Lord Drunkalot: „Underground će živjeti vječno jer je neovisan.”
Intervju s bendom Lord Drunkalot dogovaram već neko vrijeme preko prijatelja Ratimira, pa me poziv da navratim u njihovu garažu u podzemlju trešnjevačkog placa, od milja zvanu „Plejs” izuzetno razveselio. Taj isti dan me Google Photos podsjetio da je zadnji koncert kojeg sam odslušala na zatvorenom bila Brucošijada FER-a, i to prije točno dvije godine. Poražena tom činjenicom i željna prave, žive muzike, obukla sam se u nekakvu karikaturu šporke metalike i zaputila do Plejsa, gdje su me momci dočekali dobrom energijom i još boljom muzikom.
Ovaj zagrebački trio svira još od 2012., a sve je započelo zahvaljujući Black Sabbath tribute bendu pod imenom Out of the void, u sklopu kojeg djeluju i danas. U želji da sviraju autorske stvari, oformili su Blåk Monastery, a zatim u ponešto izmijenjenom sastavu i pod imenom Lord Drunkalot 2020. godine objavili album „Heads & Spirits” (studio Dora Maar, studio Depth) kojeg zbog covida nisu uspjeli uživo promovirati koliko su htjeli, no bilo je tu par gaža, domaćih radijskih intervjua, pa i onih u inozemstvu. Bend trenutno radi na materijalima za novi album, čije ime kriju kao zmija noge, a stvaraju ga pod krilaticom „još žešće, progresivnije, slobodnije”.
Vizuali albuma „Heads & Spirits” su vam genijalni! Ispričajte nam malo o tome kako su nastali.
Ganjalf the Green: Hvala hvala! Nastali su tako što sam išao u Vintage tijekom „Trash will smash” izložbe i tamo upoznao lika koji se bavi dizajnom, Mislava Lešića (Lorda Chardaka), koji je totalno neki ludi psihodelija – šezdesete brijač. Ideja covera nam je bio taj Lord koji nema glavu i sipa sebi u grlo cugu, te drži naše odsječene glave. Lik je točno skužio ono što smo htjeli, baš se dogodio neki klik njegovog i našeg stila.
Party Barbarian: A logo benda nam je radio stari metalac Saša Sale Brnić (Arts of the Unspeakable), sve je nacrtao rukom, oldskul, ni ne zna kaj su vektori.
Ganjalf the Green: Čekaj, ni ja ne znam što su vektori (smijeh).
Ratimir Nebozemlja: Pa dobro, svi ste čuli za bend „Vektori”.
Ganjalf the Green: Je li to onaj iz Osijeka?
Ratimir Nebozemlja: Ne, to je Hektor.
Party Barbarian: Ne, to je Varteks.
Na što se najponosniji na tom albumu?
Ratimir Nebozemlja: Album je ono što smo mi. Maštanje o zmajevima, drogama, znaš ono, legneš u krevet, buljiš u plafon i zamišljaš.
Ganjalf the Green: Meni je Witchfucker dragulj. I isfurali smo taj neki svoj đir. Svirali smo ono što je nama dobro, i to je bitno. Sve ono što slušamo istopilo se u neku masu, ali smo isfurali taj neki svoj identitet.
A što je vama dobra muzika?
Ratimir Nebozemlja: Black Sabbath. Melvinsi (smijeh).
Party Barbarian: Ništa što je popularno. Kaj ja znam, svi smo odrasli na toj nekoj oldskulari. U našoj muzici možda ima najviše ’70ih, ali ima tu ’60ih i ’80ih.
Ganjalf the Green: A ima i ’50ih.
Party Barbarian: A ima i grungea, jebiga, realno. (…) Žanr je nebitan, ak’ ti paše Toma Zdravković, paše ti Toma Zdravković. Dobro nam je sve kaj se sviralo iz glave, iz osjećaja, bez ikakvih gluposti. Dođeš. Kreneš svirat’. I vidiš kaj će se dogodit’. I to je to. Tak’ se sviralo.
Ganjalf the Green: Ma da, ali pitanje je bilo što ti je dobra mjuza.
Ratimir Nebozemlja: Da, ali ja volim i etno mjuzu.
Ganjalf the Green: Pa e, i ja volim repčugu.
Ratimir Nebozemlja: Ako mi se danas sluša, slušam tamo neke mongolske stvari… Ako mi se sutra sluša pank iz ‘72., slušat ću pank iz ‘72.
Ganjalf the Green: Pa da, to ti kažem! Ako mi vajba dobro, vajba mi dobro… Pa nećemo se sad ograničavat’.
