“Labuđe jezero”: Antikvitet čija vrijednost iz dana u dan raste

Vladimir Malakhov, plesač stoljeća, koreograf je i redatelj novog “Labuđeg jezera” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Najslavniji balet svih vremena svoju će veliku premijeru imati 17. ožujka. “Labuđe jezero” i Vladimir Malakhov simboli su klasične baletne umjetnosti. Glavnu mušku ulogu u ovome baletu, Princa Siegfrieda, Malakhov je plesao čak 24 puta u različitim koreografijama. “Karakter princa ili imaš ili nemaš. To jednostavno teče tvojim venama; smirenost i gracioznost, a s druge strane izrazito visoka kvaliteta izvedbe, koja se ne smije izgubiti”, objašnjava Malakhov.

Prvak nekoliko velikih svjetskih kazališta kojeg karakterizira savršena tehnika i liričan plesni stil, balet je počeo učiti već s četiri godine. Uskoro iz rodne Ukrajine odlazi u Moskvu gdje se školuje kod jednog od najboljih plesnih pedagoga, Petra Pestova. Odmah po završetku školovanja dobiva angažman u Moskovskom klasičnom baletu, gdje je bio njihov najmlađi prvak. Tijekom bogate plesačke karijere plesao je glavne uloge u svim velikim klasičnim baletima, a osvojio je niz nagrada poput Zlatne medalje i Nagrade Sergej Lifar na Međunarodnome baletnom natjecanju u Moskvi 1989., Premia la Danza u Positanu 1996., Prix Benois de la Danse u Moskvi 1998. i Prix Nijinsky u Monacu 2002. Dvanaest godina, sve do 2014., bio je ravnatelj Berlinskog državnog baleta.

Tijekom boravka u Berlinu upoznao se s Leonardom Jakovinom, ravnateljem zagrebačkoga Baleta, na čiji je poziv i došao. “Leo me molio i konačno uvjerio da dođem u Zagreb. Nisam nikada prije bio ovdje. Mogu reći da imate savjestan ansambl. Trudio sam se biti normalan čovjek i profesionalac jer moj cilj nije glumiti veliku zvijezdu. I sam sam nekoć bio plesač, jedan od njih, i znam koliko znači da je koreograf ljubazan, jasan, razuman. Želim da nakon rada sa mnom plesači požele plesati još više, a ne da tome pristupaju kao još jednoj obavljenoj probi ili projektu.” Upravo je ova zagrebačka koreografija Malakhovljevo prvo “Labuđe jezero”. U svoju koreografiju unio je neke promjene, primjerice više pažnje posvetio je princezama, no trudio se ostati vjeran izvorniku.

“Smatram da interes za klasičnim baletom nikad neće nestati. Klasični balet je antikvitet čija se vrijednost iz dana u dan samo povećava. U klasičnom izrazu svaka pogreška je vidljiva zbog čega svaka izvedba mora težiti perfekciji. S druge strane, u modernom, suvremenom plesu čak se i pad može činiti kao dio koreografije. Stoga uvijek kažem: klasični plesači mogu otplesati moderne plesove, ali nisam siguran da vrijedi i obrnuto. Naravno, bitno je sve isprobati i raditi na razvoju svojih tehnika i upoznavanju mogućnosti svoga tijela”, govori Malakhov. Njegovu lirsku koreografiju prati bajkovita, mistična scenografija, a čitavu atmosferu dodatno začinjavaju i svjetlosni efekti.

Zanimljivo, na ulozi Odette/Odilije radilo je čak pet balerina, a priliku da zapleše premijernu izvedbu dobila je Miruna Miciu, mlada rumunjska balerina koja je član zagrebačkog ansambla od 2010. godine. Balet je počela plesati s pet godina, no onim profesionalnim počela se baviti s trinaest, što smatra kasnim početkom. Nakon što se neko vrijeme borila s ozljedama, Miruna Miciu pokazala je da može konkurirati za naslovne uloge. Tako je dobila nagradu Ana Roje za najbolje baletno ostvarenje za prošlosezonsku izvedbu Julije u Bartovoj koreografiji “Romea i Julije”.

Uloga Odette/Odilije njena je prva zagrebačka premijera na kojoj pleše glavnu ulogu. “Mogu reći da je ovo ostvarenje mojih dječjih snova. Uzbuđena sam, no osjećam veliku odgovornost i želim dati najbolje od sebe”, govori Miciu i nastavlja: “Posebnu pažnju stavljam na detalje, posebno na ruke koje trebaju biti poput labudovih krila. Sve treba izgledati meko i lako poput ptičjeg leta, a kako bih to postigla moram tjerati svoje tijelo do krajnjih granica. Također, Odetta i Odilija dva su različita svijeta. Prva je nježna, krhka, a druga zla. Zajednička im je zahtjevna plesna tehnika, zbog čega je izazov još veći.”

