novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Kulturom protiv ksenofobije: Velike umjetnosti nema bez jakog bola

Foto: youtube screenshot/ bab el makam
Vrijeme čitanja: 4 minute

Ksenofobija označava strah ili anksioznost prema strancima ili nepoznatom, etimološki riječ dolazi od grčkih riječi ξένος (ksenos), što znači stranac i φόβος (fobos) – strah. Pojam se općenito rabi za opisivanje straha ili mržnje prema strancima ili općenito, prema ljudima drugačijim od samoga sebe.

Rečenicu: “Ljudi smo. Nismo životinje.” najčešće izgovaraju majke koje odgajaju svoju djecu. Političari koji nastoje osvijestiti svoj narod.  Sukobljene strane u želji da isprave situaciju. Bilo tko u borbi protiv neispravnog postupanja čovjeka prema samome sebi, svojoj vrsti, istim tim ljudima koji se isključivo u nijansama razlikuju jedni od drugih.

Geografska pozicija, kultura življenja, religijska uvjerenja, boja kože ili građa tijela – sve su to nijanse koje svakog od nas čine jednistvenim i zanimljivim stanovnikom Zemlje – planeta Sunčeva sustava. No, izgleda da među ljudima ipak vlada velika netrpeljivost i da nismo spremni prihvatiti i uvažiti međusobne razlike. Upravo u tim razlikama najčešće, i povijesno mnogo puta potvrđeno, tražimo razloge za to da bi što lakše jedni druge uništili, okupirali, obespravili ili proglasili manje vrijednima. Ovakav pristup životu i životnim vrijednostima dovodi do toga da se neki nalaze u podređenim, ovisničkim pozicijama istodobno primorani na ispunjavanje zahtjeva i prisila koje na njih vrši određeni sustav, pojedinac, vlada ili neka druga nadređena sila. Zvuči li vam pravedno? No, takav režim trpi se već jako dugo. Što kažete na promjenu?

Jednako tako neprimamljiva situacija zadesila je izbjeglice s Bliskog istoka i jugozapada Azije. Sada odbjegli i nezadovoljni ljudi nekada su živjeli normalnim životima. Strah i nedoumicu ipak izazivaju pitanja poput: Na koju će se državu njihov udar najjače odraziti? Koje su posljedice izbjegličke krize? Hoćemo li, ako im pomognemo, ipak mi izvući deblji kraj? Izgleda da ona stara ‘dobro se dobrim vraća’ i nije više tako popularna. Daleko sežu razglabanja o tome tko je kriv, a još i dalje ide ljudska glupost. No, usprkos svemu i dalje se nameću pitanja – Zar je pravedno skrenuti pogled pravdajući se vlastitom sigurnošću (čitaj guzicom) ? Jesu li oni uistinu tako loši i nekulturni kako se o njima priča? Oni su izbjeglice – ljudi mučeni i obilježeni ratnim stradanjima, deseci tisuća duša ostalih bez obitelji i doma. Idu tamo gdje misle da je najbolje, a zdrav je razum u odluci da ih u tome ne pokušavamo spriječiti, već da im, ako možemo, osvijetlimo put i poželimo sreću. Ali malo je ljubavi u svijetu – sve je teže vidimo, skuplje dajemo i slabije prepoznajemo.

Da čovjek ili narod nije lišen ljubavi i osjećaja, onih osnovnih ljudskih vrijednosti, najbolje dokazuje upravo njegova kultura. Kultura nekog naroda ono je čime se njegov pripadnik diči i predstavlja u društvu – oblik prepoznavanja i jedna od odrednica naših stajališta i uvjerenja.

Foto: youtube screenshot/ Ma'a al-Fidda
Foto: youtube screenshot/ Ma’a al-Fidda

Film

Sirija u filmskom pogledu pruža nam posve drugačije filmske doživljaje. Među njima su filmovi poput Bab el makam iz 2005, Soullam ila Dimashk iz 2013. koji govori o putovanju duše preminule djevojke, Sunduq al-dunyâ iz 2002. – zanimljiv prikaz četiriju obitelji koje žive na istom prostoru, kući na osami u vrhu planine te Ma’a al-Fidda dokumentarni film snimljen 2014.godine. Također Američka javna televizija PBS snimila je kratki dokumentarni film u kojem sirijski militanti otkrivaju kako uz pomoć SAD-a dobivaju obuku u Turskoj i Kataru. Anonimni militanti opisuju kako ih se trenira za napade na vladina vozila te kako uvježbavaju “dokrajčivanje vojnika nakon prepada”. Nažalost, ovaj dokumentarni film uklonjen je sa YouTube-a.