Tekstovi vam imaju taj neki psihodelični lovecraftovski mistični đir. Tko ih piše i kako nastaju?
Svi: Samo Ganjalf piše tekstove.
Kako izgleda taj proces i koliko je svjestan, odnosno namjeran? Imaš li prvo u glavi melodiju koju želiš odsvirati, a koju bi kasnije spojio s tekstom ili te odjednom pukne neka inspiracija za tekst kojeg preneseš bendu, pa onda na to nadograđujete melodiju?
Ganjalf the Green: A? Molim? (smijeh) Ma ne, vidi, najčešće imam temu na koju zabrijem pa oko toga gradim tekst. Ne znam, kako kad. Na „Heads & Spiritsu” sam prvo imao tekst u glavi i onda smo oko toga radili melodiju i igrali se vokalima. Na albumu na kojem sad radimo više imam u glavi melodiju koju želim pjevat’, ali nemam gotove tekstove. Užasno je random. Dođe ti. Kao i muzika. Nije da sam ja sad zabrijao da želim napisat’ stvar o drogi i alkoholu pa je nastao 2+2=3, nego se tak’ dogodilo. Volim da se tako i dogodi, da to što ti izmisliš fura tvoj stil, a ne da ti imaš u glavi strogo zacrtan stil kojemu se prilagođavaš. Ako to ima nekakvog smisla. Ne znam. Sve je otvoreno.
A je li ti se ikad dogodilo da si došao u Plejs s pripremljenim tekstom koji je tebi bio odličan i kojeg si predstavio bendu, a da su te momci popljuvali?
Ratimir Nebozemlja: Ne, mi uopće ne čitamo njegove pjesme.
Party Barbarian: Ja samo čujem neki fuckin’ dragons. (smijeh)
Ratimir Nebozemlja: Nešto… dragons …nešto, nešto. Njemu su u glavi neki kitovi i čarobnjaci. Možda ćemo za pet godina saznat’ da je lik pisao da želi pobit’ pola svijeta…
Ganjalf the Green: Ili cijepit’! (smijeh)
Ratimir Nebozemlja: Nema veze. Tu smo mu dali slobodu.
Odakle crpiš inspiraciju? Što bi rekao da je na tebe kao tekstopisca najviše utjecalo ?
Ganjalf the Green: Gibonni.
Party Barbarian: Ali Gibonni dok je bio na heroinu. (smijeh)
Je li vam važnija poruka pjesme ili atmosfera?
Svi: Atmosfera. Riffovi.
Ratimir Nebozemlja: Prvo ćeš čut’ melodiju pjesme, dakle atmosferu. Nitko ne čita tekst metal pjesme koju prvi put čuje.
Party Barbarian: Da. Žestoka muzika tako funkcionira. Tekst čitaš nakon slušanja pjesme i onda ćeš doživjet’ bend još više. Pročitaš tekst i onda ti je još bolja stvar.
Ratimir Nebozemlja: To ti je kao sa ženama, prvo te privuče ono što je izvana pa onda ono iznutra.
Ganjalf the Green: Ma da, nije da imamo neku političku poruku. Mjuza je tu da te otfura u drugi svijet. Ili bar neki svijet. Mislim, da te otfura, što to nije bit muzike?
Kako bi (ne nužno žanrovski) opisali tu atmosferu?
Party Barbarian: Kroner doom. (smijeh)
Ganjalf the Green: Ovisi od pjesme do pjesme. Bitno je da je peglanje. Jebiga, znaš da mrdaš glavom, da napraviš facu ko Clint Eastwood, ono znaš (napravi grimasu).
Party Barbarian: Ma lik je star. Ja već deset godina brijem da je taj lik hologram. Ne kužim kak’ je on živ i zašto. Lik je reklama za cigare, ono kako? Mislim, ništa protiv Clinta samo ne kužim.
Ganjalf the Green: A dobro, što mi želimo sa svojom glazbom, Ratimire?
Ratimir Nebozemlja: Uživat’.
Party Barbarian: Dodirnut’ ljude. I uživat’.
Ganjalf the Green: Ja ful volim da je raznoliko. Sporo. Brzo. Fino. Ali da je žestoko, da je kulerica. (smijeh) Zato smo i napravili bend.
Party Barbarian: Čekaj, što si ono pitala?
Meni je fenomenalno kako ovaj intervju ide, ja nisam ništa pitala, Ganjalf je postavio pitanje i onda na isto odgovorio i sad ne znamo gdje smo. Stali smo na toj nekoj kulerici. Ratimire, što ti želiš?