Priča o djevojci-labudu koja noću postaje ljudskom princezom dobro je poznata ljubiteljima baleta. Čarolija koju je na nju bacio zli čarobnjak Rotbard može nestati samo ako sretne čovjeka koji će je zauvijek ljubiti. Jedne noći rađa se ljubav između Odette i mladog princa Siegfrieda. Princ, očaran njezinom ljepotom, kune se u vječnu ljubav. Tijekom rođendanske zabave, Siegfried tugaljivo razmišlja o svojoj labuđoj princezi. No njegovu tugu prekida dolazak Rotbarda i njegove kćeri Odilije koja, odjevena u crno, izgleda poput prinčeve voljene. Siegfried zabunom izjavljuje ljubav pogrešnoj djevojci, što dovodi do tragičnog završetka.

Uloga Siegfrieda pripala je Andrei Schifanu, talijanskom baletanu koji je svoj prvi angažman dobio upravo u Zagrebu gdje svojom plesnom tehnikom i interpretacijom osvaja publiku i gostujuće koreografe. “Ova uloga zahtjevna je emocionalno i tehnički, no nalazim se u njoj. U prvom činu pred mene su stavljeni veliki plesni izazovi, a u posljednjem emocionalni. Tehnički dio posebno je zahtjevan u gornjem dijelu tijela, a najveći naglasak stavljen je na ruke.” Na pitanje koji je najbolji savjet koji je dobio od “iskusnog Siegfrieda” Malakhova, Schifano odgovara: “Najviše sam naučio gledajući ga. On je rođen za princa. A ja se trudim preuzeti najbolje od njega.”

Iako je ruska praizvedba “Labuđeg jezera” 1877. doživjela kritike, nakon ponovljene (djelomične) izvedbe 1894. u koreografiji Mariusa Petipe i Leva Ivanova djelo postaje legendarno. Petipa je unio promjene u libreto i glazbu. Iznova je koreografirao prvi i treći čin, dok je svom pomoćniku Ivanovu prepustio tzv. bijele činove. Tako je Ivanov stvorio lirsku Odettu, a Petipa demonsku Odiliju. Tako uobličena, sljedeće godine održana je prva spektakularna izvedba u sanktpeterburškome Marijinskom kazalištu, nakon čega se ovaj balet smatra vrhuncem karijere svake primabalerine.

Ovaj balet u četiri čina tragičan je poput života svoga skladatelja. Petar Iljič Čajkovski rođen je 1840. u  Kamsko-Votkinsku, na zapadnoj strani Urala. S pet je godina počeo učiti svirati glasovir, a s osam je otišao u Sankt Peterburg na dalje školovanje. No tamo je bio nesretan, obolio je od dječjih kozica i bio primoran prekinuti školovanje. Bio je jako povezan s majkom, koja umire od kolere kada mu je bilo 14 godina. Majčina smrt emocionalno ga je slomila. Iako je diplomirao pravo, nije ga volio, smisao je nalazio samo u glazbi. Nekoliko godina bio je u braku s psihički labilnom Antoninom Ivanovnom Miljukov, što je uzrokovalo duševni slom i kod Čajkovskog te pokušaj samoubojstva i strah od dirigentskih nastupa. Niz godina održavao je epistolarnu vezu s Nadeždom von Meck koja je financirala njegovu umjetnost. No naprasni prekid te veze, smrt sestre Aleksandre te sve veće borbe s usamljenošću i izdvojenošću dovele su ga do smrti.

U najnovijoj zagrebačkoj produkciji velikog djela Čajkovskog sudjelovat će Natalia Horsnell, Guilherme Gameiro Alves, Takuya Sumitomo, Asuka Maruo, Anamarija Marković, Simon Yoshida, Mihaela Devald Roksandić, Andrej Izmastjev, George Stanciu, Iva Vitić Gameiro, Rieka Suzuki, Tammy Higgis, Catarina Meneses, Lucija Radić i drugi. Orkestrom će ravnati Dian Tchobanov. Scenografiju i kostimografiju potpisuje Jordi Roig. Suradnik scenografa je Enrique Conde, a asistentica koreografa Emi Hariyama. Oblikovatelj svjetla je Deni Šesnić. Izvedbe “Labuđeg jezera” u ožujku već su rasprodane, a nove nas očekuju krajem travnja.