao The Dupes (Al-makhdu’un, 1973), prvi film iz zemalja arapskog podrijetla koji nije melodramatizirao pristup prema palestinskom pitanju. Opća je stilska značajka filmova koji su se snimali 70ih bila sklonost povijesnim događajima i realistična uporaba kamere. Većina je filmova bila je i izrazito metaforična što je kritičare potaknulo da to razdoblje nazovu ‘autorskim periodom sirijske kinematografije’. Osamdesetih započinje novi val ambicioznih projekata na polju filma – Achrafa Fahmia bio je jedan koji se isticao u novoj generaciji umjetnika koji su precizno dijagnosticirali stanje u sirijskom društvu. Njegov film The Half-Meter Incident (Haditha al-Nisf Metr, 1982) prikazivao se na festivalima u Veneciji, Berlinu i Valenciji; sadržavao je autobiografske elemente i bazirao se na iskustvima prosječnog čovjeka. Važno je uz Fahmia spomenuti i Abdellatif Abdul-Hamida koji je sa svojim filmovima osvajao brojne nagrade na internacionalnim filmskim festivalima. Njegova su djela prožeta satirizacijom društva i politike, a komentirao je i aspiracije i strasti mladih ljudi koje su se sukobljavale s pojavom rata. Zajedno s devedestima, osamdesete su bile i vrijeme dokumentarizma u Siriji. Omar Amiralay priznat je kao jedan od najvećih autora roda, a općenito je bio i jedan od najutjecajnijih autora arapskog podrijetla –internacionalno priznanje dobio je za svoj film: A Flood in Baath Country, iako su mnogi njegovi filmovi zabranjivani u Siriji. A Flood in Baath Country posljednji je dio autorove trilogije o Tabqa-brani na Eufratesu koji najdirektnije kritizira sirijsku politiku i koji je, posljedično, dobio zabranu prikazivanja na Carthage Film Festivalu. Taj čin cenzure potaknuo je mnoge Amirayeve kolege na solidarnost i niz je arapskih redatelja kao što su Yousry Nasrallah, Annemarie Jacir, Nizar Hassan, Joana, Khalil Joreige i Danielle Arbid povukao svoje filmove s festivala.

Posljednjih godina pojavio se val novih, mladih redatelja koji pripadaju trećem valu sirijske kinematografije i koji su ostavili svoj trag na globalnoj sceni u polju dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. Zbog želje za slobodom izraza, nova je generacija ‘filmaša’ napustila suradnju s Nacionalnom organizacijom za film i otvoreno kritizira političke događaje te trenutna uvjerenja i vrijednosti koje vladaju Sirijom. Nidal el-Dibs s Under the Ceiling (Tahta al-Saqf, 2005) tako je predstavio perspektivu mladih ljudi Sirije, a na istome polju djeluju i njegovi kolege Ammar el-Beik i Meyar al-Roumi. Svi oni, na žalost, svoje filmove realiziraju u drugim zemljama i čini se da zbog kriznog stanja u državi, sirijska kinematografija se bliži svom kraju.