Ratimir Nebozemlja: Ja samo želim uživat’.
Ti, Barbariane?
Party Barbarian: Ma oboje.
Ganjalf the Green: Dobro, a što onda želimo publici?
Party Barbarian: Da bude žestoko i čudno. A reakcije su pozitivne, dosta ljudi me pita zašto ovo, zašto ono…
Kakve su reakcije publike na novi album? Na koncertima?
Ganjalf the Green: Pa evo, zasad smo čuli samo dobre stvari. Mogu samo reći reakcije od ovih koji su me pohvalili. Nitko mi nije u facu rek’o..
Party Barbarian: „Koje smeće!”
Ganjalf the Green: Da, možda iza leđa…
Party Barbarian: Nismo stigli puno uživo svirat’ novi album zbog trenutnih prilika, ali uglavnom su reakcije pozitivne. Ljudi nisu to očekivali. Očekivali su neki metal koji će svima ići na onu stvar. Bar tak’ imam osjećaj.
Ganjalf the Green: Da, ime benda im je bilo ful generično dok nisu čuli muziku. Ima par takvih reviewova na Bandcampu.
Party Barbarian: Da, kad čuju Lord Drunkalot misle da je neka glupa zafrkancija. Ali kad se posluša sve u kompletu, onda se skuži da nije da samo lupamo pedale i da smo glasni. Nego da se radi o ljudima koji zapravo znaju svirat’ i koji su naslušani.
Ratimire, bi li mi pliz otvorio pivu?
Ratimir Nebozemlja: Naravno! Mogu je i popit’ ako hoćeš.
*(pauza za pivu)*
Koliko su vam bitne recenzije? Ljudi vas dosta hvale. To sigurno utječe na vašu popularnost…
Party Barbarian: Apsolutna ništa. Bar meni. Sviraš za sebe.
Ratimir Nebozemlja: Pa lijepo je pročitati dobru recenziju. Imaš i onih gdje te poseru i to je isto okej.
Party Barbarian: Ma gori su mi ovi što okolišaju. Malo dobro, malo loše. (…) A i ta popularnost… I dalje smo underground, ne možeš forsat, ili sviraš ili ne, unatoč recenzijama. Uostalom, ono što mi sviramo odgovara raznim tipovima slušatelja. Ne sviramo samo death metal koji svima ide na živce nakon dvadeset minuta. Mislim, random ljudima ide. Ma i metalcima ide.
Ratimir Nebozemlja: Treba bit’ ustrajan, treba se držat’ onog što želiš. Znam ljude s kojima sam i svirao, koji su htjeli napravit’ kao neke pop bendove, neke gluposti. Na kraju ne postoje više. Ljudi koji žele bit’ popularni, žele se probit’. Mislim, glupa ideja. Mi ćemo opstat’ jer nas boli briga imamo li trideset ili tri tisuće ljudi na koncertu.
Party Barbarian: Znaš ono kad sretneš ljude koje znaš otprije deset godina i pitaju te „kaj vi još svirate?”, ekipa misli da je to neka naša glupa fora, da zabrijavamo, pijemo ponedjeljkom. Ma nama je do svirke. Ljudi ne mogu vjerovat’ da mi još uvijek to radimo, da smo u istoj garaži deset godina, ma i više. Sviramo za nas. Bitno je da je nama dobro.
*Tada sam htjela pitati za proboj u mainstreamu, no Ganjalf je odlučio iskoristiti pauzu za wc. Zaključili smo da se bend piša po mainstreamu i krenuli dalje s pitanjima.*
Čitala sam intervju s Ganjalfom iz 2017. u kojemu je zvučao ful optimistično. Pričao je o tome da je scena ludilo, da je puno koncerata i da je neki retro revival. Kakvo je sad, u 2021., stanje s obzirom na pandemiju?
Party Barbarian: Scena je i dalje tu, ali naravno da se pogoršala situacija što se tiče live koncerata. Međutim, ekipa ful sluša staru muziku. Taj underground će uvijek postojati. Pa daj pogledaj koliko ljudi na cesti nosi trapezice. Disko osamdesetih. Adidas trenirke. Ekipa brije na austrougarske brkove. Ako to nije retro, onda fakat ne kužim. Tako da je cijeli svijet sad u tom retru, pa i rock i metal.
Ratimir Nebozemlja: Underground će živjet’ vječno jer je neovisan. Mainstream bendovi su ovisni o svemu; o ljudima, o diskografskim kućama, o televiziji, svemu. I onda ako tamo popuše, propadaju, jer ne mogu podnijet’ išta drugo. U undergroundu radiš što voliš i uvijek ćeš radit’ što voliš.