Irak ima popis od desetak kompanija koje se bave filmskom produkcijom. U istraživanju sam doznala da se velika većina iračke kinematografije bazira upravo na prikazima ratnih stradanja – što nije ni čudno ako uzmemo u obzir da se tamo malo drugih stvari uopće i događalo. Popularni su većinom oni filmovi snimani u Iraku poput Battle for Fallujah (2009), In the Valley of Elah (2007), House of Saddam (2008). Također u sličnom ozračju snimani su i televizijski serijali poput Djihad, Occupation, Over there.

Foto: youtube screenshot / Syngué sabour, pierre de patience
Foto: youtube screenshot / Syngué sabour, pierre de patience

Afganistanski film Syngué sabour, pierre de patience kojeg je režirao Atiq Rahimi radnjom prati mladu ženu u tridesetim godinama koja čuva svog starijeg supruga u trošnoj sobi. On vegetira na aparatima (u komi je) zbog metka u vratu. Ne samo da je bio napušten od svojih drugova iz džihada, već i od strane svoje braće. Jednog dana, žena odluči reći istinu o svojim osjećajima koje gaji prema svom tihom mužu. Ona govori o svom djetinjstvu, patnjama i frustracijama, vlastitoj samoći, svojim snovima, željama… Njezin muž, slušajući, nesvjesno postaje syngue sabour, magijski kamen koji, prema Perzijskom mitologiji, kada je postavljen ispred određene osobe štiti ju od nesreće, patnje, boli i nevolja. Usred beznadnih pokušaja da vrati muža u život ona se bori i za vlastiti opstanak. Film govori o oslobađanju od patnje kroz riječi koje glavna glumica hrabro govori svome mužu. Pozitivne kritike također su ostvarene interesantnim zapletom, jer nakon nekoliko tjedana proživljenih u agoniji ona započinje vezu s mladim vojnikom…

Vjerovali ili ne, Pakistan zapravo ima svoj vlastiti Hollywood. Radi se o pakistanskoj filmskoj industriji nazvanoj sličnim imenom –  Lollywood. Riječ je nastala 1989. objavom u magazinu Glamoure, a Lollywood, odnosno لالی وڈ‎, sa svojim radom započinje u Lahoru 1929-te otvorenjem United Players’ Studios on Ravi Road. Kamen temeljac za studio postavio je Abdur Rashid Kardar, poznat kao AR Kardar. Od samih početaka izdaju mnoge uspješne produkcije koje konkuriraju filmovima iz Indije, Mumbaija i Kolkata. Uspjeh na inozemnom tržištu pronalaze filmovi poput The System (2014), Na Maloom Afraad (2014) , O21 (2014).

Somalija također ima svoju filmsku kuću za proizvodnju i distribuciju filmova nazvanu Somali Film Agency (SFA). Nastala u šezdesetima svoj uspjeh i procvat doživljava u sedamdesetima. Tada su na tržište plasirali većinom mjuzikle i povijesne filmove, a početkom dvadesetog stoljeća pokreću novi val zabavno orijentiranih filmova. Predstavljani također na Internacionalnom Afričkom Filmskom Festivalu, somalijski su filmovi jednako tako dobro prihvaćeni. The Parching Winds of Somalia (1984), Somalia Dervishes (1985), Ciyaar Mood (1986), La Conchigilia (1992), Carara (2009), Ambad (2011).

Velike umjetnosti nema bez jakoga bola, napisao je u svojoj poznatoj monografiji o književnom radu Vladimira Vidrića povjesničar književnosti i književni kritičar Antun Barac. Stoga tko zna kakve nam filmske i ostale umjetničke radove spremaju sadašnje izbjeglice. Pružimo im utočište i šansu da se dokažu.

(Više o kinematografijama zemalja kao što su Sirija, Irak i Somalija možete saznati u jednom od naših članaka koje objavljujemo u ciklusu Kulturom protiv ksenofobije).

Be social

Komentari