Irak

Počeci iračkog filma ne razlikuju se mnogo od onih u Siriji – prva je projekcija održana 1909.godine, a prve kino-dvorane ispunjavali su britanski kolonizatori za koje su se uglavnom prikazivali američki nijemi filmovi. Tek je 40ih godina pod vladavinom Faisala II. započela iračka produkcija koju se, u to vrijeme, financirala iz britanskih i francuskih izvora. Zahvaljujući njihovim donacijama, otvoren je niz produkcijskih kuća u Bagdadu. Formirani Bagdadški studio (1948.) ubrzo je uništen kada su tenzije između Arapa i Židova započele rasti; produkti su studija većinski bili komercijalno orijentirani – ispunjeni s jeftinim, romantičnim pričama i začinjeni s mnogo plesa i glazbe. The World of Arts (Dunyat Alfann) studio kojeg su pokrenuli irački glumci, imao je sasvim drugačiji put. Studio je producirao, 1955.godine Haidar Al-Omar’s Fitna wa Hassan – lokalnu verziju priče o Romeu i Juliji koja je svojevremeno izazvala svjetsku pažnju. No, izuzev toga, stroga je politička vlast onemogućavala ikakve socijalno važne filmove. Nakon pada vladavine kralja Faisela, kinematografija i kazalište potpali su u ruke političke propagande koja se širila i kroz dokumentarne i kroz igrane filmove. Uspinjanjem Saddama Husseina na političkoj ljestvici, 1979. zaokrenulo je film u drugome smjeru – pomanjkanje novaca zbog ratova između Iraka i Irana zaustavilo je bogatu filmsku propagandu. Filmovi koji su snimani bili su namijenjeni glorificiranju mitske iračke povijesti i naravno, slavljanju Husseinove vlasti. Osamdesetih, Hussein odlazi toliko daleko da promovira vlastitu mitologiju s autobiografskim, epskim djelom u trajanju od 6 sati – The Long Days (al-Ayyam al-tawila).

Nakon početka iračkih napada na Kuvajt, sankcije su onemogućile bilo kakvo snimanje filmova u državi. Devastacija se kulturnog života samo nastavljala. Američka je okupacija u 2003.godini još više izbrisala bilo kakvu kulturnu produkciju (pa makar i onu poticanu od bivše Ba’athist vlade). Iako se američka invazija nije pokazala kao nikakvo rješenje za irački narod, ona je pobudila potrebu za prezervacijom vlastite kulture i željom da se osvijesti o prošlosti zemlje na kreativan način. Grupa je ‘filmaša’ prihvatila taj izazov i osnovala Iraqi Independent Film Centre (IIFC). Iako operiraju od 2003.godine, centar je formalno etabliran 2009.godine i prva je organizacija tog tipa u Iraku. Njegovi ga članovi opisuju kao mjesto za neograničeno kritično promišljanje s fokusom na edukaciju i produkciju te promociju iračke kulture. Mohamed Al-Daradji, direktor je i osnivač IIFC-a koji organizaciju vodi motom: ‘Dosad nismo imali industriju, ali stvorit ćemo jednu.’. Od 2009.godine održano je sedam radionica, napravljeno petnaest kratkih filmova i tri dugometražna od kojih su neki i osvajali nagrade na međunarodnim festivalima. Uspostavljanjem svijetova drugačijih od njihovog, irački autori pokušavaju riješiti barem dio trauma uzrokovanih 75 godina dugim ratom. Najbolji je primjer za to Al-Daradjijev nagrađivani Son of Babylon – priča o dvanaestogodišnjaku Ahmedu čiji je glavni cilj pronaći svog oca nakon što je o njegovom oslobođenju čuo na radiju. Za vrijeme snimanja filma, Al-Daradjiju prišao je stariji čovjek kojeg je zainteresirao neobičan događaj u gradu. Nakon što je saznao da je riječ o snimanju, entuzijastično se raspitivao gdje će taj isti film biti moguće pogledati. To je grupu inspiriralo da pokrene prvo iračko ‘mobilno kino’ koje putuje po selima, gradovima i izbjegličkim kampovima diljem Iraka i pokazuje IIFC-ove filmove. U mjestima gostuju obično po četiri dana i za to vrijeme održavaju projekcije i radionice za djecu. Uloga centra podsjeća na davnu povijest kinematografije u Bagdadu koja je od 50ih do 80ih ugošćivala filmove arapskog, europskog, američkog i bolivudskog podrijetla. IFFC-ev fokus je odvojiti se od elističke produkcije koja se oslanjala na ratne narative i pokušati dopustiti ljudima da ispričaju svoje osobne priče kreirajući neku novu kulturnu i uopće budućnost.

(Za sve dodatno zainteresirane za rad Al-Daradjia i ko-partnera Allaqa (War Canister) prilažemo link na kratki edukacijski video.)