Party Barbarian: Da, svi rade sve sami. Sami podržavaju, sami održavaju i sami rade mjuzu i to je to. (…) To su bendovi koji sviraju zbog sebe i ljubavi prema mjuzi, a ne jer misle da će biti popularni i barit žene.
Koliko vam je važna žanrovska podjela? Recimo, stvar Heads & Spirits zvuči kao miks više različitih žanrova, uklapa li se inače to u vaš đir?
Party Barbarian: Pa to je naš đir, nemamo konkretan đir. Zato smo iz zajebancije nazvali naš žanr kroner metalom.
Ratimir Nebozemlja: Ionako publika određuje žanr. Bend svira ono što svira, a publika i promotori to određuju. Nama će napisat’ nešto totalno nebitno; da smo stoner, negdje da smo doom metal, da smo heavy nešto. Nas za to briga.
Ganjalf the Green: Jebeš žanr.
Kako je nastao Plejs? Kako se razvijao kroz godine i tko ga sve posjećuje? Što vam predstavlja?
Party Barbarian: Stari Plejs je krenuo kao obično mjesto za sviranje. Bar je tako krenulo (smijeh). Imali smo prijatelje iz Flasha koji su imali svoju garažu, gdje smo se tad okupljali kao Mrtvi Petak. Okupljala se razna škvadra, i metalci i nemetalci. Otamo su nas izbacili i sad smo u ovom modernom Plejsu.
Ratimir Nebozemlja: Ma ono što je najbitnije je da, osim što je tu svirka, tu uvijek ljudi dolaze družit’ se.
Ganjalf the Green: Uvijek je bila i svirka i ekipa. Ima tu raznih ljudi. (…) Recimo, Gospon Lika koji je često skupljao flaše, donio bi nam rakiju da se zahvali, zvao nas je „moji tamburaši”. Bio je naš kompić. Živio!
Ratimir Nebozemlja: Kad je Lika nestao, došla je kufer mafija, tj. hoarderi.
Ganjalf the Green: Ma to je suludo. Tu u ovim garažama 25 % ekipe svira, 25 % ekipe parkira aute, 25 % ekipe je na placu, 85 % hoarda sranja ono…
Ratimir Nebozemlja: Koliko je to postotaka? (smijeh)
Meni se čini da vas 25 %, ili koliko već bendova, zatim cvjećari s placa koji imaju druge garaže, hoarderi s kuferima, gospon Lika… svi vi živite u nekakvoj simbiozi trešnjevačkog undergrounda.
Ratimir Nebozemlja: Mi njima sviramo, oni nama daju krumpire.
Party Barbarian: Ma i metaforički i doslovni underground. Ni ne znaš kad je dan.
Ganjalf the Green: E i tko nije prespavao u Plejsu, taj nije ni živio!
Kako se, kao kroner metalcima, alkohol uklapa u vaš kreativni proces?
Ganjalf the Green: Misliš kako se naš kreativni proces uklapa u naš alkohol?
A žene? Na koncertima, u bekstejdžu? Koliko ste imali nemoralnih ponuda zbog članstva u bendu?
Party Barbarian: Nula.
Ganjalf the Green: Sve su bile moralne.
Ovo su laži i obmane! Nemojte lagati naše čitatelje!
Ratimir Nebozemlja: Mi u bekstejdžu samo ločemo.
Ganjalf the Green: Ma napiši da je više žena u bekstejdžu nego u publici. (smijeh) Uvijek su nam govorili da smo malo Mötley.
Party Barbarian: Ma ti si Mötaly Crüe. (smijeh, ali apsolutni)
‘Ajmo pred kraj natrag na generična pitanja. Kako vidite budućnost metala kao žanra i budućnost vašeg benda?
Ganjalf the Green: Samo riffoviiiii!
Party Barbarian: Ma pusti ga, on je političar, samo izbjegava odgovore. Budućnost metala je ovo, underground, koji će uvijek postojat’ uvijek će se svirat’. To je nešto što nikad neće prestat’.
Ratimir Nebozemlja: Hallelujah!
A gdje se vi vidite za deset godina?
Ratimir Nebozemlja: Tu.
Party Barbarian: Na kreku. (smijeh)
Ganjalf the Green: Nemam pojma. Svirat ćemo sto posto i to je to. Naravno da ćemo i snimit’ novi album. Ako Bog pandemije, Vili Beroš dopusti, bit će i live. S tim da je zadnji koncert ekipa super reagirala, svi su nas pitali za te nove pjesme. Tako da da, sigurno ćemo svirati.