Somalija

Somalijska filmska kultura svoje korijene pronalazi u pradavnoj ljubavi prema pričanju priča kojom je protkana somalijska tradicija. Prve forme kinematografije bile su vezane uz najvažnije vijesti koje su se javno projicirale na talijanskom u doba kolonizacije. Tridesetih i četrdesetih, zajedno s talijanskim kolonizatorima, lokalni su redatelji i glumci udružili snage kako bi producirali fašističke, propagandne filmove. Nakon stjecanja neovinosti, počele su se pojavljivati privatne produkcijske i distribucijske tvrtke te kino-dvorane. Love Does Not Know Obstacles, Husseina Mabrouka jedan je od prvih cjelovečernjih filmova domaćeg podrijetla realiziran 1961.godine. Tijekom iste godine, u koprodukciji Somalije i Kine nastao je film The Horn of Africa koji je osvojio prestižnu nagradu na 4.Internacionalnom afričkom filmskom festivalu koji se održava u Mogadishu. Somalijski redatelj Hadj Mohamed Giumale producirat će popularni film Miyo Iyo Magaalo (Town and Village) nekoliko godina kasnije, a 1966.godine zajedno s drugim somalijskim filmskim radnicama, odigrat će važnu ulogu u uspostavljanju Fédération Pan-Africaine des Cinéastes (FEPACI) koja je obuhvaćala gotovo čitav kontinent. Snimanje dugometražnih filmova započinje redateljem Mohammedom Goma Alijem i nastavlja se 1973.godine s Idriss Hassan Diriem i njegovim Dan Iyo Xarrago (Reality & Myth). Zbog militarističkog napada i etabliranja pobornika generala Mohammeda Slada somalijska je kinematografija nacionalizirana, privatna su kina i studiji zamijenjeni onima pod vodstvom vlade koja je godišnje održavala produkciju od čak 500 filmova. Somalijska filmska agencija osnovana je 1975.godine i služila je kao nacionalno, regulacijsko tijelo koje je djelovalo u sklopu Ministarstva informacija i nacionalnog vođenja. SFA kontrolirao je uvoz, distribuciju i cenzuru svih filmova u zemlji, a kasnije je nadzirao i samu produkciju. Većina uvoznih filmova bila je iz Egipta, Italije, Sovjetskog saveza i Istočne Njemačke, a kao predstavnik somalijske filmske industrije od strane SFA u Rimu (1979.-1983.), djelovao je Ali Said Hassan. Hassan je inicijalno surađivao na radu filma Dan Iyo Xarrago (Reality & Myth), a osamdesetih je sudjelovao na godišnjem Mogadishu Pan-African i Arab Film Symposium koje je organizirao sam SFA okupljajući prominentne autore i filmske stručnjake arapskog svijeta. Tih je godina Hassan djelovao i kao pokretač razvijanja somalijskog vizualnog identiteta (uključujući i poštanske marke) te je predvodio izložbu fotografija vezanu uz povijest države. Također je bio i pokretač Golol Art Gallery u sklopu koje je očuvao više od trideset godina vrijedne povijesti među kojom su bili i audio-vizualni zapisi o životima osnivača neovisne Somalije (Somali Youth League) te zapisi o umjetnosti i zanatima Somalije. U to je vrijeme iznjedrila nova generacija redatelja, snimatelja, kinematografa i audio inžinjera koja je svoje obrazovanje stjecala diljem svijeta – u Egiptu, Italiji, Sovjetskom savezu, Zapadnoj Njemačkoj, Istočnoj Njemačkoj, Indiji i Ujedinjenom Kraljevstvu. Među njima su bili: Abdi Ali Geedi, Hassan Mohamed Osman, Ibrahim Awad, Ibrahim “Cunshur”, Fuad Abdulaziz, Cumar Cabdalla, Mohamed Fiqi i Muxiyadiin Qaliif.

Između sedamdesetih i osamdesetih godina kreirano je niz kratkih filmova koji su se producirali na tjednoj i mjesečnoj bazi i procesuirali do kraja u Egiptu gdje se na njih referiralo pod imenom ‘Somalija u slici’. U to je vrijeme nastajalo i mnogo popularnih mjuzikla zvanih riwaayado koji su bili glavni pokretač somalijske filmske industrije. Igrani filmovi snimani u to vrijeme poput A Somali Dervish, The Somali Darwish i The Parching Winds of Somalia bavili su se trijumfima i revolucijskim pothvatima Derviške države i njihovog utjecajnog vođe popularno zvanog Mah Mullah ili s druge strane, nomadskim žiteljima koji su uz pomoć znanja iz prošlosti i muslimanskim vjerovanjima uspijevali prebroditi teški pustinjski teritorij. Said Salah Ahmed, redatelj i scenarist The Somali Darwisha za film je raspolagao budžetom od 1,8 milijuna dolara, a samo djelo epskih je proporcija u trajanju od 4 sata i 40 minuta te je preveden na sedam jezika (uključujući talijanski i engleski). U snimanju je inače sudjelovao i stvarni potomak Mah Mullaha kao zvijezda filma.

Prvi kratki film sniman na videu prikazan je 1986.godine pod nazivom Ciyaar Mood (It is not a Joke), a režiran je od strane Abdurrahman Yusuf Cartana. Međunarodni uspjeh somalijski film postiže 1987.godine s kratkim filmom redatelja Abdulkadira Ahmeda Saida – Geedka nolosha tj. The Tree of Life. ‘Kratkiš’ je nagrađen u Torinu na Internacionalnom festivalu novoga filma kao najbolji međunarodni kratki film. Iste je godine održan i inauguralan Mogadishu Pan-African i Arab Film Symposium. Uspostavljanje nacionalne televizijske mreže u to vrijeme, potaknulo je osnivanje nezavisnih somalijskih produkcija što je promijenilo tradicionalni način pripremanja premijera u javnim kino-dvoranama i zamijenilo ga s privatnim projekcijama. Posljedično, strani su se filmovi počeli uvoziti u državu.

Abdulkadir Ahmed Said koji je 5 godina prije osvojio nagradu u Torinu, ’92. izdaje film u somalijsko-talijanskoj produkciji La Conchiglia (Aleel) kojim sudbonosno predviđa tragične posljedice koje će ilegalno otpuštanje toksičnog otpada imati na lokalne ribare i općenito morski život. Somalijski ekologinja Fatima Jibrell 2008. piše i ko-producira kratki film Charcoal Traffic koji režira Nathan Colett, a koji upozorava publiku na ekološku štetu koju drveni ugljen može napraviti.

Abu Dhabi filmski festival, 2011.godine lansira post-produkcijski fond za sineaste arapskog svijeta s ciljem poticanja neovisnog i autorskog kina. Somalijski umjetnici, zahvaljujući tome, imaju pristup financijskim olakšicama, scenarističkim i pitching radionicama te osobnim sastancima s industrijskim mentorima i stručnjacima. Zajedno s Dubai međunarodnim filmskim festivalom, EAVE omogućuje somalijskim ‘filmašima’ profesionalni trening i razvoj projekata. Uz to, iznjedrila je nova generacija populistički orijentiranih filmova koji su dobro primljeni u Somaliji i dijaspori. Takozvani Somaliwood oživio je lokalnu scenu i rezultira inovativnim pričama, produkcijskim tehnikama i reklamnim kampanjama djelujući iz svoga centra u Ohiju. Neki od poznatijih filmova Somaliwooda su slasher thriller Xaaskayga Araweelo, akcijska komedija Rajo i Warmooge, prvi somalijski animirani film. Mladi redatelji Abdisalam Aato i Abdi Malik Isak predvodnici su ove tihe revolucije koja svoje oružje upravo pronalazi u masovnoj distribuciji preko online izvora. Aatovi filmovi i filmovi Somaliwooda mjesto su u kojem se prokazuje kako se somalijska industrija nosi s nedavnim traumama, kolektivnim iskustvom kulturne dislociranosti i ambivalentnim odnosom prema vlastitom nacionalnom identitetu nakon raspada države te odnosu između lokalne kulture i kulture dijaspore.